комшија
Stara legenda
- Poruka
- 96.548
Devedesete: Ratnohuškačka muzika, otpor i zaostavština (VIDEO)
23. avg 2021
Ratna propaganda devedesetih
Sociološkinja sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sarina Bakić svrstava muziku među glavne kulturne artefakte koji povezuju sve ljude, a pogotovo mlade. „Muzika kako globalno, tako i u regionu je oduvek bila jedan od glavnih kulturnih artefakata koja povezuje sve ljude, a naručito mlade. Mislim da i dan danas ona i povezuje mlade ljude i, naravno zavisno od sadržaja koji određeni muzički sadržaji promovšu, pozitivno ili negativno utiču na mišljenje mladih ljudi o sebi, o svom odnosu u svetu kojem pripadaju i društvu u kojem žive“, kaže sagovornica Autonomije naglašavajući da je uz sve to, muzika još i najprisutnija, te joj je uticaj sa tim i veći.
U Srbiji je nastala fuzija nacionalizma i turbofolka, koja se promovisala preko televizije „Pink“. Na njima prostor dobijaju muzičari koji otvoreno pevaju protiv drugih naroda na teritoriji Jugoslavije pozivajući Srbe na mobilizaciju i pohod na komšijske republike.
Sagovornica Autonomije naglašava da je postojala ratnohuškača muzika koja je uspešno širila mržnju. Ovde spominje televiziju „Pink“ kao katalizatora koji „nije dozvoljavao ljudima da misle“. „Uloga muzike da otupljuje stanovništvo bila je izraženija u tom periodu u odnosu na ulogu da poziva na određenu akciju, uslovljava neka mišljenja i slično“, rekla je ona.
Asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Jasmin Hasanović muziku smatra manipulativnom umetnošću, te govori da to postaje pogotovo opasno kada se koristi u svrhe ratne propagande. „Slovenački bend Laibach u svom manifestu iz 1983. godine daje poznatu tezu kako je sva umetnost podložna političkoj manipulaciji osim one koja govori jezikom te iste manipulacije. Drugim rečima, govoriti u političkom smislu znači otkriti i priznati sveprisutnost politike. Kako je moguće ratnohuškačko prodati za rodoljubno ili patriotsko nije pitanje muzike, već pitanje politike i ideologije“, kaže sagovornik Autonomije dodajući da je u takvoj atmosferi rat neizbežan, dok je „muzika na čelu sa ostatkom kulture banalizacija ideologije“.
Vladimir Kozbašić Pećinko svirao je u novosadskom pank rok sastavu Ateist rep od 1989. do 2001. ostvarajući se profesionalno kao muzičar tokom devedesetih godina u političkoj atmosferi nacionalne netrepeljivosti među narodima bivše Jugoslavije. On naglašava da na teritoriji Srbije rokenrol nije bio glavni učesnik u propagiranju mržnje, već turbofolk i takođe spominje TV „Pink“ kao jednog od krivca za takvu situaciju.
„Oni koji su bili bliski tom trešu devedesetih koji je pokušao da se uvije 95. godine u kulturu su propagirali mržnju. Posle smo onda od tog turbofolka prešli u dens. ’Jul je kul’ i te gluposti kroz televiziju Pink. Tu su pokušali da uviju to u sve ovo ostalo i to nije bila naša šolja čaja. Ti narodnjaci su znali da iskoriste to i da naprave takve pesme“, kaže naš sagovornik, koji među ove muzičare kao glavne svrstava braću Bajić i Baju Malog Knindžu koji su svojim tekstovima propagirali mržnju prema stanovništvu i Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Što se tiče roka, on spominje bend Džek Denijels i njihovu pesmu „Čoban tera ustaše“. „Debilana. Ali ta debilana je u debilna vremena imala debilnu publiku. I to je jednostavno našlo svoje mesto. Dok neko peva ’čoban tera ustaše’ i ’nosiće ti Drina sto mudžahedina svaki dan’, Rimtutituki kaže ’mir brate mir’, a oni na to kažu ’daj sarajevo fajt’. To su dva pola, dve različite hemisfere i dva različita života“.
Otpor rokera
Međutim bilo je i onih koji su svoj muzički angažman koristili u antiratne svrhe, te je tako nastao supergrupa Rimtutituki sastavljen od članova bendova EKV, Partibrejkers i Električni orgazam koji su kružili Beogradom na kamionu i pevali antiratne pesme. Kasnije se ovaj projekat priključio koncertu „Ne računajte na nas“ održanom u Sarajevu 1992.„Treba naglasiti i veliki uticaj rok muzike u to vreme, rok muzičara iz Srbije i Bosne koji su i u tom periodu, u periodu tokom rata i nakon rata stvarali veze, spone gde se itekako muzikom i umetnošću radilo na pomirenju, poverenju što i jeste jedna od glavnih funkcija umetnosti i dan danas“, rekla je Sarina Bakić.
Među onima koji su na srpskoj sceni pružali otpor svrstava se i grupa Ateist rep koja se, kako govori njihov bivši član za Autonomiju, trudio da svojim stilom kritikuje tadašnju situaciju.
„Mi smo bili bend koji je imao tu nesreću da je svoj profesionalni razvoj i uspehe ostvarivao u najgora vremena. I materijalna i sva druga. Zemlja se raspadala, a mi smo eto pokušali na satirični način da se obračunamo sa takvim glupostima koje su bile oko nas. Bili smo u tom trenutku beskompromisni, nikakve veze nismo imali sa političarima. Nismo imali tu priliku, niti smo želeli da je imamo“, započinje Vladimir Kozbašić svoju priču.
Ovaj pank rok sastav nastupao je u Sarajevu početkom devedesetih, tokom rata u Hrvatskoj, a Kozbašić kaže da se tada već moglo predosetiti šta sledi, komentarišući da su oni koji su želeli podići zidove i uspeli da ih podignu.
Što se tiče atmosfere i komunikacije među samim muzičarima, Kozbašić kaže da je tada nije bilo. Jedino što su mogli da rade jeste da posvećuju pesme prijateljima iz drugih saveznih republika, te tako 1993. izdaju pesmu „Sarajevo“.
„Isečene su sve veze, nisi mogao telefonom da nazoveš nekoga ili da pošalješ pismo. To jednostavno nije postojalo. Gledajući Srbiju i Hrvatsku, posle toga Bosnu i Hercegovinu, ne postoji. Mi izdajemo početkom 1993. ’Sarajevo’ koje posvećujemo našim drugarima koji su u tom gradu. Nadamo se da nisu poginuli u suludom ratu. I imaš KUD Idijote i Hladno Pivo sa druge strane koji u svom domenu to rade“.