Đozue Karduči

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.170
Đozue Karduči je rođen 27. jula 1835. godine u Valdikastelu u Toskani. Vrlo rano se okrenuo proučavanju grčih i rimskih pisaca i italijanskih klasika Dantea, Tasa i Alfieria. Posle diplomiranja na Univerzitetu u Pizi i predavanja po srednjim školama, postavljen je za profesora na Univerzitetu Bolonje.

Vodio je aktivan politički život i bio je član senata. Njegovo delo, podjednako uspešno artikuliše duhovnu širinu i disciplinu antičkih i rimskih pisaca, snažan političko-revolucionarni patos, lirsko-melanholičnu intonaciju i satirični kontekst. Bio je i izvrstan prevodilac Homera, Getea, Hajnea i Klopštoka. Njegova najpoznatija pesma „Himna Satani“ predstavlja metaforičnu kritiku katoličke crkve i klera, kroz lik Satane kao personifikacije racionalnih, kreativnih i životnih principa, buđenja poretka i mere.

Poeziji najviše je doprineo zbirkom „Novi stihovi“. Takođe je poznat i kao kritičar i prozni pisac. Karduči je 1906. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Umro je u Bolonji 16. februara 1907. godine.
 
Himna Satani

Tebi, stvaranja
Moćnom načelu,
Uzroka i smisla,
I duhu i telu,
Dok u putiru
Vino penuša,
Ko kad u oku
Zaiskri duša,
Dok zemlju i sunce
Osmesi krase,
I razmenjuju
Ljubavne glase,
Kroz zagrljaj tajni
Sad jeza se vine,
Sa brda i plodi
Bujne doline;
Moje ti pesme
Poj smelo šalju,
Zovem te, o, Satana
Ti gozbe kralju!
Kandilo pope
Odbaci i pesme,
Sa staze Satana
Uzmaći sad ne sme!
Gle, Mihajlu¹ je
Rđa sad splela
Misitičnu sablju,
I arhanđela
Vernog čerupa,
U praznini vene,
U ruci su Jova
Munje zaleđene,
Bledi meteori,
I svetovi sveli,
Sa nebeskog svoda
Padaju anđeli,
U tvari je sad toj,
Što ne spava nikad,
Kralj svih fenomena
I sviju oblika,
Sam živi Satana,
I on carstvo toči
U drhtavom bljesku
Kroz te crne oči,
Il’ tim što se slabo
Opire i gubi,
Kojim izaziva,
Blaženim i grubim
U radosnoj krvi
Plodova blista,
Kojim vedra radost
Uvek biva čista,
Što bežeći život
Ohrabruje sav,
I odlaže bol,
Podstičući ljubav,
Udahni o, Satana,
U pesmu što pojem,
Iz grudi, Bogu krene
Prkošenje moje,
Iz prvosveštenika,
Kraljeva krvavih,
I baš kao munja,
Sve duhove smlavi,
Adonise, Arimane,
Za te, Astarte moj,
Žive sve skulpture
Sve slike i poj,
Kroz grčka nebesa
Blagoslov krene,
Pružen od Venere
Anadiomene²,
Stablu Libanona
Za te trese lik,
Duša Kipirana³,
Uskrsli ljubavnik;
Za tebe je plam
Plesa i refrena,
I čista, devičanska
Ljubav je pružena,
Tu gde su mirisne
Palme Idumeje₄,
I morska pena
Mirisava gde je;
Što da se varvarski
Hrišćanin preda,
Mahnitom besu
Opscenih obreda,
Da pali hramove
Svetim bakljama,
I grčka znamenja
Na zemlju da slama?
Ti ćeš begunac
Među lare ući,
Kod duhovnih ljudi
U njihovoj kući,
Uzdrhtalo srce
Puniće se ženi,
Tobom ljubavnikom
I Bogom plamenim,
I blede od brige
Veštice vodiš,
Da pomoć pruže
Paćenoj prirodi;
Nepomičnom oku
Tog alhemičara,
Il’ pogledu stalnom
Čarobnjaka stara,
Iza manastirskih
Tromih rešetaka,
Novo nebo otkri,
Rasplamsalih zraka,
Bežeći od sveta,
Tu u Tebi ište,
Monah⁵ tužni taj
Svoje pribežište,
Duši ti je mučnoj,
Iskidanoj blizu,
I blag je Satana,
Daje Eloizu;
Zalud grubi kostret,
Tvoja muka svaka,
Šapuće ti pesme
Marija i Flaka⁶,
Kroz psalme kreće
Tužbalica tvoja,
I oblike božanske
Nosi ti iz poja
Pesme rujnih ptica,
Crnom vrevom ide
Kroz sve Glicere,
I kroz Likoride,
Oblik lepšeg doba
Tada će da grane,
Povremeno u
Ćelije besane,
Kroz Livijeve
Stranice plamne,
Konzula, tribuna,
Gomile pomamne,
I čudesni ponos
Stare Italije,
O, monahu, tebi
S Kapitola lije,
Besni plam lomače
Neće da mine,
Zbog
Viklifa, Husa⁷,
Glasova sudbine,
Ka vetru budni
Krici sad streme,
Novi vek se rađa
I došlo je vreme,
I mitre i krune
Sada tresu krici,
Iz manastira grme
Svi pobunjenici.
Pod epitrahiljom
Propovedi hole,
Fra Đirolama
Savonarole,
Ko što Martin Luter
Sad mantiju baca,
Skida sa tvog duha
Okove lanaca,
Blista plamna kruna
I sevanje sjane,
Materija buja,
Pobeda Satane;
I lep je i strašan
Sad juriš nemani,
I bujaju zemlje,
Teku okeani;
Blistavo je sjajan,
Kô vulkan sja sada,
Proždire planine,
Sve doline svlada;
Obleće bezdane,
Pa sakriven minu
Duž staza i špilja,
U tamnu dubinu;
Pa se nesvladan
Uz obale stvori,
I lete njegovi
Krici ko vihori,
I kao vihori
Dah se njegov grana,
Prolazi ljudi
Veliki Satana,
S mesta na mesto
Blagoslov krene,
Prolaze pomamne
Kočije plamene,
Osveto razuma,
O, tebi ja kličem,
Pozdrav o, Satana,
O pobunjeniče!
K tebi ide tamjan
Uz molitvu ovu,
Svešteničkog boga
Pobedi Jehovu.

Prevod sa italijanskog Bojan Belić


Prim. prev.
¹Arhanđel Mihailo
²Venera Anadiomena, rođena iz morske pene, predstavlja grčku civilizaciju
³Adonis, ljubavnik Venere, koga je nakon što ga je ubio vepar Jupiter uskrsnuo
⁴Idumeja, regija drevne Fenikije
⁵Abelar
⁶Vergilije i Horacije
⁷Džon Viklif i Jan Hus, reformatori i hrišćanski mučenici
 
Zimska noć

Maglovite strane snegom pokrivene,
Ko svetlošću belom sve da je zasuto;
Sneg škripi i pršti – biserje rasuto –
I moj dah se maglom stvara ispred mene.

Sve ćuti. A gore, s nebeskih prostora,
Kroz oblake mesec sa vidika plava
Tu, na tlu, žalosnu senku ocrtava –
Bezoblične grane razlomljena bora.

Kao pomisao željna smrti same,
Opaši me, cičo, ledom ove tame,
Da mi sledi i strah nemira i nade.

Brodolomnik noćas samo nebo tiče
Sa valova ovih i u noći viče:
– Šta l' mrtvi u svojim grobovima rade?
 
Za Anu Vivanti

U zatvoren kapak prozora udaram grančicom cveća
plavozelenkastog i modrog, ko tvoje oči, o Ana.

Vidi – sunce je osmehom drhtave zrake poljubilo
oblak, i reklo: Oblače beli, otvori se.

Slušaj – vetar s planine svežim šapatom pozdravlja
jedro, i kaže: Prebelo jedro, zaplovi.

Gledaj – ptica se s vlažnoga neba spušta na breskvu
u cvatu, i cvrkuće: Rumena biljko, miriši.

Poezija, boginja večna, iz mojih misli silazi
na srce, i glasno viče: O staro srce, udaraj.

I poslušno srce u tvoje velike vilinske oči
gleda, i zove: Slatka devojko, pevaj.
 
Vizija

Sad, dok u tišini večeri plavetne,
U šumnoj svežini trave i drveća,
Njoj prijatni lahor po mirisu cveća
Budi i donosi naslade proletne –

Ti, sa starog vrha, nad kim se uznosiš,
Tražiš nju, meseče, sjajem praskozorja
I u senci tamnoj zelenoga borja
Čelo najživljega zraka sada rosiš.

I boginja Grka, možda, se je tako
Na Endimionu naslanjala lako:
Gde srebrnim lukom nebesa se svode.

A reke na belom podnožju latminskom,
Ozarene ljupkom svetlošću visinskom,
S vetrom razgovore o ljubavi vode.
 
Sun and love

Fleecy and white into the western space
Hurry the clouds; the wet sky laughs
Over the market and streets; and the labour of man
Is hailed by the sun, benign, triumphal.
High in the rosy light lifts the cathedral
Its thousand pinnacles white and its saints of gold
Flashing forth its hosannas; while all around
Flutter the wings and the notes of the brown-plumed choir.
So 'tis when love and its sweet smile dispel
The clouds which had so sorely me oppressed;
The sun again arises in my soul
With all life's holiest ideals renewed
And multiplied, the while each thought becomes
A harmony and every sense a song.
 

Back
Top