Ujednaceni koraci sa malo nagiba na lijevoj strani moji su samo moji.
Od prije neki dan boli me stopalo pa kleckam hrabreci sebe trpim ali koracam .
Setnja, samo izlazak iz jednog prostora u drugi .
Biram stazu te setnje da sto manje opterecujem zglobove .
Razmisljam dok hodam, svaki korak planiram prije no ga izvedem.
Od kuce do asvalta moram tako .
Kad cujem svoje korake .
Utopim se u cilju odsetati toliko daleko da mogu i da se vratim bez dodatnog zamora .
Tada pocinjem da uzivam .
Dobar dan ...Dobar dan...
Osjecam poglede zagledivanja .
Osjecam radoznalost razlicitog porijekla .
Osjecam da sam vidjena.
Po kolicini promjena duz moje setnje mjerim koliko ima vremena da nisam izasla.
Nikle su neke nove kucice i kuce, ograde i na radost oku cvijece duginih boja.
Prolaze kola iz minuta u minut,ko nekad u gradu.
Nova lica mimoilaze me prosetalu.
Koracam lagano bezbrizno i tiho.
Miluje me prostor raspuklog dana.
One radosti sto si tu gdje si sto hodas, sto si ziv.
Sama sa sobom dobro se osjecam .
Ne sanjarim san su mi slike u nizu .
Gubim se u u vijugama putanje koju sam kreirala.
Vidim svoje ruke i malo prostora oko njih.
Vidim asvalt i svoju obucu.
Korak se stapa sa ciljem otici sto dalje i biti oprezan .
Prolazi klizeci u daljini voz .
Zvuk sto na peron podsjeca.
Na putovanja .
Onu radost sa malkice uzbudjenja.
Moji vozovi i ja u njima samo jednu putanju imaju .
Sve znaju i u svemu uzivaju.
Tad se vrijeme necim drugim mjeri .
A mozda i stane nemjerljivo.
Za pravo cudo i avion u daljini slijece .
Tutnje krovovi ogromne buke koja ne traje dugo.
Koracam dok se zvukovi i mirisi pokosene trave neizmjenicno smjenjuju.
Samo sunce izvise mene i nebo bez oblaka.
Samo ja i ona tiha radost sto sam tu i sto koracam .
Pogled mi opet ruke trzi noge molim da rukama nisu sestre.
Koracam dok mi stopalo rikverc trazi .
Od prije neki dan boli me stopalo pa kleckam hrabreci sebe trpim ali koracam .
Setnja, samo izlazak iz jednog prostora u drugi .
Biram stazu te setnje da sto manje opterecujem zglobove .
Razmisljam dok hodam, svaki korak planiram prije no ga izvedem.
Od kuce do asvalta moram tako .
Kad cujem svoje korake .
Utopim se u cilju odsetati toliko daleko da mogu i da se vratim bez dodatnog zamora .
Tada pocinjem da uzivam .
Dobar dan ...Dobar dan...
Osjecam poglede zagledivanja .
Osjecam radoznalost razlicitog porijekla .
Osjecam da sam vidjena.
Po kolicini promjena duz moje setnje mjerim koliko ima vremena da nisam izasla.
Nikle su neke nove kucice i kuce, ograde i na radost oku cvijece duginih boja.
Prolaze kola iz minuta u minut,ko nekad u gradu.
Nova lica mimoilaze me prosetalu.
Koracam lagano bezbrizno i tiho.
Miluje me prostor raspuklog dana.
One radosti sto si tu gdje si sto hodas, sto si ziv.
Sama sa sobom dobro se osjecam .
Ne sanjarim san su mi slike u nizu .
Gubim se u u vijugama putanje koju sam kreirala.
Vidim svoje ruke i malo prostora oko njih.
Vidim asvalt i svoju obucu.
Korak se stapa sa ciljem otici sto dalje i biti oprezan .
Prolazi klizeci u daljini voz .
Zvuk sto na peron podsjeca.
Na putovanja .
Onu radost sa malkice uzbudjenja.
Moji vozovi i ja u njima samo jednu putanju imaju .
Sve znaju i u svemu uzivaju.
Tad se vrijeme necim drugim mjeri .
A mozda i stane nemjerljivo.
Za pravo cudo i avion u daljini slijece .
Tutnje krovovi ogromne buke koja ne traje dugo.
Koracam dok se zvukovi i mirisi pokosene trave neizmjenicno smjenjuju.
Samo sunce izvise mene i nebo bez oblaka.
Samo ja i ona tiha radost sto sam tu i sto koracam .
Pogled mi opet ruke trzi noge molim da rukama nisu sestre.
Koracam dok mi stopalo rikverc trazi .
