Dietrich Bonhoeffer: "Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i sprečiti silom; zlo uvek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost.
Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne veruje – u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan...
Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako da izađemo na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti.
Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama.
Utisak da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju da budu zaglupljeni.
I možemo da vidimo da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu ređe poseduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.
Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat delovanja izvesnih istorijskih okolnosti na čoveka, psihološki fenomen koji prati određene spoljašnje prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak spoljašnji razvoj sile političkog ili verskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću.
Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih.
Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već preovlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze.
Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne sme da nas zavede da poverujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primećujemo da nemamo posla s njim lično, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga poptuno zarobili.
On je zaposednut, zaslepljen, zloupotrebljen i zlostavljan u čitavom svom biću.
On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju da čini sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo.
Ovde leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čoveka može zauvek da uništi.
- Ovakvo odredivanje pojmova samo jos vise unosi pometnju i pravi razdor medju ljudima. Zlo je zlo, a glupost je glupost. Zao covek nanosi stetu drugima zato sto je beskrupulozan i sebican. Iako moze biti veoma inteligentan, njegovoj inteligenciji nedostaje najvaznija karakteristika ljudskosti, a to je saosecanje s drugima. Za psihopatu je dobro i opravdano sve ono sto mu donosi korist, bez obzira kakve posledice ima na druge. Psihopata je lukav. Sve radi planski, podmuklo i smisljeno.
Glupost je intelektualna inferiornost. Ona nije toliko opasna. Mnogo je opasniji zatvoren um. Ljudi koji su zaslepljeni vlastitom istinom. Koji sve gledaju crno-belo. Takvi ljudi nisu spremni na kompromis i saradnju. Ne zele da saslusaju drugacija misljenja. Sve koji ne misle kao oni smatraju neprijateljima. Nastoje da ih eliminisu. Zato i jesu agresivni. Agresija proizilazi iz nerazumevanja i potrebe za kontrolom.
Razborit covek nastoji da razume drugacija misljenja i stavove da bi otkrio neku sponu ili zajednicku karakteristiku na osnovu koje se moze ostvariti saradnja; udruziti snage i postici uzajamna korist. Jer, ljudi mogu imati razlicita shvatanja ili percepcije o necem, ali u osnovi mogu imati isti cilj. A, to je humanije drustvo i bolji uslovi zivota.
I dok se ljudi zatvorenog uma svadjaju; nazivaju jedni druge glupacima psihopate imaju najvise koristi od toga. To im i pogoduje da nesmatano izvalce korist za sebe. Niihov moto i jeste: “Zavadi, pa vladaj.”
Od kuda krenuti? Kako postici humanije drustvo? Treba najpre krenuti od sebe. Iskreno pogledati vlastiti potencijal, ali i nedostatke. Da li kao osoba mogu biti humaniji, iskreniji i bolji preme clanovim svoje porodice, komsijama, kolegama na poslu itd.? Sta konkretno mogu uraditi danas da bi ulepsao dan mojoj zeni/muzu, detetu, komsiji, ljudima s kojima dodjem u konatakt?
Dobrota i plemenitost nije glupost i bespomocnost. Naprotiv, to je autenticna snaga od koje svako zlo zazire. Dobar covek postuje i sebe i druge. Ne rukovodi se samo vlastitim interesom, vec opstim. Nastoji da deluje pravedno i posteno. Zato i ima moralne vrednosti. Zna sta je dobro, a sta lose da cini i sebi i drugima. Vrh uvek ima temelj na kojem pociva. Kada se razori korumpiran temelj i vrh pada.
Poslednja izmena od moderatora: