DIVLJA OSVETA

kojote

Elita
Poruka
18.639
Ovu priču posvećujem Zmajevoj, dami koja me je iskreno volela.



Ispod kvake na vratima kupatila postavila je naslon stolice, da ručica kvake ne može da se pomeri. Onda je izašla iz sobe i zaključala vrata, izlomivši ključ u bravi. U naručju je nosila zgužvanu mušku odeću. Koraci su joj bili sitni i nesigurni. Imala je utisak da joj između nogu zjapi vrtača i da će joj sav drob ispasti ako načini samo malo duži korak.

Nije mu zamerila što ju je nazivao pokvarenjakušom, što joj je grubo gurnuo penis u usta i zapovedio: "Puši ga, mala". Ud mu je imao ukus vanile. Kad ga je izvadio, bilo joj je žao. Iako je ličio na bocu aparata za gašenje požara, iako joj je vilica bila bolno razjapljena, stvarno joj je bilo žao. A to što joj je zubima stegao bradavicu i počeo da vuče, da je isteže preko granice bola, neka je. Ona je njemu do krvi ujela vrat i bilo joj je slatko.

Nije mu zamerila što joj je povredio butinu kad joj je strgao gaćice, ni to što joj je čupao stidne dlačice i uštinuo usmine jako. Ona je njemu uvrnula testise, proderao se tako jako da je prekinuo pesmu radnika sa obližnjeg gradilišta. I ako ju je izudarao svojom konjskom batinom po guzi i pici, oprostila mu je, dobro je to radio. To što se u nju zabio naglo, nije mu nimalo zamerila, naprotiv. Nju je nestrpljenje da bude uzeta bolno lomilo, podizala je kolena i širila butine još dok ju je svlačio.

Ona se istinski trudila da ga što bolje zadovolji i nije mu zamerila što ju je čepio preko svake mere, jer je primetila da na njegovu silinu njena otvorenost deluje vraški stimulativno. I ona je uživala gledajući kako njegova velika glatka neman nestaje u njoj, i kako izranja svaki put sve moćnija. Nije mu zamerila što joj je nemilosrdno stiskao slabine i tako podigao bokove, što bi mu zamerila kad je u tom položaju mogla još bolje da meša, da juri divljim galopom.

Nije joj smetala uloga plena za parenje na brzaka, bila je spremna da bespogovorno primi sve i da potvrdno klimne glavom ako joj se ponudi dodatak. Predala mu se skroz, ropski, tako da mu nije zamerala što je bio grub, ali...

Ali nikako mu nije mogla oprostiti što je odmah po svršavanju otišao u kupatilo da se istušira, kao da jedva čeka da njen miris spere sa sebe. I dok je njegovu odeću bacala u kontejner, nije je bilo briga da li će se naći neka debelguza hotelska spremačica da ga otključa, da ga oslobodi, ili će kurati skot crći zatvoren u kupatilu, poražen i go.
 
Kojo, pa znas da meni treba da posvecujes neke horor price u kojima nema eksplicitnog seksa i u kome ja zlikovce kasapim svojom katanom?
I kakav ti je to izraz "iskreno volela", ko da moze neiskreno da se voli...pa jos proslo vreme, ko da sam pokojna....:neutral:
Ajd, sad ponovo pisi... :P
 
Skoro da sam te zaboravila. Utešila me pomisao da si zaboravio i ti mene. Naišao je neko drugi ko mi je zaokupirao maštu. Ali bilo je dovoljno da ti čujem glas, da bi se raspolovila na dva dela, kao orah udaren cekicem, i opet je moje jezgro postalo nezaštićeno. Ali ovog puta nisi ga ti razgolitio, nisi me ti otvorio. Nisam ni osetila da me voliš. Zvučao si sabrano, pomalo hladno, sigurno u sebe. A ja? Kroz mene je samo prokuljala podzemna lavina nekadašnjih osećanja. Ohladila se za samo jedan dan.
:heart:

Ne želim, dušo, da pišem horor, ali imam jednu strava ljubavnu priču u glavi. Uobličiću je, preneti na elektronski papir i pokoniti je tebi. Je l' to u redu? :)
 
Slažem se da nema tu ništa posebno da se konta,

a stil nisi u stanju da prepoznaš, verovatno zato

što se radi o šifriranom, čisto jebačkom stilu,

prepoznatljivom samo pevaljkama i moderatorkama. :) :lol:
 
Ne, stvarno je nekako jadno, sta znam :roll:
Lici na krik propalog jebacha kome ni vijagra vise ne pomaze :roll:
Ono, kao, pametan i strog, veliki zavodnik, al' nikojeg qjurca... :roll:
Ovaj Kojo se odma ljuti, ne voli kritiku od tupavka... :)
 
Posle duge šetnje Makbetu se pripiškilo. Ušao je u prvi javni toalet dok ga je njegova divlja lejdi čekala napolju. U engleskom toaletu je, kao i svuda po Krstarovu, vrvelo od "labudića". Tako su u staro englesko vreme, džentlmeni zvali homoseksualce, te nežne i prpošne ptičice koje su pljuckale kroz razmaknute sekutiće, uvijale vratovima i dičile se samo svojim perjem.

U to starinsko vreme, kao uostalom i sad, ****** su bili simpatični i miroljubivi ljudi sa dva penisa (jednim među svojim nogama kojim nisu bili zadovoljni, i drugim među svojim guzovima kojim su bili zadovoljni), pošteni i dobre naravi već samim tim što se nisu mešali sa tuđim damama (pošto engleski, poput krstarovskih pedera svoje dame nisu imali, je l'). Krstarili su sokacima, jeli "kokice" i pričali o tudjim erotskim doživljajima i pozorištu.

Tako je Makbet, nateran malom nuždom, naleteo na razdraganu grupu labudića koji su ćućorili oko pisoara, verovatno poveravajući jedan drugome neku jalovu tajnu, neku intrigu koju će preko njihovih mlazeva daleko odneti mutne vode Temze. Kad ugledaše Makbeta, ljubazno ga pozdraviše, srdačnim t-zex osmesima i klimanjem koen glave, što dražesno zaleluja perca na njihovim šeširićima i utera im rumenilo u obraze. Zatim se zapiljiše u ono što je Makbet izvadio iz gaća i upitaše ga kako mu se junoša zove.

"Don Stounhendž, po dedi", odgovori im Makbet. Zbog toga im bi vrlo milo i drago, pa pohvališe njegovu krepost, ali se zato još više začudiše što mister toliko premišlja oko ubistva kralja Dankana, čiju krunu želi da preuzme. "Kol'ko mrzim tog Dankana!", povika Tupavi Zex, rošavko razdeljenog mlaza. "Svima nam se taj naj'ebao majke pederske"... "A zašto se vi, ogorčeni upišanci, ne razilazite nego se ovde opijate amonijakom?", strogo ih zapita Makbet. Oni mu se poveriše da svake poslednje nedelje u mesecu, po nalogu tajnog pederskog društva kome pripadaju, puštaju zajedno pevcu krv.

"Kad ovi homoseksualci mogu da kolju pevca", javi se lejdi Divlja Makbet sa prozorčeta na kojem je majčinski mirno sve to posmatrala, "što ne možeš i ti njih".

O daljem Makbetovom delovanju solidno smo obavešteni zahvaljujući Šekspiru Kojatkinu, koji je prezirao homoseksualce i javne toalete, te je od svog mecene erla od Sauthemptona, dobio na poklon privatni pokretni klozet, izrezbaren i ukrašen sedefom. Klozet ga je pratio u stopu. Gurao ga je na točkovima neki prilično mrzovoljan crnac.
 
Žuti taksi se zaustavio i iz njega je iskoračila lepa ženska noga, zatim druga, pa se svetlosti grada ukazala čitava lepotica u predivnoj žutoj haljini. "To nije Maja Zmajeva", sa žaljenjem je konstatovao Kojatkin Gorjanovič. Ova devojka jeste lepa, ali ne zrači onom čulnom lepotom kakvom zrači devojka koju uporno čeka. Ova zrači sibirskom hladnoćom, zalud su sevnule gaćice kad je izlazila iz taksija, njena se erotičnost ne može meriti s onom, tako da i nije neka šteta što je ušla u bar-kafe, što više ne gleda njenu figuru i kretnje njenih divnih bokova.

Kojatkin Gorjanovič stoji kao kip. Samo fale golubovi da na njega slete. Došao je mnogo ranije. Okupan, izbrijan, namirisan. Lepo se obukao, možda previše svečano, no, dobro. Nikad bolje nije izgledao, ali čemu kad usamljene devojke gube njen stas čim mu se približe. Do zakazanog vremena nervozno se šetao tamo-'vamo i ljutio se što je nema, što i ona ne dođe ranije; a kada je otkucalo vreme zakazanog susreta, počeo je da zebe. Jednom je ozaren krenuo ka devojci koja je ličila na nju. Sad je pomiren s izvesnošću da ona neće doći, ali bez obzira na tu pomirenost, on nema snage da ode.

Ljubomora raspiruje pravi oganj ispod ražnja na kojem ga okreće. U toj vatri, on se pita: "S kim li je ona sada? Da li sedi u nečijem krilu, da li je još uvek obučena?". Pokušava da je zamrzi, ne bi li tako ublažio patnju, međutim, ne uspeva. Razmišlja da li je na pravom mestu, da li ga je ona dobro čula... Zna da jeste. Zna i nervira se što ispada glup. Ima utisak da mu se Mesec žuti s neba podsmehuje. Taksi, haljina nepoznate devojke, Mesec - sve je žute boje, a ta boja u spomenarima klinki, i ko zna gde sve još, simbolizuje ljubomoru, pa kako da je Kojatkin Gorjanovič u ovoj pesmi ne oseća

Ali, ma koliko bila jaka njegova ljubomora, od nje je jača želja da nju vidi, da je samo jednom zagrli. Pa nek posle ode. Ne, misli da posle njegovog zagrljaj neće otići. Kojatkin Gorjanovič tone u sve dublju melanholiju. Prolaze devojke, retko koja se smeje, sve su mračne i šatro fatalne, rado bi se nekom utešio ali ne vidi nijednu koja bi bila sposobna da ga uteši, a ne može ni da se seti imena neke koja bi to htela, što je mnogo poraznije. Zato kaže: "Sve su devojke u poređenju s njom, bezvredne... Dođi, mila moja, dođi, srećice moja...". I sam sebi liči na kretena koga može spasiti samo njena veselost i bestidnost.

Kameni lav drema ispred bar-kafea u koji je zamakla lepotica u žutoj haljini. Mudro je zatvorio čeljusti, da se ne vidi da nema ni jezik ni zube. Muzika je za oktavu glasnija. Ako je to muzika. Mesec je nestao iza oblaka. I nema se tu bogzna šta reći. Nadomak smo kraja priče. Počinje kišica, hladna septembarska, mladići i devojke se žurno sklanjaju sa ulice... A Kojatkin Gorjanovič, zagledan u večnost, još uvek čeka.
 
Vickasto. Cekam love story! :D
Samočestitajući besmisao kad se
slavni okupe da tapšu svojoj takozvanoj
veličini

a ti se pitaš gde su
oni pravi, koja ih
gigantska pećina
krije dok se
ubitačno netalentovani
klanjaju počastima

dok su budale
ponovo
prevarene

ti
se pitaš gde su
oni pravi

ako postoje
oni pravi.

taj samočestitajući besmisao
traje decenijama i
uz par izuzetaka
vekovima.

To
je totalna pustoš
bez trunke milosti

što pretvara hrabrost u
prah
okiva nadu
čini sitne stvari
kao
dizanje roletni
ili
obuvanje cipela
ili
izlazak na ulicu,

mnogo težim
gotovo
mrskim

dok se
slavni okupljaju da
tapšu svojoj
takozvanoj veličini

dok su
budale
ponovo prevarene.

Čovečanstvo
ti bolesna
strvino.
 
Anticipacija skliske budućnosti:

Zvoni zvono na vratima. Koto Tamopeva-Gorjanovič otvori,
a pred vratima stoji nepoznat muškarac i pita:

- Gospođo, imate li Vi pi'čku?

Šokirana, gospođa Tamopeva-Gorjanovič mu zalupi vrata
pred nosom. Drugi dan priča se ponovi i ona uveče, sva uzrujana
ispriča svom Kojatkinu šta se desilo. Dogovore se da on idućeg
dana ne ode u redakciju, za slučaj da ONAJ opet dođe. Idućeg
dana opet zvoni na vratima. Kojatkin stane iza vrata, Koto otvori,
a pred vratima zaista isti čovek i pita:

- Gospođo, imate li vi pi'čku?

Koto skupi svu hrabrost i odgovori:
- Imam!

A čovek će:
- Onda recite svom mužu da koristi Vašu,
a ne od moje žene, Zmajeve. :mrgreen: :lol:




:heart: :heart:
 
Žuti taksi se zaustavio i iz njega je iskoračila lepa ženska noga, zatim druga, pa se svetlosti grada ukazala čitava lepotica u predivnoj žutoj haljini. "To nije Maja Zmajeva", sa žaljenjem je konstatovao Kojatkin Gorjanovič. Ova devojka jeste lepa, ali ne zrači onom čulnom lepotom kakvom zrači devojka koju uporno čeka. Ova zrači sibirskom hladnoćom, zalud su sevnule gaćice kad je izlazila iz taksija, njena se erotičnost ne može meriti s onom, tako da i nije neka šteta što je ušla u bar-kafe, što više ne gleda njenu figuru i kretnje njenih divnih bokova.

Kojatkin Gorjanovič stoji kao kip. Samo fale golubovi da na njega slete. Došao je mnogo ranije. Okupan, izbrijan, namirisan. Lepo se obukao, možda previše svečano, no, dobro. Nikad bolje nije izgledao, ali čemu kad usamljene devojke gube njen stas čim mu se približe. Do zakazanog vremena nervozno se šetao tamo-'vamo i ljutio se što je nema, što i ona ne dođe ranije; a kada je otkucalo vreme zakazanog susreta, počeo je da zebe. Jednom je ozaren krenuo ka devojci koja je ličila na nju. Sad je pomiren s izvesnošću da ona neće doći, ali bez obzira na tu pomirenost, on nema snage da ode.

Ljubomora raspiruje pravi oganj ispod ražnja na kojem ga okreće. U toj vatri, on se pita: "S kim li je ona sada? Da li sedi u nečijem krilu, da li je još uvek obučena?". Pokušava da je zamrzi, ne bi li tako ublažio patnju, međutim, ne uspeva. Razmišlja da li je na pravom mestu, da li ga je ona dobro čula... Zna da jeste. Zna i nervira se što ispada glup. Ima utisak da mu se Mesec žuti s neba podsmehuje. Taksi, haljina nepoznate devojke, Mesec - sve je žute boje, a ta boja u spomenarima klinki, i ko zna gde sve još, simbolizuje ljubomoru, pa kako da je Kojatkin Gorjanovič u ovoj pesmi ne oseća

Ali, ma koliko bila jaka njegova ljubomora, od nje je jača želja da nju vidi, da je samo jednom zagrli. Pa nek posle ode. Ne, misli da posle njegovog zagrljaj neće otići. Kojatkin Gorjanovič tone u sve dublju melanholiju. Prolaze devojke, retko koja se smeje, sve su mračne i šatro fatalne, rado bi se nekom utešio ali ne vidi nijednu koja bi bila sposobna da ga uteši, a ne može ni da se seti imena neke koja bi to htela, što je mnogo poraznije. Zato kaže: "Sve su devojke u poređenju s njom, bezvredne... Dođi, mila moja, dođi, srećice moja...". I sam sebi liči na kretena koga može spasiti samo njena veselost i bestidnost.

Kameni lav drema ispred bar-kafea u koji je zamakla lepotica u žutoj haljini. Mudro je zatvorio čeljusti, da se ne vidi da nema ni jezik ni zube. Muzika je za oktavu glasnija. Ako je to muzika. Mesec je nestao iza oblaka. I nema se tu bogzna šta reći. Nadomak smo kraja priče. Počinje kišica, hladna septembarska, mladići i devojke se žurno sklanjaju sa ulice... A Kojatkin Gorjanovič, zagledan u večnost, još uvek čeka.

To je necije autorsko pravo na knjigu "Chasovi radosti"...:rtfm:
 
Posle duge šetnje Makbetu se pripiškilo. Ušao je u prvi javni toalet dok ga je njegova divlja lejdi čekala napolju. U engleskom toaletu je, kao i svuda po Krstarovu, vrvelo od "labudića". Tako su u staro englesko vreme, džentlmeni zvali homoseksualce, te nežne i prpošne ptičice koje su pljuckale kroz razmaknute sekutiće, uvijale vratovima i dičile se samo svojim perjem.

U to starinsko vreme, kao uostalom i sad, ****** su bili simpatični i miroljubivi ljudi sa dva penisa (jednim među svojim nogama kojim nisu bili zadovoljni, i drugim među svojim guzovima kojim su bili zadovoljni), pošteni i dobre naravi već samim tim što se nisu mešali sa tuđim damama (pošto engleski, poput krstarovskih pedera svoje dame nisu imali, je l'). Krstarili su sokacima, jeli "kokice" i pričali o tudjim erotskim doživljajima i pozorištu.

Tako je Makbet, nateran malom nuždom, naleteo na razdraganu grupu labudića koji su ćućorili oko pisoara, verovatno poveravajući jedan drugome neku jalovu tajnu, neku intrigu koju će preko njihovih mlazeva daleko odneti mutne vode Temze. Kad ugledaše Makbeta, ljubazno ga pozdraviše, srdačnim t-zex osmesima i klimanjem koen glave, što dražesno zaleluja perca na njihovim šeširićima i utera im rumenilo u obraze. Zatim se zapiljiše u ono što je Makbet izvadio iz gaća i upitaše ga kako mu se junoša zove.

"Don Stounhendž, po dedi", odgovori im Makbet. Zbog toga im bi vrlo milo i drago, pa pohvališe njegovu krepost, ali se zato još više začudiše što mister toliko premišlja oko ubistva kralja Dankana, čiju krunu želi da preuzme. "Kol'ko mrzim tog Dankana!", povika Tupavi Zex, rošavko razdeljenog mlaza. "Svima nam se taj naj'ebao majke pederske"... "A zašto se vi, ogorčeni upišanci, ne razilazite nego se ovde opijate amonijakom?", strogo ih zapita Makbet. Oni mu se poveriše da svake poslednje nedelje u mesecu, po nalogu tajnog pederskog društva kome pripadaju, puštaju zajedno pevcu krv.

"Kad ovi homoseksualci mogu da kolju pevca", javi se lejdi Divlja Makbet sa prozorčeta na kojem je majčinski mirno sve to posmatrala, "što ne možeš i ti njih".

O daljem Makbetovom delovanju solidno smo obavešteni zahvaljujući Šekspiru Kojatkinu, koji je prezirao homoseksualce i javne toalete, te je od svog mecene erla od Sauthemptona, dobio na poklon privatni pokretni klozet, izrezbaren i ukrašen sedefom. Klozet ga je pratio u stopu. Gurao ga je na točkovima neki prilično mrzovoljan crnac.
hehehehe odlicno...
 

Back
Top