Treba mi analiza prvog poglavlja dela Dervis i smrt ako neko ima.
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca odkoristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekomnadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastilana ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slovaostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao danije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudokoje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan samda pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog suðenja kojeotpocinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno kolikomogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost jeuvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazuse meðu sobom.Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuðeno, s ponosom, a sad mislim onjemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cuðenjem i ponekad spodsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim.Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem?pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh niNurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, golakoza i go covjek.Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ihostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu unemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad susvi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godinavise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jertrideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost kojase nicega ne boji, pa ni sebe.Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jednanedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam onjoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?.Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jerako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bilamoja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuðenjem,
osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeðenje,sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu,prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad visene prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako jemisao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, teskomeni jos vise.Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavioda povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, odprovalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cijaoptuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija?protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost,kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, isvijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, iono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imaosnage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu dabudem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek jepromjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi sena izlasku iz kasabe, meðu crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajucisamo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog nebadjetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost,iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporeðujem socne sume iznad oceve kuce, polja ivocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da imamnogo slicnosti izmeðu tog stjesnjavanja u meni i oko mene.Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, sbascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisinamekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harempredaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i sklonistesiromaha,
˙
AFjer su oni slomljena srca
˙
AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce,i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena.Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna,kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja,njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom jepostala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnicanjena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili sunasu samotnost tvrðom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uðe svako kome jepotrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili,iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svojesluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe idruge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ihzaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja sesavladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, takosam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije,ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je
hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama,preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram,i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogupisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad doðe vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one cedoci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmeðu drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene.Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suðenje ima suocenja i svjedocenja, necuih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, nikodrugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan premadrugome, zacuðeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloperljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto znamoje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovigucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna,iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikadnece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojihdviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su jezagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjeravodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znaosam da samo ukrocena melje zito.Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i nemogu da izaðu ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojomdrzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam uduge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca odkoristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekomnadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastilana ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slovaostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao danije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudokoje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan samda pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog suðenja kojeotpocinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno kolikomogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost jeuvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazuse meðu sobom.Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuðeno, s ponosom, a sad mislim onjemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cuðenjem i ponekad spodsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim.Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem?pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh niNurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, golakoza i go covjek.Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ihostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu unemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad susvi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godinavise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jertrideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost kojase nicega ne boji, pa ni sebe.Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jednanedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam onjoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?.Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jerako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bilamoja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuðenjem,
osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeðenje,sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu,prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad visene prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako jemisao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, teskomeni jos vise.Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavioda povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, odprovalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cijaoptuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija?protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost,kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, isvijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, iono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imaosnage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu dabudem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek jepromjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi sena izlasku iz kasabe, meðu crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajucisamo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog nebadjetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost,iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporeðujem socne sume iznad oceve kuce, polja ivocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da imamnogo slicnosti izmeðu tog stjesnjavanja u meni i oko mene.Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, sbascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisinamekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harempredaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i sklonistesiromaha,
˙
AFjer su oni slomljena srca
˙
AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce,i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena.Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna,kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja,njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom jepostala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnicanjena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili sunasu samotnost tvrðom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uðe svako kome jepotrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili,iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svojesluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe idruge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ihzaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja sesavladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, takosam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije,ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je
hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama,preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram,i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogupisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad doðe vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one cedoci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmeðu drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene.Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suðenje ima suocenja i svjedocenja, necuih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, nikodrugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan premadrugome, zacuðeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloperljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto znamoje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovigucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna,iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikadnece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojihdviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su jezagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjeravodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znaosam da samo ukrocena melje zito.Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i nemogu da izaðu ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojomdrzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam uduge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio
