dilema

Meni je najveći strah sama da umrem.
Neopisivo je umiranje, kao da toneš u samoću toliko strašnu da ne postoje reči za opisati.
Znam da mi verovatno niko neće verovati, ali umrla sam, i to sam uspela u životu da stignem. 2004., klinička smrt.
 
Meni je najveći strah sama da umrem.
Neopisivo je umiranje, kao da toneš u samoću toliko strašnu da ne postoje reči za opisati.
Znam da mi verovatno niko neće verovati, ali umrla sam, i to sam uspela u životu da stignem. 2004., klinička smrt.
a sto bi opterecivala druge s taj cin kad je vec strahotan
 
Ja bih da vidim unuka/unuku neposredno pre, a onda da umrem u prisustvu osobe sa kojom sam imala zajednicki zivot, ako mogu bas da biram...
Nije umiranje tako strasno... Mislim, ja ga tako ne zamisljam. To je valjda potanjanje u san iz kog ne moras da se budis vise.
 
Ja bih da vidim unuka/unuku neposredno pre, a onda da umrem u prisustvu osobe sa kojom sam imala zajednicki zivot, ako mogu bas da biram...
Nije umiranje tako strasno... Mislim, ja ga tako ne zamisljam. To je valjda potanjanje u san iz kog ne moras da se budis vise.
Nije, ali zamisli da ne vidis praunuke i cukununucice, kako bez toga ici u nepoznato...
 
Kad sam imao maniju da se samoubijem, dugo sam razmisljao o tome da nadjem neki nacin da me ne pronadju nikada i da se vodim kao nestao, jer sam smatrao da bi time i patnja bliznjih bila mnaja, tj ne bi se desila odjednom, sto bi ih ubilo, no bi se odvijala po principu kuvane zabe, nikada se ne bi navikli skroz, ali bi uvek imali nadu da sam mozda negde ziv.

Elem, postojale su razne opcije, tipa da odem u neku topionicu i da uskocim u uzarenu lavu koja bi me ugljenisala i rastavila na atome. Druga opcija je bila ta da recimo odem u neki kanalizacioni tunel, polijem benzinom, pucam sebi u glavu, cime bih se istovremeno i ubio i zapalio i time bih se ugljenisao, slicno kao i u prvom slucaju. Treca opcija me je navela da shvatim da ni prva ni druga opcija nisu bas dobre i da nisam hebeno normalan.

Zanimljiva tema u svakom slucaju.
 

Back
Top