Dnevnik izgubljenih...

11.09.2002.

Gdje se to nalazim?
Jesu li to oblaci tamni i gusti oko mene? Oblaci koji prijeteći najavljuju grom?
Ili je to magla zavladala mojim umom, teška i ljepljiva.
Ništa više ne vidim. I što više otvaram oči, sve veće slijepilo me obuhvata. Sivilo.
Odjednom više ništa ne znam. Ni onu mrvu znanja što sam imala.
Moja glava je moj karantin.
Samo nešto drugo, neki osjećaj mi šapuće da sam moćna. Da sam moćnija od drugih.
Lagano postajem toga svjesna i oni tamni oblaci i magla se lagano razilaze.
TO- nije odraz prošlosti, sadašnjosti niti budućnosti. TO- sam ja, ponovo velika i snažna.
Dovoljno jaka da zaboravim, da prebolim.
TO- nema veze sa dubinom mojih osjećaja, niti dubinom postojanja moga bića.
TO-je svaki atom, svako zrno energije što me čini.
I kada napokon svijest dobije impuls, kada trzaj atoma pretvori u misao, u spoznaju, napokon sam budna.
Ponovo vidim. Ovaj put vidim sve odjednom. Udahnuću energiju iz vazduha, zgrabiću misao rukama, u prah ću da pretvorim svakoga ko misli da me zna...da me ima.
Zgromiću svakoga ko mi na mom putu gradi nedopuštene snove.
Naučiću da se ponašam.

**S.**
 

Back
Top