Dom, dvadeset

Scotland BLG IN1.jpg


Otišli su u kuhinju i tu je Tatjana nelagodno sela za šolju čaja.

Odavno se prestala osećati nelagodno s ljudima. Tokom izbeglištva, bila je prisiljena razgovarati sa svakojakima. Naučila se da pronalazi teme, popunjava ružne rupe ćutanja ćaskanjem. S najvećim se brojem ljudi mogla naći zajednička tema, pa makar i ona ofucana, o vremenu. Ono što je čoveka činilo lošim sagovornikom, bio je nedostatak dobre volje.


S Angusom McIntoshem se svakako imalo o čemu razgovarati. Bio je pametan i obrazovan, i znao govoriti. Ali nikad nije bila sasvim sigurna da on želi pričati s njom, i zato se gotovo uvek osećala pomalo kao uljez. Osim toga, ovo je bila njegova teritorija. Imala je dojam da bi bila puno hrabrija da se nisu neprekidno sretali u Kući, aristokratskom domu njegove porodice. Ali, s druge strane, možda čak ni neutralni teren ne bi imao ništa s tim. Možda bi ona bila napeta i kad bi on došao u njenu kuću.

McIntoshi su vekovima ovo ostrvo smatrali svojim dvorištem. U krugu od nekoliko stotina milja nije bilo mesta na kojem Angus McIntosh nije delovao, i osećao se, kao gospodar. Ona pomisli: volela bih ga videti u Londonu. Onda bih znala imam li se uopšte čemu nadati pri kontaktu s ovim čovekom. Ako je Angus McIntosh autokrata i u Londonu, onda toj stvari zaista nema pomoći.


Dok je prilazio stolu, imala je utisak da se kameni pod ugiba pod njegovom gorostasnom težinom, i da se zidovi razmiču kako bi mu napravili mesta. London? Ne bi London imao ništa s tim, glupačo. Uzdahnula je.

On upita:

-Ima li nekakav konkretan razlog zašto izgledate tako utučeno?

Ona pocrveni.


-Oh, ne.

-Ne umete da lažete, gospođice Petrović.


-Pravi bi se džentlmen pravio nevešt.

-Pravoj se dami ne bi poznalo.

-Šta to?

-Koliko joj je mrsko mesto na kojem sedi.

Nasmešio se.

-Ili čovek s kojim sedi.


Ona iznenada oseti stid.

-Niste mi mrski, gospodine McIntosh. Pretpostavljam da moja nelagoda uopšte i nema veze s vama.


-Svakako. Ja zaista nemam ništa s tim što je vama neugodno. Radim li šta da bi se tako osećali?

-Ne.

-Onda pretpostavljam da naprosto ostavljam takav utisak.

Ona to oćuti. On vedro reče:

-Vidim da smo na pravom putu. Ali mene ljudi inače smatraju neprijatnim. Verovatno je do načina kako se mrštim i gunđam u bradu.

I protiv volje, ona se nasmije.

-Zapravo je do vaše visine i snage, gospodine. I toga kako držite ramena i glavu. Verujem da kad uđete u prostoriju ljudi mahinalno pomisle: kralj je stigao… Čovek nesvesno povezuje fiziku nadmoć s autoritetom.

-To je pagansko verovanje.

-Nekome od dva metra visine i pesnicom koja bi bila u stanju razlupati stolove i glave, svakako je lako da se time sprda.

On se nasmije.

-Oprostite. Nikako mi nije namera da vas plašim, miss.

-Priznali ste da ste me namerno plašili.

-Ali svakako ne fizički?

-Oh, to ne.

-Što nam nije od naročite pomoći. Hajde da vidimo jesam li sposoban za bolje.

Ona trepne.

-Za bolje, gospodine McIntosh?

-Imamo dovoljno vremena, a ja kuvam vanredan čaj – za šta i usprkos izostanku bilo kakve pohvale s vaše strane znam da niste mogli prevideti.

Ona se smijala. On nastavi:

-Ovo bi mogla biti ugodno iskorištena prilika. Kažite mi, gospođice Petrović, šta volite?

Ona je još uvek bila nasmešena, ali je na njegovo pitanje podigla obrve.

-Šta volim..?

-Upravo tako. Na šta ste slabi?

Tatjana je slegla ramenima.


-Na davnu istoriju pre civilizacije. Na mir i tišinu duboke šume. Na šume. Na gust sneg noću. Na irsku narodnu muziku i legende. Tek progledale kučiće ostavljene na ulici u kartonskoj kutiji. I na Tolkiena.

On ju je ćutke posmatrao dok je govorila. Onda se nasmešio:

-Tolkiena?

-Da. Kod kuće sam imala Gospodara prstenova, ali je izgoreo zajedno s pola mog rodnog grada. Planirala sam da se u Engleskoj jednom častim luksuznim izdanjem, znate, onim s originalnim ilustracijama. Ali to je uvek bilo van mojih finansijskih moći. Kraljevske se knjige ne štampaju za imigrante.

-Knjiga je obična pisana reč. Priča je ono što vredi, ne skupocena hartija.

-Tačno. Zašto se vaše knjige ne štampaju u džepnom formatu, gospodine McIntosh?

-Nemam pojma. Možete da kontaktirate mog izdavača, ako vas baš zanima.

-Zar vas ne interesuje kako vaše knjige izgledaju?

-Ne interesuju me moje knjige nakon što ih završim.

-Ali neka literatura zavređuje da bude u skupim koricama.

-Pripadnici nekih srednjevekovnih kultova su smatrali da bi određene knjige trebale biti uvezane u ljudsku kožu. Ali što se mene tiče, korica uopšte ne mora biti.

-Ali, kruna mora da stoji na jastuku od damasta.

-Ili prestaje biti kruna?

-Zar nisu vaše reči da ljude treba staviti tamo gde pripadaju?

-Ljude, miss Petrović. Ne knjige. Da li smatrate knjige važnijim od ljudi?

-Licemerni ste. To je vaša teorija, ne moja.

-Ja ne marim kompletan ljudski rod. Ali do nekih njegovih pripadnika mi jeste stalo.

Nasmijao se.

-A vi ste svakako snob. Zašto bi Tolkien bio u luksuznom povezu, ili kruna na jastuku od damasta? Zato što se to podrazumeva?

Ona se malo uvredi.

-Andersen kojeg ste kupili Morag dopire mi do kolena. Koštao je pravo bogatstvo, pretpostavljam.

-Ali Morag je dete. Nju je još uvek moguće zaslepeti sjajem.

-Što ne zadire u bit Andersena kao takvog.

-Tačno. Zato su skupe ilustracije bespotrebna budalaština.

Ona hladno reče:

-U redu. Snob sam, i imam određene trivijalne nazore. Ali baš me briga šta vi o tome mislite.

-Potpuno se slažem.

-Pitali ste me na šta sam slaba. Na šta ste vi slabi, osim na svoju ćerku?

-Na mir sobe. I na ovo ostrvo. Nikad ne bih živeo nigde drugde.

-Rekli ste mi da niste patriota.

-I nisam. Svakako ne u smislu onoga što Škoti smatraju za patriotizam.

-Ali to je možda balast velikih porodica. Aristokrate imaju drukčiji stav spram zemlje.

On je zablesne onim svojim savršenim zubima mladog i snažnog muškarca.

-Koliko aristokrata poznajete, miss?

-Znam vas.

-Ne bi se baš reklo da sam ja tipičan primer, zar ne?

-Gluposti. Zato što ne sedite u zamku koji se nedeljom otvara za turiste? Vi ste direktan potomak gospodara. Svakako mi nećete reći da vam krv nije plava?

-Krv je krv, gospođice. Svaki čovek krvari crveno kad ga posečete.

-Poštedite me. Odrasla sam u zemlji koja je imala pedeset godina besomučne propagande o jednakosti. Naše je plemstvo poklano još pre nego su mnoge loze ovde i ustoličene. Ali ono što sam ja uvek mislila o tome, jeste da se nasleđe ne može zanemariti.

-Zar zaista? Mislite li da ljude određuju njihova prezimena?

-Ne. Mislim da ljudi od svojih očeva nasleđuju određene predispozicije. Od vas zavisi šta ćete s tim napraviti.

On ju je neobično posmatrao.

-Nemate baš nazore tipične za 21. vek.

-Rekla sam vam da sam raritet, zar ne? Verujem u neke temeljne, tradicionalne stvari. U poštenje, obraz i datu reč. U viteštvo. U podele na muške i ženske uloge na ovome svetu. Muškarci i žene se razlikuju, šta god feministkinje volele čuti.

On se nasmije.

-To svakako ne bi volele da čuju.

-Možda je slučajnost, ali sve feministkinje koje sam lično znala bile duboko frustrirane. Žena podiže revoluciju kad muškarci za nju ne mare.

-Nema besa u paklu do besa prezrene žene? Je li tako, gospođice Petrović?

Slegnula je ramenima.

-Ericu Jong je ljutila teorija o snazi iza prestola. Zato se udavala četiri puta i pisala besne knjige o razočaranjima i muškim izdajstvima. Ali žena jeste snaga iza prestola. Ne vidim zašto bi to ikome bio problem. Tako ovaj svet funkcioniše: muškarci poseduju, a žene vladaju.

On se ponovo nasmije.

Sad zvučite kao feministkinja.

-Ne. Zvučim kao moja baba kod koje je bio novčanik i ključevi od kuće. Nekada su žene bile mudrije. Nisu nadizale galamu jer su znale da su one stub društva.

-Teorija o boginji majci?

-Civilizacija je napravila haos u ljudskim glavama. Volela bih da sam se rodila u jednostavnije vreme.

-Ali i sa ovim se sasvim dobro snalazite.

Ona ga pogleda.

-Mislite? Izbeglica sam u ksenofobičnoj zemlji. Nemam stalno zaposlenje niti sigurnost bilo koje vrste.

-Ali imate pamet i jezik.

-Utoliko gore. Od izbeglice se ne očekuje da bude mnogo vispren. Ako Englezi išta mrze, onda mrze da im stranci pokažu da mogu sve što i oni, kamoli bolje.

-Međutim, sad ste u Škotskoj. Možda nađete da smo drukčiji od Engleza.

Ona veselo reče:

-Nabusitiji, naprimer? Bahatiji?


Slegnuo je ramenima.

-Možda. Ovde ljudi nisu naročito trpeljivi.

-Šalim se, gospodine McIntosh. Englezi mi se ne sviđaju. S mojim nasleđem, Kelti su kudikamo prihvatljiviji.

-Jeste li i vi plah narod?

-Mi smo jedini narod koji je ratovao u Evropi posle Drugog svetskog rata. “Plah” je preblag izraz.

-Ne zvuči kao da ste mnogo ponosni.

-Nisam. Temperament je jedno, ali započinjati ratove u današnje vreme mogu samo budale.

-Amerikanci ratuju po celom svetu.

-Ali ne u svojoj kući. Oni su beskrupulozni, ne budale.

-Nekako sam imao utisak da ste vi patriota, gospođice Petrović.

-Niko ko ode na zabačeno ostrvo u Škotskoj nema se pravo tako nazivati.

Nasmijala se.

-Izgleda da smo deficitarni s patriotizmom pod ovim krovom. Ali pretpostavljam da su vaši preci to odradili i za vas.

-Zar niste rekli da plemstvo drukčije gleda na zemlju?

-Na državu. Ne sumnjam da su vaši preci srčano branili ovo ostrvo kad je situacija to zahtevala?

-Zaista jesu.

-Plemstvo se vezuje za svoj posed, ne za nacion. Možda zato vi danas ne marite za to što ste Škot. Umesto toga, marite za ovo ostrvo, kao i svi McIntoshi ikada.

Pogledala je na sat.

-Kasno je. Hoćete li se dugo zadržati u Londonu, gospodine McIntosh?

-Ne.

-Lepo. Onda ću brzo videti Morag, odmah posle Božića.

-Zašto posle? Pretpostavljam da ste za Božić slobodni.

-Da, ali McGonagallovi su mi kao porodica. Otkad sam počela da radim za njih, svaki sam Božić provodila pod njihovim krovom.

-Ne želim da vam remetim navike. Ali znam da bi Morag bilo drago da vas vidi za Božić, ukoliko nađete vremena. Nadam se da to ne smatrate prevelikom drskošću?

-Naprosto sam mislila da je Božić porodični praznik i da biste ga voleli provesti sami s Morag.

-Ne mislite valjda da bih vas u tom slučaju zvao?

-Ne, naravno. Ne vi.

-Nisam mnogo uljudan čovek, gospođice Petrović. Pogotovo ako se to kosi s mojim ličnim željama i navikama.

-To mi je savršeno jasno, gospodine McIntosh. Pretpostavljam da vi sve uređujete tako da vam odgovara.

-Svako bi pametan trebao. Do viđenja, miss.

Ona mu okrete leđa i ode bez pozdrava.
 
Dom, 21

Božić je bio snežan i leden. Shannon ju je ostavila da prespava pola prepodneva pre nego je Rory upao u sobu. Vikao je:


-Pokloni, Tanja!..

Nakon obilnog Shannoinog ručka, odvela je blizance na spavanje i još se malo igrala s Roryjem, sve dok Hamish nije ušao i rekao:

-Dosta je, Rory. Božić je i Tatjana ima slobodno.

Rory se namrgodio, ali onda je Hamish seo za igrice na kompjuteru, pa je otrčao za njim. Gledajući kroz prozor na ulicu, Tatjana je čula Shannon za svojim leđima.


-Sve je zavejano. Misliš li da je pametno da ideš gore do Kuće?

McGonagallovi su, naravno, znali gde ona odlazi svako poslepodne tokom svojih slobodnih dana.

-Obećala sam Morag.

Shannon se nasmeši. Bila je slaba na decu, iz kojeg ih je razloga rodila troje. Tatjana joj je pričala kako je Morag slatka i pametna, i sasvim je malo reči imala za njenog oca. Iz nekog razloga, Shannon nije ni insistirala. Sad je rekla:

-Čula sam da su se juče vratili. Angus je bio u gradu. Da sam ja McIntosh i čuveni pisac, Božić bih provela u Londonu. Ali imam troje dece i lenog muža. Šta tebe sprečava?

Tatjana prevrne očima.

-Kojeg bih vraga radila u Londonu na Božić?

-Šta si radila pre nego si se zakopala ovde s nama?

-Spavala.

-O bože. Šta se desilo s današnjim generacijama? Spavati na Božić!

-Misliš li da je moj život pre Škotske bio krcat ludim pijankama i razuzdanim seksom?

Shannon je vragolasto gledala u nju.

-Neko kao ti? Ne smem ni da pomislim, Tatjana.

-I nemoj. Tvoj uski škotski mozak nikad to ne bi bio u stanju podneti.

-Oh, ne trudi se. Zapravo ti ni reč ne verujem. S takvim stavom, verovatno si zaista išla na spavanje čim omrkne. Ti si žalosno protraćen materijal, devojko.

-Laska mi tvoja zavist, Shannon McGonagall. Verujem da ne bi bila tako rečita da je Hamish u blizini.

Shannon raširi oči.

-Hamish? To je nešto što mu govorim svakog dana bar dva puta.

-Licemerno. On te nije puškom priterao za oltar.

-Da, ali jeste bebom.

-Bebom?

-Bila sam tri meseca trudna s Roryjem kad smo se venčali.

-Oh! Šta se desilo s poštenim devojkama iz provincije? Seks bez crkvenog blagoslova!

-Ne palacaj mi tim račvastim jezikom. Svakako sam morala proveriti šta kupujem, zar ne?

Tatjana se smijala.

-Nadam se da se nisi pokajala.

Shannon oholo reče:

-Volela bi da znaš, je li?

-Uopšte ne. Ne cenim mnogo britanske ljubavnike.

-Nego šta? Slaba si na latino zavodnike?

-Fuj. Upravo se ježim nauljene kose. Volim da je muško, pa, muško. Tvoj te čovek treba zgrabiti za kosu, odvući u pećinu i kresnuti tako da posle toga umreš.

-I razbiti ti zube ako pogledaš drugog momka u pubu. Skroz si nezrela.

-Ne gledaš druge momke u pubu ako kraj sebe imaš pravog muškarca.

-To idi pa reci njemu. Mačo blesani ne rade razliku između onih koje ti gledaš i koji gledaju tebe.

-Ne razumeš ama baš ništa. Uzaludno je pričati o ovoj temi s tobom, gusko.

-Opisala si mi klasičnog muškog šovinistu!

-Opisala sam ti muškarca s inicijativom. Što je golema razlika, kao nebo i pakao. Mačoi su nesigurni i frustrirani. Muškarci s inicijativom su savršeno sigurni u sebe.

Shannon ju je gledala. Ona uzdahne.

-Jedini je problem što ih je teško naći. To je razlog što sam slobodne večeri uglavnom provodila spavajući. Sama. Hoću ravnopravnog takmaca. Nekog ko će mi imponovati.

-Nekog ko će imponovati tebi?..

-Zaveži.

-Ko bi taj morao da bude? Jedan s egom toliko velikim da ne uspeva proći na vrata?

-Ne. Samo jedan s egom većim od mog.

-O tome i pričam.

-Oh, odlazim. Nisam plaćena dovoljno da bi me još i vređali.

-Ne žuri nazad. Ponesi ključ i, što se mene tiče, možeš baš i do jutra.

Bio je to jedini komentar koji je Shannon imala na Angusa McIntosha za cele nedelje. Ali pogledavši je, Tatjana shvati da bi itekako imala šta za reći, samo kad bi joj se htelo.

Iz nekog razloga, nije želela čuti ni reč na tu temu.
 
Dom, 22

Put do Kuće bio je mukotrpan i zatrpan debelim snegom tako da je stigla umorna, bolnih nogu i belih trepavica. Morag se veselo nasmijala kad ju je ugledala otvorivši vrata.


-Izgledate kao Snežna kraljica!..

Osvrnula se preko ramena, vukući Tatjanu za ruku unutra.

-Zar ne, tata? Kad bi imala dugačku belu haljinu i pustila kosu, zar ne da bi gospođica izgledala kao na onoj slici u mojoj knjizi?

Otresajući se od snega, čula je kako njen otac govori:

-Užasno smo neotesani što smo dozvolili da gospođica dolazi po ovakvom vremenu, Morag.

-Jesmo. Žao mi je, miss. Idem odmah da stavim čaj!

Otrčala je hodnikom, lupajući potplatama svojih lakovanih cipelica po kamenom podu. Tatjana se ispričavala zbog snega koji je unela unutra.

-Ne izvinjavate se. Dopustite da vam pomognem.

I onda, pre nego je ona uopšte shvatila šta mu je na pameti, on uhvati šnalu u njenoj kosi i izvuče je.

Prva joj je reakcija bila da cikne. Mahinalno je obema rukama krenula da grabi masu koja je odjednom poletela s njenog potiljka. Gotovo nikada nije puštala kosu, osim u samoći sopstvene sobe. Nije se ozbiljnije šišala još od škole, i ta je kosa padala skoro do struka. Zaposlenoj, Tatjani je samo pravila smetnju, i zato ju je uvek podizala. Na šašav je način njena kosa bila njena privatnost. Na prste jedne ruke mogla je nabrojati koliko ju je ljudi u Engleskoj uopšte videlo. U njenom mentalnom sklopu, raspuštanje kose bila je intimna stvar usko skopčana sa seksualnošću. Nikoga se nije ticalo kako to izgleda, osim ako nije prisan dovoljno za spavaću sobu.

Usled tog, sva se zacrvenela i poplašila. Na kraj joj pameti nije bilo da će on izvesti tako nešto, i na tren je imala dojam kao da joj je raskopčao košulju ili šta još gore. Jeknula je:

-Ali šta radite?..

On je ćutao.

-Niste smeli to uraditi!..

Pokušavala se pribrati i svoju reakciju uviti u pristojnu foliju.

-Znate li koliko mi treba da tu kosu podignem?

Kako je on i dalje ćutao, okrenula se da ga pogleda.

-Gospodine McIntosh?

Izgledao joj je čudno odsutan. Onda mu se izraz promeni. Rekao je:

-Nisam imao pojma da imate takvu kosu, gospođice.

-Ah, kosa kao kosa. Vratite mi šnale, molim vas.

-Ne pravite se skromni. Perfidna igra, kriti takvu stvar.

-Ali šta vam je?

Zbunjeno se nasmijala.

-Ponašate se kao da sam krila ko zna kakvu prljavu i sramnu tajnu.

-Nikad ne podcenjujte uticaj ženske kose na muškarca, miss. Zar je moguće da to ne znate? Ne bih rekao.

-Šta vam kog đavla sad pa to znači?

Ljutito je pograbila šnalu iz njegove ruke.

-Vi ste mi je pustili. Prestanite me gledati kao da imam dve glave ili već šta. Podižem kosu jer mi smeta, i jer ljudi uvek u nju blenu kao vi sad, ako baš hoćete znati. Ako to niste hteli videti, onda ste morali držati ruke podalje.

-U pravu ste. Molim vas da mi oprostite.

Onda se okrenuo i ušao u sobu.

Dok je ljutito gledala za njim, dotrči Morag.

-Oh, miss! Kako ste samo lepi!

Ona se prisili na smešak.

-Jesam li?

-Zašto nikad ne puštate kosu? Mogu li da vas češljam? Molim vas, molim!..

-Ne gnjavi gospođicu, Morag.

Tatjana se ni ne osvrne na zvuk tog glasa. Čučnula je pred devojčicu i veselo rekla:

-Prvo moraš videti šta sam ti donela za Božić, dušo.

-Oh, imam i ja poklon za vas! Dođite!

Pograbila ju je za ruku i povukla.



Morag joj je poklonila sliku koju je sama nacrtala. Bila je to slika princeze iz ruske bajke u njenoj knjizi, i Morag je na njoj radila vešto skrivajući tajnu i nikad ne pominjući Tatjani šta je naumila. Sad joj je sramežljivo rekla:

-To nije ispalo onako dobro kao što sam htela. Ne umem baš lepo da crtam.

-Hvala ti, Morag. Slika je predivna. Staviću je na zid svoje sobe kod McGonagallovih, znaš? A kad odem, onda ću je pokazivati svima u Londonu.

Morag pocrveni.

-Ima još nešto za vas, gospođice.

-Dva poklona? Ali ovo je kraljevski Božić, najbolji otkad sam došla u Englesku.

Devojčica iznenada dobaci pogled svom ocu.


-Taj je poklon tata birao. Ali je rekao da ga ja mogu dati.

Tatjana se zbuni. Uspela je reći samo jedno:

-Oh?..

Pre nego se Morag vratila i stavila joj u krilo težak paket.

Kao u snu, napola srca strepeći od tog šta će ugledati, ona razmota papir. U lice joj blesne sjaj preskupih korica. Tolkienova trilogija, teška kao tuč u svom luksuznom povezu, ležala joj je u krilu.

Nekoliko je trenutaka samo zurila u knjige. Onda je tiho rekla:

-Ali ja to ne mogu primiti, dušo.

Morag je uplašeno pogleda.

-Zašto, miss? Zašto? Tata kaže da ste uvek hteli da imate Gospodara prstenova!..

-Jesam.

Na sav užas, osetila je kako joj se oči pune suzama. Hitro ih je otrla.

-Mnogo sam zahvalna tebi i tvom tati, ali to je preskup poklon.

-Ja želim da ga imate, i tata to želi!..

Okrenula se ka ocu.

-Rekao si da će se gospođica obradovati!.. Nudili su nam sve one drugačije Gospodare prstenova, ali ti si rekao da gospođica mora imati baš ovog!.. Zar smo izabrali pogrešno, miss?

Oči su joj bile razrogačene od straha. Tatjana požuri da se nasmeši.

-Ma nikako, dušo. Ovo je upravo taj Gospodar prstenova kojeg sam oduvek htela.

-Zašto ga onda nećete?

-Morag, idi da pogledaš čaj.

Devojčica se snuždi. Tiho je rekla:

-Da, tata.

Još jednom je pogledala u Tatjanu, pa izašla iz sobe spuštene glave.

Nastala je grobna tišina. Tatjana je zurila u prekrasne knjige u svojim rukama. Upitala je, ne dižući pogleda:

-Zašto ste mi to kupili, gospodine McIntosh?

-Zar niste rekli da ste oduvek hteli Tolkiena?

-Jesam. Ali nisam mislila da vi trebate otići i kupiti mi ga.

-Svakako ga u tom slučaju ne bi ni dobili.

Ona se žacne.

-U čemu je problem, gospođice? Zar vam je toliko mrsko da primite poklon od Morag i mene?

-Morag uopšte nije znala za Tolkiena. To je poklon od vas.

Podigla je pogled. On je sedeo sasvim miran i len, i posmatrao je.

-Sve i da je tako, opet vas pitam: pa? To je samo prokleta knjiga. Nisam vam kupio zaručnički prsten, i nije mi jasno iz kojeg se razloga toliko prenemažete.

Oči mu postaše podrugljive.

-Svakako vas tim poklonom ne obavezujem.

-Skupe se knjige ne poklanjaju bebi-siterkama iz Istočne Evrope.

-Slažem se. Nikad mi ne bi palo na um da kupujem luksuzna izdanja Tolkiena nekakvim blesavim bebi-siterkama iz Istočne Evrope. Kupio sam ga vama, gospođice.

Ona iznenada pomisli da je upravo čula najlepši kompliment koji joj je iko ikada udelio otkad je u Engleskoj.


-Rekao sam vam šta mislim o lepom povezu i ilustracijama. To je običan stari Tolkien, samo zgodno upakovan. Ne verujem da ste u stanju pronaći bilo šta prljavo i nedolično u Gospodaru prstenova.

-Naravno da…

-Onda uzmite tu knjigu i prestanite se glupirati. Morag vas jako voli. Želeo sam da vam uzvratim na jedini način koji mi je preostao nakon što ste novac proglasili blasfemijom.

Ona poraženo reče:

-Hvala.

Ništa joj nije odgovorio.
 

Back
Top