Kako su djeca narasla bez Sarajeva, bez Mostara, bez Zenice…
Piše: Nada Salom
Ima u Mostaru još kuća i avlija koje kao da su iskoraknule sa stranica „Naličja historije“ književnice Jasmine Musabegović, kuća i avlija u kojima zid čuva intimu porodičnog života.
„On je je jedan veliki zagrljaj prirode kojim se ona uvlači u najintimniji dio života i postaje dio kuće i življenja. Bitak i biće se povezuju... Ozidana bijela avlija je zagrljena priroda koja prelazi u intimu sobe... tu se ne zna gdje počinje priroda, gdje kuća.“
U jednu takvu bijelu avliju, svako ljeto donese „dijasporu“. Riječ koja me uvijek vrati u ljeto 1992. godine i podjelu na nas, koji smo ostali i pobjegulje, one koji su otišli. Sarajevska podjela je posebno bila nemilosrdna, nikog nije štedjela, ma o kakvim se razlozima bilo čijeg odlaska radilo. Tako nije poštedjela ni moju najbolju drugaricu, koja je sa dvogodišnjom kćerkom, a na nagovor nas nekolicine, otišla „nakratko, samo dok ne prođe“, prvo u Split, pa u Njemačku, pa dvije godine u Ljubljanu, da bi se na kraju našla na spisku useljenika u Kanadu, gdje i danas živi njena četveročlana porodica.
Kad sam i sama, zahvaljujući tome što sam bila novinar i imala UNPROFOR-ovu karticu nekoliko puta izlazila iz sarajevskih paklenih krugova, vidjele smo se u Ljubljani. Njena kćerka Ema (samo je njeno ime u ovom tekstu autentično, sva druga nisu, ali su njihove sudbine istinite) imala je već četiri godine.
Mama, država!
„Mama, država!“ - radosno je povikala pred novinskom zgradom Dela, čiji se ulaz nalazi tačno preko puta Ambasade Bosne i Hercegovine.
Razdragano je gledala u veliku bijelu zastavu sa plavim ljiljanima. Morala sam, a i željela da čujem sve o njenim drugaricama iz Splita. U Ljubljani je imala nove, išla u „vrtec“, u koji je bila upisana kao dijete svoje tetke, sa slovenačkim prezimenom, jer je to bilo mnogo jeftinije nego pod njenim, koje bi otkrilo da je strani državljanin zemlje Slovenije.
Jednog dana, kad se vratila iz obdaništa, važno nam je saopštila: „Na slovenskom se do deset broji isto, samo je jedan-ena, a četiri-štiri.“ I pritom nam je pokazala kako ih je "tovarišica" naučila novu brojalicu: „Ena, dva, tri - sedim po turski!“ I vješto je sjela na pod, podvivši noge.
Išla je u Vodnikovu domačiju, u kojoj su, zahvaljujući našim ljudima, književniku Josipu Ostiju i slikaru Ismaru Mujezinoviću, djeca iz Bosne i Hercegovine imala Kulturni vikend. Ema danas ima onoliko godina koliko ih je tada imala Farah Tahirbegović (Zenica, 6. april 1973 - Sarajevo, 2. juni 2006), koja je zbog rata privremeno napustila studij književnosti u Sarajevu i živjela nekoliko godina u Ljubljani.
Mlada, iznimno talentovana, godine izbjeglištva provela je „gradeći za sebe i mnoge oko sebe dom i domovinu od jedinog što možeš ponijeti sa sobom kada odlaziš iznenada i ne želeći to“. Vodila je u okviru „Kulturnog vikenda“ radionice za djecu. Emu i još dvadesetak mališana učila je svirati, a zajedno su uređivali časopis Planinček. Moguće da je zbog toga Ema kasnije studirala umjetnost, koja je danas odvodi na razne krajeve svijeta, pa i u rodno Sarajevo.
A tog decembra 1993. godine pročitala sam prvi put „Pismo roditeljima", zbirku dnevničkih zapisa Farah Tahirbegović, objavljenih u biblioteci „egzil-abc“ Kulturnog vikenda, a koju je pokrenuo i uređivao Osti.
'Namjerno zaboravljam da je petak'
„U Ljubljani, 3. decembra '93, još jedan petak u Ljubljani. Još jedna pauza između predavanja i prvog časa u Domačiji. Na ulicama filmska slika velegrada. Trka poslovnjaka, penzioneri s cekerima, đaci u grupama... Ja lutam Čopovom gore-dolje, buljim u izloge, zbrajam cipele s lijeve i desne strane izloga. I oni Peruanci pjevaju još od prošlog Božića. Ko će prije iz Ljubljane, oni ili ja?...
Kafići su puni, vika i dozivanje srednjoškolaca. Miris kuhanog vina i, sad već, nesnosna hladnoća uspavljuju me. Nesvjesno, panično, luđački uporno tražim, već godinu dana, poznata lica. Tako želim pozdraviti nekoga na ulici! Namjerno zaboravljam da je petak, pola tri. Svi trče kućama, porodični ručak, bijeli stoljnjak, escajg i vruća supica.
Cipele propuštaju i osjećam škakiljanje vlage. Znam da je petak, znam da se natapaju mokrim decembarskim snijegom. Obukla sam troje čarape...“ Tako je pisala Farah (kao već priznata književnica umrijet će u samo trideset trećoj godini!), „zatvorena u sebe, u raskoraku između onog što sam bila i što sam željela biti“. Htijući tako malo, da vidi drage roditelje – „da vas osjetim, dodirnem, da osjetim vaš miris, da se sakrijem između vas i opet, bar na tren, budem dijete, čisto i nevino, oslobođeno svih briga“.
Mladi koje sam sretala ovog ljeta, u jednoj od onih spomenutih mostarskih avlija, nisu morali čeznuti za roditeljima. Zajedno su otišli, a braća i sestre su im rođeni u Kanadi, Njemačkoj, Švedskoj, Holandiji...
„Svoji“, odnosno ničiji
Njihovi roditelji, prihvatajući da su dijaspora koja svojim roditeljima u Mostaru, Sarajevu, Zenici, Goraždu... pomaže kako bi mogli sastaviti penzionerski „kraj s krajem“, odavno po bijelom svijetu ne čiste tuđe stanove, bolnice, kina, restorane....
Sad već imaju i sopstveni biznis, najčešće je to agencija za posredovanje pri kupovini i prodaji kuća. Izbjegavaju da komentarišu aktuelnu zbilju u BiH, ne govore ni o „istorijskoj pravdi“, ni o vjeri, ni o naciji. Pomirili su se nakon toliko godina da nisu ni ovdje, ni tamo, da su „svoji“, odnosno ničiji.
U jednom ratnom pismu moja drugarica Zdravka mi je iz dijaspore pisala: „Jednima granate otkidaju ruke, noge, glave, drugima čupaju dušu. Ko će presuditi šta je gore. Tek jedno je sigurno, nikada više samoće nego u izbjeglištvu, ostali smo bez identiteta, bez ognjišta, bez samih sebe, jer ja sam ja, tek kada sam i onaj tramvaj broj tri koji vozi na Ilidžu i kada imam prijatelje, a ovdje nemam nikoga.“
Za protekle dvije decenije stekla su se kakva-takva nova prijateljstva... Naizgled, nikome više ništa ne fali. Može se svake godine doći u domovinu, pa i sedmicu-dvije na more, a kad se djeca raziđu, eto njih za stalno!
U međuvremenu, Esma, koja sa roditeljima živi u jednom malom mjestu u Holandiji, priča kako se zaljubila u crnca, kako bi to njeni mogli prihvatiti, posebno kad je sa 18 godina otišla s njim u Harlem. Vratila se nakon nepunih godinu dana i dok je pričala o tome njeni su se pravili da ne čuju, komentarišući s dedom kako suša ubi i grožđe i smokve.
Ni Hercegovac, ni Šved, samo Amerikanac!
Goran je izuzetno lijep mladić, zbog koga je sigurno ovog ljeta brže zakucalo srce neke mlade Mostarke. Njegovima je svadbu u Mostaru prekinula cisterna što je u proljeće 1992. eksplodirala pred Sjevernim logorom. Brat mu je Haris rođen u Švedskoj.
Obojica su kao najbolji đaci (a koje to naše dijete nije bilo natprosječno u bilo kojoj školi u kojoj se našlo, na bilo kojem kraju ove planete!?) dobili mogućnost nastavka školovanja u prestižnoj školi u Geteborgu. I gdje je problem? Goran je sa svoj navršenih 19 godina još veliko dijete, beskrajno otvoreno, koje ne zna šta da odabere: glumu ili elektotehniku. A 15-godišnji Haris radije će izbjeći da se sa bilo kim upusti u priču o sebi.
Njihova majka kaže kako im brani i da prisustvuju zajedničkim roditeljskim sastancima. Stidi se njihovog statusa (oni sa kojima ide u školu veoma su bogati) i svog porijekla. Kaže neće biti ni Šved, ni Hercegovac, već Amerikanac! Čim prije seli u Ameriku!
Nina je rođena u Kanadi, ima 17 godina i veoma malo komunicira, ne samo sa stranim svijetom. Njenoj majci je slaba utjeha što u Kanadi ima puno djece čija dijagnoza glasi: anksioznost/ stanje koje se karakteriše osećajem unutrašnje uznemirenosti, uplašenosti, straha da će se nešto strašno dogoditi... Petnaestogodišnji Davor je sa svojim američkim engleskim i nastojanjem da govori „naš jezik, a da mu se ne smijemo“, bio najbučniji. Sretan što u Sarajevu ima tetku, baku, rodice. U Čikagu ima samo roditelje i tamo ga niko u prodavnici ne zna, a ovdje su ga već treći dan pitali: Šta ima Amerikanac!
Prije dvadeset godina ja sam se pitala može li Ema rasti bez Sarajeva. Mogu li djeca Sarajeva jednog dana voljeti Emu? Danas je pitanja toliko da ih ne znam ni formulisati. I zbog kojih san teško dolazi na oči ... Ne daju mu lica djece iz dijaspore.
