1
beg u cutanje
cutanje u begu
kaplje kao sa svece pece
zacudo ne boli u bolu
koji prevazilazi
sebe zatecen
sa zubima zarivenim
u nemustu stranu usana
ponikao u semenu
zavestanog krika
ko zna kada
iza resetaka prozora
ili izmisljenih prizora
ne znajuci da je sloboda
sa neke druge strane
koja mozda i ne postoji
pod umornim svodom
odbeglog neba
kroz svekoliko ljutanje
sto ga neopravdano traganjem nazvah
zaturena nehoteci
da poverujem
da priznam i oprostim
jer sebi se ne prasta
2
most ceznje nad zaboravom
ne spaja obale slutnji
u rukohvatu odrodjenih
jer kad sve prodje
ostaje pustos
ne moze se drugacije
voda ne gasi
sto vatra oslika
samo tragovi ponekad jecaju
odjekuju kao godine
neprepoznatljive
u imenu pod trepavicama
bilo gde
pred nesmirivom gladju
kako biti neporazen
u porazu tvojih i mojih
mojih i tvojih
nikad nasih...
3
nevinost zrtvovana
poruzi samoljublja
ili gresim
neuzvracena neznost
ne ume da se sveti
u srcu crnog bisera
jedina i jedinstvena
zaspala kao nemirisani
jorgovani cekanih proleca
dok se Dunav budio
u virovima krvotoka
putuj ratnice
samo daljina se plavi
rodicu Sunce u skrovitosti
ponocnog zagrljaja
bez njega uzalud
izdise vreme
sagorece strah
i neprimerenost
lepote odbacene
u zanosu nove igre
zaogrnuta stidom
4
studen umiruje
februarsko vece
za san nije
neophodno dvoje
vise nije vazno
na kom je vetru
nestao zanos krila
koja se ne dodiruju
nedorecen pod maskom
ravnodusnosti
poharano nalicje
ne zeli da se uzdigne
iz pepela koji greje
jer istina je zvezda
hladnog sjaja
tako bliska nedokucivosti pogleda
kroz koji bih da tonem
daleko od neminovnosti
precutane smrti
5
lovac je plen
samo u sopstvenoj zamci
i divljac to zna
osvedocenim instiktom
predodredjenog za odstrel
u praskozorje
poeta se ne brani macem
na mesto zlocina
vracaju se razbojnici
ali tupo pevaju drumovi
kroz hiljadu i jednu noc
nezvane samoce
(nemira nerecenog)
nehtelog htenja
u kome samo jaki
nemo isprate tugu
niz vrhove prstiju
oborenog pogleda
pred drsko ociglednom
nagotom praznine
12.02.1999.
beg u cutanje
cutanje u begu
kaplje kao sa svece pece
zacudo ne boli u bolu
koji prevazilazi
sebe zatecen
sa zubima zarivenim
u nemustu stranu usana
ponikao u semenu
zavestanog krika
ko zna kada
iza resetaka prozora
ili izmisljenih prizora
ne znajuci da je sloboda
sa neke druge strane
koja mozda i ne postoji
pod umornim svodom
odbeglog neba
kroz svekoliko ljutanje
sto ga neopravdano traganjem nazvah
zaturena nehoteci
da poverujem
da priznam i oprostim
jer sebi se ne prasta
2
most ceznje nad zaboravom
ne spaja obale slutnji
u rukohvatu odrodjenih
jer kad sve prodje
ostaje pustos
ne moze se drugacije
voda ne gasi
sto vatra oslika
samo tragovi ponekad jecaju
odjekuju kao godine
neprepoznatljive
u imenu pod trepavicama
bilo gde
pred nesmirivom gladju
kako biti neporazen
u porazu tvojih i mojih
mojih i tvojih
nikad nasih...
3
nevinost zrtvovana
poruzi samoljublja
ili gresim
neuzvracena neznost
ne ume da se sveti
u srcu crnog bisera
jedina i jedinstvena
zaspala kao nemirisani
jorgovani cekanih proleca
dok se Dunav budio
u virovima krvotoka
putuj ratnice
samo daljina se plavi
rodicu Sunce u skrovitosti
ponocnog zagrljaja
bez njega uzalud
izdise vreme
sagorece strah
i neprimerenost
lepote odbacene
u zanosu nove igre
zaogrnuta stidom
4
studen umiruje
februarsko vece
za san nije
neophodno dvoje
vise nije vazno
na kom je vetru
nestao zanos krila
koja se ne dodiruju
nedorecen pod maskom
ravnodusnosti
poharano nalicje
ne zeli da se uzdigne
iz pepela koji greje
jer istina je zvezda
hladnog sjaja
tako bliska nedokucivosti pogleda
kroz koji bih da tonem
daleko od neminovnosti
precutane smrti
5
lovac je plen
samo u sopstvenoj zamci
i divljac to zna
osvedocenim instiktom
predodredjenog za odstrel
u praskozorje
poeta se ne brani macem
na mesto zlocina
vracaju se razbojnici
ali tupo pevaju drumovi
kroz hiljadu i jednu noc
nezvane samoce
(nemira nerecenog)
nehtelog htenja
u kome samo jaki
nemo isprate tugu
niz vrhove prstiju
oborenog pogleda
pred drsko ociglednom
nagotom praznine
12.02.1999.