Kako da vrednujemo desavanja u zivotu?
Po trenutnom efektu, nekom trajnijem efektu ili kao seljak ne treba da vrednujemo dogadjaje i da li je takav stav uopste moguc?
Ako baš moraš da vrednuješ, vrednuj ih podjednako, kao dodatak svojim životnim iskustvima. To će
ti omogućiti da se prema budućim događajima ophodiš s povjerenjem u svoj Viši plan, s povjerenjem u
Sebe-Boga. Po tom principu ćeš živjeti otvorenih očiju, s punim plućima i bez straha od pomisli da li će
sledeći korak biti pogrešan. Ono što je važno pri tom jeste naša duša. U svakom trenu Biće koje jesmo
se orjentiše u odnosu na svoj iskonski plan, u odnosu na dušu. Ako se manifestacija realnosti odvija u
skladu sa dušom naš život je lagan, harmonija je uvijek evidentna oko nas, duhovni Mir i Ljubav. Mi tad
živimo život u radosti. Naš najviši cilj u manifestaciji jeste dostizanje Ljubavi, ma šta činili i ma sa čim se
sretali. No bivajući u razumu, volja i pažnja Bića se cijepa i gubi se ona vodilja s kojojm smo ušli u razum,
u manifestaciju. Što smo dalje od duše više smo skloni sukobima, razaranjima, stradanjima. Što smo
više fokusirani na razum više nam znači biti srećan, jer sreća je razumski ekvivalent za radost duše.
Razum, sam po sebi, ne nudi ništa, on samo obrađuje informacije koje inicijalno potiču iz naše duše.
Razum prevodi impuls duše i stvara ekvivalentnu predstavu njene namjere. Nagon za samorealizacijom
duše održava život u našim tijelima. Tijelo je produžetak duše, njena direktna ekspresija kroz materiju.
Razum, opet, projektuje tijelo za dušu, često sa iskrivljeninjima originalnog plana, a Biće doživljava Sebe
kroz tu manifestaciju.
Sreća-nesreća je kako vidimo polarizovanje vrijednosti doživljaja, a sam doživljaj je podjednako bespolan.
Sreća zavisi od nas a ne od doživljaja. Mi se prema doživljaju odnosimo iz jednog od onih centara (iz duše,
razuma ili tijela), ili se pak uzdižemo iznad sva tri i bivamo potpuno oslobođeni od suda koji je neizbiježan
u tim pozicijama. Sud dolazi od razuma, a pošto je i duša i tijelo povezano sa razumom, bez obzira u kojem
od centara pozicionirali svoju volju i pažnju, činit' ćemo sud da li nešto dobro ili loše, za našu dušu, za naše
tijelo ili pak razum... Samo kada centar volje uzdignemo iznad cjelovitog trougla (duše-razum-tijela) imamo
mogućnost da sagledamo istinsko stanje projekcije tog trougla. Tad znamo zašto se osjećamo kako se
osjećamo i kako možemo izmijeniti naše emocionalno stanje i ustoličiti duhovni Mir.
Vrednovati dakle činimo uvijek našim razumom. Ne postoji čovjek bez razuma, samo je pitanje koliki je
procenat prisutnosti naše volje i pažnje u razumu tokom projekcije trougla duša-razum-tijelo. Tako isto ne
postoji čovjek bez duše ili pak bez tijela. Čovjek je skup sva tri elementa a Biće sebe doživljava čovjekom
čitajući refleksiju projektovanog sklopa tog trougla. Duh 'čovjeka' je iznad trougla, u četvrtoj tački, u vrhu
trostranične piramide. 'Dužine stranica' trougla determinišu trenutnu refleksiju u četvrtoj tački piramide. U
toj tački je odraz cjelovite jednačine trougla, potvrda da, šta i kako 'čovjek' jeste u datom trenu.
Srećan čovjek je onaj koji vrednuje momenat u skladu sa svojim očekivanjima, u skladu sa svojim
razumskim formulama. Nesrećan je očito onaj kojemu ne polazi za rukom da svoje formule manifestuje
u realnost.
Radostan čovjek je onaj koji vrednuje dušu i dopušta joj da se manifestuje bez uplitanja u njen božanski
plan.
