Deca u školu donose svoje roditelje u mini izdanju bilo to dobro ili loše

Lagerta

Elita
Supermoderator
Poruka
16.609
Roditelji uglavnom misle da znaju šta se dešava s njihovim detetom u školi, počevši od momenta kada dete uđe u školu, do momenta kada stigne kući.

deca-u-skoli.png


Međutim, domaći i školski rad, odmori, kontrolni zadaci i ostale stvari vezane za nastavu su samo jedan deo ozbiljne socijalizacije i procesa odrastanja kroz koje dete prolazi zajedno sa svojim drugarima iz razreda.


Šta se stvarno dešava u toku vremena koje deca provode u školi, jedna nastavnica je napisala u sledećih devet objašnjenja.

1. Deca u školu donose svoje roditelje u mini izdanju – bilo to dobro ili loše.

Zašto se neko dete ponaša i ophodi na određeni način – nastavnicima bude jasno već posle prvog roditeljskog sastanka.

Deca u školu donose mnoge osobine koje se stiču kod kuće: timski rad, radne navike, kućno vaspitanje, ali takođe i probleme na koje često nailaze i nastavnici i drugari deteta. Iako roditelji možda zaborave na njih brzo, jutarnje svađe i nervoze mogu da poremete celokupan dan deteta, posebno u školi.

2. Odmor za svako dete znači nešto drugo.

Većina dece voli odmore, ali za to postoje dva različita razloga. Dok jedna grupa dece jedva čeka da zvoni kako bi trčala i družila se s drugarima, neka deca zvono za odmor čekaju da bi se družila sa svojim nastavnicima. Odmori su veoma nepoželjni kod dece koja nemaju izgrađeno samopouzdanje i koja se bore da na hodnicima sklope prijateljstva. Takva deca odmore provode sama, sedeći u učionicama, čekajući da zvono oglasi početak časa.

3. To što deca neke stvari rade kod kuće, ne znači da ih rade i u školi.

Roditelji su vrlo često nezadovoljni rezultatima testova i odgovaranja, i tvrde da je dete znalo određeno gradivo kod kuće.

Ovo može biti lažna slika stvarnosti, i roditelji bi trebalo da shvate da to što dete radi kod kuće ne mora raditi i u školi, upravo zbog njihovog mešanja. Roditelji koji previše pomažu deci pri domaćim zadacima i učenju za testove, samo čine kontrauslugu detetu, jer kada dete treba istu stvar da uradi samo u školi – ono ne zna kako.

4. Svako dete ima svoju ulogu među drugarima iz razreda.

Deca u razredu imaju svoje uloge, baš kao i njihovi roditelji u svetu odraslih. Te uloge se dodeljuju na osnovu ponašanja među drugarima i na časovima. Deca brzo nauče ko je dobar đak, ko ima loše ponašanje, ko je uvek nervozan… i ponašaju se u skladu s tim. I nastavnici se ponašaju u skladu sa glavnim osobinama i ulogama dece: zato često u klupe spajaju dobrog i lošeg đaka, povučenog i otvorenog itd, kako bi uloga jednog popravila ulogu i osobine drugog.



Na ovaj način, deca imaju jednake šanse da iskoriste svoje uloge na najbolji način.

5. Loše stvari nisu uvek tako loše.

Škola nije samo mesto za učenje školskog gradiva. To je i mesto za socijalizaciju i mesto gde deca postaju ljudi. Deca umeju biti veoma surova zato što još uvek ne razumeju određene stvari i zato se često dešava da neka od njih budu povređena i uvređena. Ove neprijatne situacije su idealne da dete nauči kako da se brani, da reaguje i nađe adekvatan način da pomogne sebi.

6. Neka deca prosto procvetaju kada ih roditelji ostave u školi.

To što je vaše dete stidljivo i povučeno u kući, uopšte ne mora da znači da se tako ponaša i u školi. Pojedina deca se bukvalno transformišu u potpuno drugu decu kada roditelji nisu u blizini. Uglavnom se to dešava sa decom koja su veoma tiha kod kuće, dok ih u školi njihovi roditelji ne bi prepoznali.

7. U školi ima mnogo više sreće nego što pretpostavljate.

I pored silnog učenja, agonije zbog testova i odgovaranja, škola je za mnogu decu divno mesto za boravak. I pored svih nastavnih obaveza, deca se mnogo smeju i igraju u školi, uče da budu dobri drugari i da sarađuju. Oni mogu doći kući nervozni zbog domaćeg ili nekog lošeg deteta, ali to ne znači da se nisu mnogo smejala tokom dana u školi.

8. Vi verovatno mislite na njih mnogo više nego oni na vas.

Odvajanje od roditelja za neku decu (pa i roditelje) može izazvati pokoju suzu, ali deca u školi zaborave na tugu, bukvalno dok im se suze ne osuše na obrazima. I dok roditelji celo jutro razmišljaju: šta je, kako je, hoće li moći, hoće li znati… dete na roditelja pomisli tek kada on dođe po njih u školu. Tako da, ako vaše dete ozbiljno histeriše pri samom odlasku u školu, šanse da će se tako ponašati i u toku časova su – minimalne.

9. Nastavnik ima najbolje namere u srcu – bez obzira šta ih učio.

Većina nastavnika koja uči vaše dete je predana detetu isto kao i vi. Iako se ponekad čini da je boravak deteta u školi gubljenje vremena, treba da verujete nastavniku da će vaše dete ipak iz škole izneti nešto dobro, usađeno u njegovo znanje, bez obzira što to nije isto kao kada ste vi išli u školu. Ako vam se nekada učini da je dete iz škole donelo smešno lak zadatak, verujte da je to zato što se nastavnik trudi da na bilo koji način da šansu vašem detetu da nešto nauči.
https://zelenaucionica.com/deca-u-s...dJh0aFlgAY0lPCl7qohqf-GzH_OruLMLwhybVvReYIm6U
 
Ovo je ziva istina, od svoje generacije sam bio ubedljivo najveci antihrist. Sve sam maltretirao, tukao, ponizavao. Iz vladanja uvek na ivici da me sutnu iz skole. I to sam pokupio od pokojnog oca koji je bio preke naravi, cesto se peglao i on. I to jasno vidim sad sa ove vremenske distance, krv nije voda, a i nagledao sam se svega u tom periodu osnovnog obrazovanja.
 
Iskreno, meni se tekst bas i ne dopada.

Nikako da razumem zasto se toliko zadirkuju roditelji.
Ukoliko se desi i najmanja sitnica, najprostiji nestasluk nezrelih i malih ljudi, podize se kuka i motika na one koji ih najvise vole i koji ce nastaviti da brinu o njima kada odzvoni poslednji cas u osmom osnovne.

Nikada nastavnik ne moze da bude vazan deci ni priblizno, ma ni mrvicu, koliko je vazan roditelj.
Danas, sutra, zauvek.

Govorim iz ugla "odraslog siroceta"...imala sam sve petice u skoli a sada se nastavnika maglovito secam, nekih prijatno a nekih neprijatno, dok mi roditelji nedostaju i dan danas.
Nije dobro, ni po drustvo a ni po skolu, lomiti te najsnaznije veze koje od mrvice neguju coveka. Skola je vazna, veoma vazna ali ona treba da brine svoju brigu, da preuzme odgovornost za ucenje i bezbednost dece, te da se umesa kada je dete kod kuce zlostavljano.
U regularnim okolnostima...ne znam, cini mi se da roditelji polako postaju argument za sve sto ne valja.
Nisam bas ni sigurna da je okej imati ulogu u skoli.
Sta ako uloga nije pozitivna?
To se ipak zove etiketiranje. I meni isto nije u redu.
 
Uostalom, prirodno je da dete manje razmislja o roditelju nego roditelj o detetu.

Ne verujem da vecina roditelja zeli da deca placu za njima u skoli.
Strasno je sto roditelji ne znaju da li su im deca bezbedna u skoli i da li se stvari guraju pod tepih od strane nastavnika a njima se predstavlja kako njihovo dete ima problem sa vrsnjacima jer je roditelj negde pogresio dok je istina da je dete predmet poruge, zadirkivanja, podsmeha nastavnika zato sto je...sta znam, slabije, siromasnije, deblje, nosi naocare ili nesto trece.

To je lak way out, ako je dete - zrtva, velika je verovatnoca da ce roditeljima kazati kadar kako je dete "neuklopljeno" zbog necega "u kuci" nego sto ce smeti da isteraju stvar na cistac.

Daj boze da gresim.
 
Pročitah mnogo komentara u kojima se pominje kako *sve guramo pod tepih* Jedno logično pitanje, da je zaista tako, zar do sad ne bi bilo prijava, članaka u medijima, komentara hiljada roditelja o tome ? Stvorili ste mišljenje o prosvetnim radnicima na osnovu par pogrešnih postupaka i sada to prepisujte na svim društvenim mrežama. Da li ste nekad razmislili o drugoj medalji ove priče , da ste, možda, previše zaštitnički nastrojeni prema svom detetu i da svaku čarku okarakterišete kao nasilje ? Koliko od vas je reklo svom detetu, čim te neko pipne, prebij ga ?
 
Iskreno, meni se tekst bas i ne dopada.

Nikako da razumem zasto se toliko zadirkuju roditelji.
Ukoliko se desi i najmanja sitnica, najprostiji nestasluk nezrelih i malih ljudi, podize se kuka i motika na one koji ih najvise vole i koji ce nastaviti da brinu o njima kada odzvoni poslednji cas u osmom osnovne.

Nikada nastavnik ne moze da bude vazan deci ni priblizno, ma ni mrvicu, koliko je vazan roditelj.
Danas, sutra, zauvek.

Govorim iz ugla "odraslog siroceta"...imala sam sve petice u skoli a sada se nastavnika maglovito secam, nekih prijatno a nekih neprijatno, dok mi roditelji nedostaju i dan danas.
Nije dobro, ni po drustvo a ni po skolu, lomiti te najsnaznije veze koje od mrvice neguju coveka. Skola je vazna, veoma vazna ali ona treba da brine svoju brigu, da preuzme odgovornost za ucenje i bezbednost dece, te da se umesa kada je dete kod kuce zlostavljano.
U regularnim okolnostima...ne znam, cini mi se da roditelji polako postaju argument za sve sto ne valja.
Nisam bas ni sigurna da je okej imati ulogu u skoli.
Sta ako uloga nije pozitivna?
To se ipak zove etiketiranje. I meni isto nije u redu.
Poenta teksta i nije da se nekome dopadne, već da na osnovu pokazatelja , roditelji shvate da svoje modele ponašanja prenose na decu, da škole nisu zatvori u kojima ih očekuje samo nasilje, već i mesto zabave, druženja , odrastanja i socijalizacije.Nigde se ne potencira da je uloga škole da budu druga porodica .I etiketiranje nije u negativnom kontekstu, već deca sama spoznaju međusobne razlike i učimo ih da prihvate da nisu svi isti, ali da je to ono što nas čini zajednicom, prihvatanje razlika.
 
Poenta teksta i nije da se nekome dopadne, već da na osnovu pokazatelja , roditelji shvate da svoje modele ponašanja prenose na decu, da škole nisu zatvori u kojima ih očekuje samo nasilje, već i mesto zabave, druženja , odrastanja i socijalizacije.Nigde se ne potencira da je uloga škole da budu druga porodica .I etiketiranje nije u negativnom kontekstu, već deca sama spoznaju međusobne razlike i učimo ih da prihvate da nisu svi isti, ali da je to ono što nas čini zajednicom, prihvatanje razlika.

Normalno je da je dete deo svoje porodice.
Takve kakva porodica jeste.

Kada smo mi bili klinci, profesori su negovali jednak tretman dece. Nisu se potencirale razlike, niti su se deca etiketirala kao "nervozna", to pise u tekstu, neko dete je nervozno. Sta to znaci?
Nisam sigurna da bi takva etiketa prosla u mojoj gimnaziji.

Nije bilo elektronskih dnevnika, zvanja roditelja vec par roditeljskih i to je to. I tako treba da bude.

Mnogi ljudi su nasli uhlebljenje preko dece. Od tendera za ekskurzije pa do privatnih skola. Besmislice.

Podele se petice, fingira se neka tolerancija a na ulici ta ista deca masovno skice na homoseksualce i sta ti ja znam. To su nasa deca masovno, ucena da postuju razlike u skoli. Treba samo pogledati ankete koliko nam je omladina tolerantna.

Treba pogledati i gde smo u odnosu na druge sto se tice obrazovanja. Da li mi ucestvujemo na PISA testovima?
Cija je odgovornost za rezultate iz matematike, prirodnih nauka i pismenosti?
Srbija je ispod proseka i to je svaki PISA test pokazao.
Donja polovina smo bili uvek.

Slovenija je bila vazda visoko pozicionirana. Sta Slovenija radi drugacije pa uspeva djake u skoli da edukuje?

Koliko Srbija, evo, Beograd, ima vukovaca? Hrpu. Prosek skole mog deteta je 4,54. Cele skole!
Pa jel moguce da su svi bas toliko pametni i to bas u centru Beograda?
I onda sam pogledala rezultate drzavnih takmicenja. Skole mog deteta nema nigde. Nikakav uspeh ne postizu u postenoj konkurenciji.

Ali imaju timove, toleranciju i engleski od predskolskog ali - nema znanja.
Za toliko sam realan roditelj da jasno vidim "mnogo price - malo rada".
Gde grese profesori? Volela bih da znam pa da ne moram da radim sama sa detetom jer nemam poverenja u dobijene petice koje me vode u privatnu gimnaziju, u kojoj ce takodje imati petice i osecaj da je mnogo pametan jer ima politicki stav.

Ja ne saljem dete u skolu da ima prazne stavove vec da nauci predmete popisane u djackoj knjizici a ne da kazu na Savetu roditelja kako nemaju profesora matematike i engleskog. Centar prestonice, predratna skola.

O tome tekst ne govori...naprotiv, kaze nam da treba da se ne mesamo, da se povucemo i da ne postavljamo pitanja jer smo stigmatizovani kao roditelji da ne bi prosvetni sistem morao da pokaze neku odgovornost.
 
Tekst je hteo da pokaže da roditelji treba da prihvate činjenicu da njihovo dete nije isto u porodičnom i školskom okruženju. Mnogo faktora utiče na to , ako ste pročitali tekst pažljivo. Malo mi kontradiktorno zvuči, šaljete dete da bi naučilo popisane predmete u knjižici, a ne želite da ima prazne stavove ? Mislite da će dete,koje u porodici sluša negativna mišljenje roditelja o osetljivim grupama imati toleranciju prema istima i da će nastavnici uspeti da ga tome naučiti ? Ali zato hoće onu decu koja žele da razmišljaju svojom glavom a ne da prenose naučeno u okruženju.
 

Back
Top