
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
DO SLEDEĆEG SUSRETA
Nedelja, ona lepa, jako retka, kada sam kući u zimskoj sezoni. Od jutra lagana, skoro lenja, pa onda ubrza, ubaci u petu brzinu te ona dva voljena kereća ugursuza popadaju s nogu prateći me. Maca radi, a Maki (koji za divno čudo ne radi tog dana) i Boki sređuju sprat. Ono naše muško seca velikog Adama na tamte-na vamte, premešta fotelje, dovlači spravu za mučenje.... jedna od pravilno upotrebljenih sposobnosti muškarca od strane snajke hahahah Smanjen broj svakakvih detalja policama daje drugačiji izgled, usisivač radi barabar sa krpama za prašinu.
Predveče....Taman Maca stavi džezvu u letnjoj kuhinji, dok ja završavam pristavljanje večere u velikom đuveču (šareniš mesa i povrća), kad ona dva alajmana što žickaju kraj mene jurnuše na kapiju lajući u trku....od siline Mrkijevog juriša, vrata letnje kuhinje se otvoriše i vratiše uz tresak nazad....onda se čuje radosno skičanje, cvilba i „Ne Maro....ne Mrkiiiii“. Stiglo tetkino dete na dogovoreni razgovor.
Cmok, cmok.....“hoću i ja kafu“.
„Tursku, kao mi, ili neku drugu?“
„Imam ja ovu moju, samo mi treba vruće vode tečo“
„Odma’ dođe“
I tako...sedimo u letnjoj kuhinji, nas troje sa dva psa i divanimo neobavezno. Ocene su popravljene, redovno ide u školu, malo su se smirile obe, i ona i mati joj (naravno, sve ovo saznah od snajke). Svakoj je prvi put...Malenoj da ima 18 godina i snajki da ima kćer od 18 godina.
I meni je prvi put da imam Malenu..... ovaj razgovor će biti težak, ali, ljubav će ga učiniti mogućim....ako me intuicija ne prevari, a to ne pamtim da se desilo, ali se desilo da je ne poslušam, pa pogrešim.
Ljudsko biće nije stvoreno da živi samo, kao ni ostala živa bića. Svuda vidimo čopore, jata, šume, grupe. Prosto je to tako uredila Priroda. Porodica je ljudski čopor. Od praistorijskog čoveka do danas ljudi žive u čoporu. Čopor nikada ne ostavlja svoje članove, ali su ljudi, u svojoj samosuperiornoj sebičnosti, zaboravili na osnovna načela ljudskosti i pravila Prirode, te su tako, čak uspeli, da i porodicu, koja od iskona postoji, unište, iako je ona preživljavala sve ratove, nepogode, kataklizme, stradanja, gladi, bolesti....ali, da li će i modernog homo sapiensa?Porodica je uvek tu, u dobrom i lošem, da se raduje ili da leči, da podigne umornog člana, objasni nejasno, da prati ćutke, tiho bdenje nad živima, zarad života. Stariji uče mlađe prepoznajući genetski kod i momenat u kom se on javi. Da bi se momenat prepoznao, mora se pratiti i posmatrati i delovati tada, i naravno, mora se imati volja i želja. Nema posle. Mladi uče posmatrajući starije i to stalno. Odgovornost starijih je u tome da tog posmatranja budu svesni. Stečene karakterne osobine su korekcija genetskih. Genetske ne mogu nestati, ali se mladi mogu naučiti da ih prepoznaju kod sebe i da ih kontrolišu. U tome je odgovornost starijih.
Odgovornost prema drugima je prvenstveno odgovornost prema sebi. Genetika je čudo. Lepa nam se smeši izazivajući ponos pune duše čopordžija, a loša.....ona se kezi. Ispred tog keza, staju samo oni članovi čopora kojima je stalo.
*****************
Jako mlada devojka, još gimnazijalka, drži u naručju bebu staru tek dva-tri meseca. Visok, tanak i jak mladi muškarac se u hodniku sprema da krene na pecanje sa prijateljima. Ne vidi suze na devojčinom licu. Sav novac, koga nema mnogo, je kod njega. Odlazi, a ona nema za mleko bebi.
Nakon pola sata nailazimo mi na uplakano lice.
Jednom...drugi put...treći put.....devojka sa bebom odlazi neznano kud.
**************************
Svuda smo vas tražile....ali, vas nismo našle. Mama nije znala gde je tačno dolazila, a samo je jednom bila kod vas u stanu sa tatom i samnom kao bebom ...ni tvoje udato prezime nije znala...samo smo išle po ulazima i tražile ne znamo ni same šta.....oči kao dva fildžana gledaju me.
„Osećaj ste tražile....majka ti je čekala intuiciju da joj kaže....pored svih muka, tako mlada, sama, samo to je imala....i tebe“
********************************
Ljudi su različiti. Postoje oni koji leče, postoje oni koji razbole, svak daje ono što ima u sebi. I kod jednih i kod drugih znaš odmah šta je, vidi se to po ponašanju, oseti se, i možeš da spram toga odrediš svoje ponašanje i osećaj.
Najopasnija vrsta ljudi je ona koja stvori, pa onda sebičnošću stvoreno razori. Prosto zato što ih to više ne zanima. Požele nešto drugo jer su ovo stvoreno izgustirali. Tek tako....okret....i samo vidiš leđa. Nije ih briga ni za koga i ni za šta. Nije ih briga da li će nekog povrediti, da li će nekog uništiti. Ono što su stvorili više im nije interesantno. To su ljudi u večitoj potrazi, vazda nesrećni i sami. Uglavnom su vedrog duha, omiljeni zbog toga u društvu, i taj im duh, tako lagan i neobavezujući, omogućava da tako lako pređu preko svega i oproste uvek i samo sebi. Imaju gomilu nezavršenih poslova, jer im pažnju ništa i niko ne drži tako dugo da bi stigli da završe, skloni su sitnim laganjima jer se samo tako mogu izvući iz situacija u koju su sami sebe takvim ponašanjem doveli, imaju mnogo brojeva telefona u mobilnom ljudi koje i ne poznaju, mnogo nazovi „prijatelja“....a zapravo su sami. Naravno, opravdanje za sebe uvek imaju, i uvek su drugi krivi. Nestabilnost, neodgovornost i destrukcija su jedino u čemu su stabilni.
Evo ti primera. Ideš u školu koju želiš, učiš baš ono što si tako žarko želela i volela, ono u čemu si Ti prava Ti. Zato što je to tako istinito, zato je i jako, te to vide i profesori. Onda, odjednom, nešto drugo ti privuče pažnju i ti samo prestaneš da ideš u školu, neki drugi ljudi postanu interesantni, majci okrećeš leđa, povređuješ je, povređuješ dotadašnje prijatelje, ocene i znanje, kao i poverenje profesora nestaje, uvodiš neka svoja nova pravila ne misleći o onome što si stvorila i onima koji su u tom tvom stvaranju dali sebe jer si ti to želela. I šta biva? Uništila si ono što si stvorila i povredila druge. Odgovornost je misliti o drugima, o stvorenom. Sve se može imati, ako se ima mere. Destrukcija je jedina koja nema mere, ona je uvek jednosmerna i vodi uništenju stvorenog.
Tražile ste nas. Kada je moj brat bio u komi, tražila sam od dede neki podatak i to više puta. Rekao je da nema....lagao je i govorio ružne stvari o tvojoj majci, ali ga niko od nas nije slušao, jer smo doktorirali na njegovim lažima. I ranijih godina sam tražila neki podatak od njega, ali je uvek govorio da ne zna ništa. Imala sam samo tvoje ime i ime tvoje majke...ni jedno prezime, ni adresu...ništa. Preko najviših instanci mupa smo probali, preko DB-a...ništa. Svaki dan sam zvala bolnicu da vidim da li je živ, iako su mi svi rekli da je najbolje za sve da umre, jer bi bio samo za specijalnu ustanovu. Onda je Cic pitala dedu i on je mrtav hladan rekao kako misli da ima fotokopiju tvoje krštenice.....Maki me je stegao rukama kao klještima da ga ne ubijem jer sam jurnula na njega....pobegao je u svoju sobu i doneo krštenicu. Bila sam na ivici nervnog sloma...Teča je prekinuo lečenje u banji gde je bio zbog ozbiljne povrede kičme i došao kući, i ne pitajući me, jer zna da mu nisam za svo to vreme dozvoljavala da se vrati. Samo se pojavio. Za par minuta smo dobili broj telefona tvog dede koji nije ni znao da tvoj tata ima sestru. Tvoj deda je živi dokaz da je ljubav svemoguća, jer si ti smisao njegovog života...i razmazio te je hahaha
Moj brat je delio stan sa jednim čovekom, prijateljem. On je poginuo dan pre nego je moj brat umro. Ispred zgrade ga je pregazio neki mlad, pripit vozač koga su uhvatili iako je pobegao sa lica mesta. Kada su me ti ljudi, iz krvnih delikata, pozvali telefonom, pomislila sam svašta zbog mog brata. Pitali su da li ga znamo jer su kod njega našli neki nebitan dokument na ime mog brata. Nisu znali ko je pregaženi....niko se ne javlja i niko ga ne traži. Kada su mi javili da mi je brat umro, nismo hteli dati čitulju zbog ljudi sa kojima se moj brat družio. Morali smo taj deo života odseći zbog vas, dece. Vi niste dužni da nosite to breme. Zato nismo širili priču. Išli smo i kod socijalnog radnika, raspitivali se o tvojim pravima, plašeći se da ih neko ne ugrozi i ne useli se. Čak ni moja familija nije znala detalje. Kremacija je bila u krugu šire porodice. Sećaš se kako sam vas dve spasavala od milion pitanja tetki i strinki.
„Sećam se....bilo je sve tako čudno i brzo i.....pomešano.“
I ti si, sa mamom, došla na sahranu svog oca .....tetkina hrabra devojka. Sva si na majku.
I tako, objasnih tvom dedi ko sam, da tvoj tata ima stan koji je sada tvoje vlasništvo, da da moj broj telefona tvojoj mami, pa ona, ako želi, neka se javi da se napokon upoznamo kao ljudi. Javila se u roku od pola sata, došla sva isprepadana stalno govoreći "ne mogu da verujem da ste takvi ljudi...ne mogu da verujem"....i eto....tu ste, u svojoj porodici, svom čoporu.