svetosavska
Zainteresovan član
- Poruka
- 169
Tražim savet jer sam kao roditelj iscrpeo sve što sam znao i umeo da pomognem svom jedanaestogodišnjem sinu u vezi sa njegovim nedovoljnim jedenjem.
Pokušaću da budem što precizniji u objašnjavanju problema i viđenju mogućih razloga za to. Reč je o tome da sin slabo jede, tačnije dugo žvaće, jer mi se čini da ima strah od gutanja, smatrajući da hrana nije dovoljno sažvakana, pa je žvaće do toga da ona postane totalna kaša. Sve je to počelo odnedavno, recimo od decembra, mada je on uvek sporo jeo. Prema njegovoj tvrdnji ne oseća bilo kakav fizički problem u gutanju hrane, moj prijatelj specijalista ORL ga je pregledao i nije uočio bilo kakav problem, uključujući i krajnike. jednostavno, izgleda je problem psihološke prirode. Šta više, koliko dugo zadržava zalogaj u ustima - žvaćući ga i pet, šest minuta, ponekad hoće i da ga pljune.Nije nezadovoljan svojim izgledom u smislu prekomerne težine, šta više, suvonjav je i visok, tako da to nije razlog zbog koga bi to činio. Visok je 159 santimetara, a težak 39-40 kilograma. Odličan je učenik, igra košarku, prihvaćen je u društvu vršnjaka u školi i, hvala Bogu, živimo u stabilnoj porodici bez trzavica, porodičnih, finasijskih, zdravstvenih ili drugih problema. Sa njim se trudimo da razgovaramo o svemu, možda smo i malo više popustljivi, te mu kao jedincu i suviše ugađamo, nema nikakvih obaveza sem da uči, ali postoje norme koje smatramo ispravnim i u skladu sa njima živimo. Shvatam da polako ulazi u pubertet, zna da bude promenljivog, tačnije buntovnog raspoloženja - ćešće prema svojoj mami, nego prema meni, jer sa njom više radi domaći, ali sve je to normalno tako se prema tome i postavljamo.
Što se tiče jela, plašimo se da to ne preraste u veći zdravstveni problem, stvarno smo pokušali da o tome razgovaramo, da mu objasnimo da ne postoji razlog za takav strah, da ja . koji jedem veoma brzo, odavno bih se ugušio hranom da je to tako, ali promena nema. Pokušali smo i pretnjom uskraćivanjem stvari koje voli da radi, čak i njegov najbolji drug ga čeka po sat i više da on završi obrok, ali, za sada, on to ne može da prevaziđe. Njegov obrok traje po dva ipo sata, ali to ne važi za grickanje čokolade, keksa ili slanih grickalica koje jede normalnom dinamikom. To je problem sa glavnim obrocima. Šta više, sada kada god počne glavni obrok, ide odmah u WC, tačno ga spopadne nervoza zbog jela. Kako su mu glavni obroci sve duži, tako sve ređe jede užinu između njih.
Ono što je možda uticalo na njegovo ponašanje jeste iznenadna letošnja smrt moga oca, koga je on jako voleo. Deda je bio njegov zaštitnik, neko ko mu je u svemu ugađao i kod koga je sve moglo, koji nije imao bilo kakve zahteve prema njemu. Inače, moj otac je umro, između ostalog, i zbog rupe na jednjaku i dušniku, između kojih je postojala komunikacija, tako sa su hrana i tečnost završavali i u plućima. Iako ne pričamo mnogo o tome, niti smo ga time opterećivali, niti je atmosfera u porodici bila takva da se to nametalo ispada da je to uzrok. Šta više, nekoliko dana posle tatine smrti, ispoštovavši sve običaje, spakovali smo i otišli na van grada na dve nedelje, upravo da se izmestimo iz sredine u kojoj živimo, da nas ne bi ljudi zapitkivali o nemilom događaju. Takođe, stalno me zapitkuje o mom ocu, a njegovom dedi, pita da li ga sanjam i šta, pita se zašto ga on ne sanja češće i zašto mu se deda ne javlja u snovima. Bezbroj puta smo mu objasnili da je deda umro od posledica šećerne bolesti, da je srce oslabilo, da mu se voda nakupljala u organizmu, da su bubrezi radili smanjenim kapacitetom i da se nije ugušio zbog problema sa jednjakom. Na svoju mamu se ljutio govoreći joj da joj nije bilo žao kada je deda umro. Od stresa mu je opao imunitet pa je letos na odmoru pokupio neki virus, te je kašljao nedeljama. Trudili smo se da ga zaštitimo od sahrane, porodice koje je dolazila da izjavi saučešće i posle, a osim moje mame, niko ne nosi crninu, upravo da ga što manje podseća na to. Sklanjali smo ga kod njegovog najboljeg drugara i naše dobre prijateljice, koji su se igrali sa njim tokom letšnjih dešavanja koje smo imali, trudeći se da ga ne opterećujemo. Išli smo i idemo svugde, od bazena, igranja, treniranja košarke, druženja, putovanja, samo da živimo što normalnije. Objašnjavamo mu da bi deda, da je sa nama, bio jako tužan da ga vidi ovakvog i da bi se jako brinuo.
Iscrpeli smo sve što smo znali u vezi sa jelom, ali efekta nema. Od varijante da ga pritiskamo, do toga da ga pustimo i neobraćamo pažnju, ali sve je isto. Žvaće hranu do toga da izludi i sebe i nas, jer to više nije hrana, to je kaša od pljuvačke. Tako manje i jede i stvara potencijalni zdravstveni problem sebi, a brigu svima nama, jer to nije uobičajeno, da ne kažem, normalno ponašanje. Da li je to anoreksija? Njegov doručak ili večera se sada sastoji od jednog komada hleba namazanim recimo paštetom ili Eurokremom, koji najčešće ne pojede u celosti, a do pre nekoliko meseci bi pojeo 1,5 - 2. Čorbe i supe jede bez problema ( za nekoliko minuta, hvala Bogu ), hoće i po dva tanjira, ali glavno jelo mrljavi.
Bili smo i kod psihologa, ali u našem gradu nema dečjeg psihologa. Ona nam je savetovala da bi trebao da obroke vremenski igraniči na 30 minuta za ručak i večeru, a doručak na 20 minuta i da vodi dnevnik šta je jeo i koliko pojeo. To za prethodnih nekoliko dana, od kada smo počeli da se toga pridržavamo, nije urodilo plodom, jer teško je da neko ko jede preko 2,5 sata posle jednog polusatnog razgovora obrok svede na 30 minuta, kada je godinama jeo sporo, polako i dugo žvakao. Svima hvala unapred
Pokušaću da budem što precizniji u objašnjavanju problema i viđenju mogućih razloga za to. Reč je o tome da sin slabo jede, tačnije dugo žvaće, jer mi se čini da ima strah od gutanja, smatrajući da hrana nije dovoljno sažvakana, pa je žvaće do toga da ona postane totalna kaša. Sve je to počelo odnedavno, recimo od decembra, mada je on uvek sporo jeo. Prema njegovoj tvrdnji ne oseća bilo kakav fizički problem u gutanju hrane, moj prijatelj specijalista ORL ga je pregledao i nije uočio bilo kakav problem, uključujući i krajnike. jednostavno, izgleda je problem psihološke prirode. Šta više, koliko dugo zadržava zalogaj u ustima - žvaćući ga i pet, šest minuta, ponekad hoće i da ga pljune.Nije nezadovoljan svojim izgledom u smislu prekomerne težine, šta više, suvonjav je i visok, tako da to nije razlog zbog koga bi to činio. Visok je 159 santimetara, a težak 39-40 kilograma. Odličan je učenik, igra košarku, prihvaćen je u društvu vršnjaka u školi i, hvala Bogu, živimo u stabilnoj porodici bez trzavica, porodičnih, finasijskih, zdravstvenih ili drugih problema. Sa njim se trudimo da razgovaramo o svemu, možda smo i malo više popustljivi, te mu kao jedincu i suviše ugađamo, nema nikakvih obaveza sem da uči, ali postoje norme koje smatramo ispravnim i u skladu sa njima živimo. Shvatam da polako ulazi u pubertet, zna da bude promenljivog, tačnije buntovnog raspoloženja - ćešće prema svojoj mami, nego prema meni, jer sa njom više radi domaći, ali sve je to normalno tako se prema tome i postavljamo.
Što se tiče jela, plašimo se da to ne preraste u veći zdravstveni problem, stvarno smo pokušali da o tome razgovaramo, da mu objasnimo da ne postoji razlog za takav strah, da ja . koji jedem veoma brzo, odavno bih se ugušio hranom da je to tako, ali promena nema. Pokušali smo i pretnjom uskraćivanjem stvari koje voli da radi, čak i njegov najbolji drug ga čeka po sat i više da on završi obrok, ali, za sada, on to ne može da prevaziđe. Njegov obrok traje po dva ipo sata, ali to ne važi za grickanje čokolade, keksa ili slanih grickalica koje jede normalnom dinamikom. To je problem sa glavnim obrocima. Šta više, sada kada god počne glavni obrok, ide odmah u WC, tačno ga spopadne nervoza zbog jela. Kako su mu glavni obroci sve duži, tako sve ređe jede užinu između njih.
Ono što je možda uticalo na njegovo ponašanje jeste iznenadna letošnja smrt moga oca, koga je on jako voleo. Deda je bio njegov zaštitnik, neko ko mu je u svemu ugađao i kod koga je sve moglo, koji nije imao bilo kakve zahteve prema njemu. Inače, moj otac je umro, između ostalog, i zbog rupe na jednjaku i dušniku, između kojih je postojala komunikacija, tako sa su hrana i tečnost završavali i u plućima. Iako ne pričamo mnogo o tome, niti smo ga time opterećivali, niti je atmosfera u porodici bila takva da se to nametalo ispada da je to uzrok. Šta više, nekoliko dana posle tatine smrti, ispoštovavši sve običaje, spakovali smo i otišli na van grada na dve nedelje, upravo da se izmestimo iz sredine u kojoj živimo, da nas ne bi ljudi zapitkivali o nemilom događaju. Takođe, stalno me zapitkuje o mom ocu, a njegovom dedi, pita da li ga sanjam i šta, pita se zašto ga on ne sanja češće i zašto mu se deda ne javlja u snovima. Bezbroj puta smo mu objasnili da je deda umro od posledica šećerne bolesti, da je srce oslabilo, da mu se voda nakupljala u organizmu, da su bubrezi radili smanjenim kapacitetom i da se nije ugušio zbog problema sa jednjakom. Na svoju mamu se ljutio govoreći joj da joj nije bilo žao kada je deda umro. Od stresa mu je opao imunitet pa je letos na odmoru pokupio neki virus, te je kašljao nedeljama. Trudili smo se da ga zaštitimo od sahrane, porodice koje je dolazila da izjavi saučešće i posle, a osim moje mame, niko ne nosi crninu, upravo da ga što manje podseća na to. Sklanjali smo ga kod njegovog najboljeg drugara i naše dobre prijateljice, koji su se igrali sa njim tokom letšnjih dešavanja koje smo imali, trudeći se da ga ne opterećujemo. Išli smo i idemo svugde, od bazena, igranja, treniranja košarke, druženja, putovanja, samo da živimo što normalnije. Objašnjavamo mu da bi deda, da je sa nama, bio jako tužan da ga vidi ovakvog i da bi se jako brinuo.
Iscrpeli smo sve što smo znali u vezi sa jelom, ali efekta nema. Od varijante da ga pritiskamo, do toga da ga pustimo i neobraćamo pažnju, ali sve je isto. Žvaće hranu do toga da izludi i sebe i nas, jer to više nije hrana, to je kaša od pljuvačke. Tako manje i jede i stvara potencijalni zdravstveni problem sebi, a brigu svima nama, jer to nije uobičajeno, da ne kažem, normalno ponašanje. Da li je to anoreksija? Njegov doručak ili večera se sada sastoji od jednog komada hleba namazanim recimo paštetom ili Eurokremom, koji najčešće ne pojede u celosti, a do pre nekoliko meseci bi pojeo 1,5 - 2. Čorbe i supe jede bez problema ( za nekoliko minuta, hvala Bogu ), hoće i po dva tanjira, ali glavno jelo mrljavi.
Bili smo i kod psihologa, ali u našem gradu nema dečjeg psihologa. Ona nam je savetovala da bi trebao da obroke vremenski igraniči na 30 minuta za ručak i večeru, a doručak na 20 minuta i da vodi dnevnik šta je jeo i koliko pojeo. To za prethodnih nekoliko dana, od kada smo počeli da se toga pridržavamo, nije urodilo plodom, jer teško je da neko ko jede preko 2,5 sata posle jednog polusatnog razgovora obrok svede na 30 minuta, kada je godinama jeo sporo, polako i dugo žvakao. Svima hvala unapred
Poslednja izmena: