Nikada ga nisam doživela (ne računajući '99.) ali sinoć sam sanjala - rat. Tu, ispred moje zgrade u parkiću. Došli su neki čudni ljudi u uniformama, nisu bili ni „naši“ ni „njihovi“. To su jednostavno bili vojnici željni krvi, slabi moćnici sa puškama koje rado ispaljuju strah i smrt. Ja sam bila u hodniku svoje zgrade sa svojim komšijama sa kojima inače ne pričam mnogo, ali smo sada bili najbliži rod. Neće kod nas, neće na nas, eno ih tamo u parkiću teraju one ljude tamo, samo ih teraju i to je sve, nije to tolika strahota. Ali zašto sada pucaju na njih? Zašto je bacio granatu na ženu? Zašto su uopšte došli da nam „lome bagrenje“? Suze. Ko su oni? Ne znam, ali mi smo sada ovde bezbedni, nisu došli nas da napadaju. Otvaram vrata zgrade da jasnije vidim šta se dešava napolju. Vidim metak kako polako leti ka našem zaštićenom sigurnom kutku.
„Sagnite se“
„Ali nisu došli po nas“
Zatim vidim kako se kiše metaka polako približavaju našoj maloj skupini koja se razbežala po sada već ne zgradi nego ogromnoj kući. Sakrivanje, panika i iskonski strah. Oni dolaze. Više ne meci - nego oni. Sa svojim krvi žedim ustima, oštrim zubima i crnim uniformama. Bežimo po kući grozničavo tražeći sklonište, u ormarima, kutovima, bilo gde. Znamo da će nas pronaći ali neki nagon tera na to besmisleno sakrivanje. Trčeći vidim svoj odraz u ogledalu. „Pa ja sam žensko, pre nego što me ubiju oni će... Boleće. Boleće jako.“ Sedam u kadu, prekrivam se plastičnom zavesom i budim se. Drhtim.
Želela bih da svako sanja ovaj san. Da svako, ko ovo nije doživeo, u tom nestvarnom svetu iskusi samo delić te surove stvarnosti istkane od životinjskog straha i očaja, oseti drhtaje pred užasom crnih oblaka koji će svakoga trenutka izručiti kišu nepodnošljive strepnje i smrti. Jer bi jedino onda makar delom mogao da shvati koliko je srećan, jer bi onda (ako ima i zrno duše kojom svi tako volimo da se razmećemo) makar delom mogao da oseti empatiju prema onima koji su ove užase doživeli, ma kako se oni zvali i ma pod kojom zastavom stajali. Ovo što sada pišem je samo kopija kopije kopije,senka senke senke; sećanje na osećaj nastao posle tog sna, te kopije stvarnih strahota koje su se desile stvarnim ljudima.
„Sagnite se“
„Ali nisu došli po nas“
Zatim vidim kako se kiše metaka polako približavaju našoj maloj skupini koja se razbežala po sada već ne zgradi nego ogromnoj kući. Sakrivanje, panika i iskonski strah. Oni dolaze. Više ne meci - nego oni. Sa svojim krvi žedim ustima, oštrim zubima i crnim uniformama. Bežimo po kući grozničavo tražeći sklonište, u ormarima, kutovima, bilo gde. Znamo da će nas pronaći ali neki nagon tera na to besmisleno sakrivanje. Trčeći vidim svoj odraz u ogledalu. „Pa ja sam žensko, pre nego što me ubiju oni će... Boleće. Boleće jako.“ Sedam u kadu, prekrivam se plastičnom zavesom i budim se. Drhtim.
Želela bih da svako sanja ovaj san. Da svako, ko ovo nije doživeo, u tom nestvarnom svetu iskusi samo delić te surove stvarnosti istkane od životinjskog straha i očaja, oseti drhtaje pred užasom crnih oblaka koji će svakoga trenutka izručiti kišu nepodnošljive strepnje i smrti. Jer bi jedino onda makar delom mogao da shvati koliko je srećan, jer bi onda (ako ima i zrno duše kojom svi tako volimo da se razmećemo) makar delom mogao da oseti empatiju prema onima koji su ove užase doživeli, ma kako se oni zvali i ma pod kojom zastavom stajali. Ovo što sada pišem je samo kopija kopije kopije,senka senke senke; sećanje na osećaj nastao posle tog sna, te kopije stvarnih strahota koje su se desile stvarnim ljudima.