Njeno je poznanstvo s Vilom napredovalo kao u romanima Džejn Ostin. Nakon prvog susreta, izveo ju je iz kuće i poveo oko ćoška, gde je ugledala širok neasfaltiran put i jeknula: "Satima sam dolazila, a vi mi hoćete reći da postoji put do ovog mesta..?" Osećala se kao budala. Rekao joj je, smejući se, da bi voleo da ga poseti kad god šeta šumom. Za tren nije bila načisto, ali kad su se rukovali, kad su im se oči susrele, njeno je srce preskočilo otkucaj i znala je da će se opet vratiti.
Otad je često dolazila do kuće u šumi. Njihovi su razgovori bili opširni i dugi. Nisu se doticali nikakvih ozbiljnijih tema, ali su i bez toga mnogo razgovarali. Teodori je postalo neobično prošetati šumom i najposle ne svratiti kod Vila. Nekako kao da se čudila celom svom prethodnom životu kojem on, kao, nije bio deo. Ali u isto je vreme osećala da jeste. Njihovo je poznanstvo izgledalo kao najlogičnija stvar na svetu. Ništa nije bilo normalnije od toga što je ona došla u englesku provinciju, i tamo u šumi srela Vila. Kako bi drukčije? Vil je ceo život na nju čekao u toj šumi, i ona je ceo svoj vek bezglavo hodala tražeći ga.
Pre Vila je mislila da ima prijatelje. Onda se, neprimetno, u njen um uvuklo poimanje da nije imala nikoga, u stvari. Nepozvane, došle su joj sve i jedna situacija kad su se Ivana i ona razmimoilazile u mišljenju, kad se nisu razumele, kad su jedna drugu zgranuto gledale. Tog je bilo malo, ali je bilo. Nije mogla dati svoju desnu ruku u vatru da podržava Ivanu u svemu što radi, niti da razume sve njene postupke. Volela ju je, da, ali onako kako se vole stari prijatelji iz detinjstva kojima gledate kroz prste. Morala je preći ceo kontinent da konačno sretne čoveka za kog je mirna srca mogla reći: on je na mojoj talasnoj dužini. Njega razumem. Za vrlo je kratko vreme postala sigurna da Vila nikada neće zgroženo pogledati, ma šta rekao ili predložio. On je nije mogao - iznenaditi.
Neki se ljudi ne znaju time zadovoljiti. Neki traže da ih prijatelji intrigiraju. Ali njoj je bilo dosta svih intriga sveta. Ona je pored sebe želela čoveka u kojeg će, kao prvo, biti sigurna.
Bila je sigurna u Vila.
Izgnanik, vuk samotnjak kakvom ju je bog dao, opet je za nepojmljivo kratko vreme postala sigurna u Vila. Ni u jednom njegovom postupku nije bilo pritajene sumnje, nervoze, nemira. On je govorio šta misli, i mislio po njeno aršinu. Poklapali su im se ukusi i sklonosti. Knjige su tumačili na isti način. Isto su rezonovali o društvu, politici i ljudima.
U roku od par nedelja, ona se već pitala kako je, uopšte, mogla živeti bez Vila ranije?
Ni jednom joj nije nedostajao London ni njeni prijatelji iz emigracije. Jedini bol zbog, eventualnog, izostanka osetila bi kad bi pomislila da Vil neće biti kod kuće kad ona dođe. Obrušio se na njen svet iz svih pravaca, i odasvud je pokorio.
Ali, to je bilo puko prijateljstvo.
U njihovom odnosu nije bilo ničeg do druženja. Ogromnim je delom na to uticalo Vilovo džentlmensko ponašanje. Nijednom je se nije dotakao drukčije nego slučajno, a činilo se da dodire još pogotovo izbegava. Čak i u njegovim vrcavim, britkim šalama, nikada nije bilo dvosmislenosti koja bi se dala tumačiti naopako. S vremenom ga je počela gledati kao starijeg brata, uopšte ne razmišljajući o tome da je Vil muškarac, i pride zgodan.
Leto je bujalo oko njih. List, trava i grana, sve je bilo sočno i zeleno. Stapke cveća po malim proplancima svijale su se od težine svojih krupnih čaški. Vil joj je pokazao staništa medonosnih pčela, u žbunove sakrivena gnezda plahih šumskih ptica, grozdove sočnih gljiva koji su bujali u hladovini posle pljuskova. Bilo je to najlepše leto u njenom ne odviše lepom životu. Leto po kojem je hodala kao kroz čudom otelotvorenu bajku, razgrnutu misteriju. Nije pamtila da je ikad pre videla tako lepo svetlo, svetlo što je u širokim snopovima propadalo kroz gusto granje, čineći da joj kosa blešti a koža se sjaji kad bi ukoračila u nj... Nepogovorno je bilo čudne igre svetla po šumi oko Vilove kuće. Dok su u rano veče stajali pred njegovim vratima, ona je zamišljeno posmatrala spori zalazak sunca. Rekla je:
-Izvini ako pričam gluposti, ali nekako imam osećaj da na ovu čistinu sunce baca svetlo drugačije nego igde na svetu.
On je ćutao.
Teodora se osvrnula preko ramena, a kako je to učinila, shvatila je da je žareće svetlo zapalilo njegovu plavu kosu, pa je morala nadneti dlan nad opečene oči.
-Ti ne misiš tako? Sasvim sam sigurna da drugi delovi šume nisu ovako osvetljeni.
Vil je stajao pored nje, malo u raskoraku, s rukama u džepovima. Glas mu je bio lako opor:
-Zapravo, ne grešiš. Kuća je sagrađena na mestu višem od ostatka šume, tako da je sasvim drugačije izložena suncu.
-Zgodno! Ispalo je da su ti preci napravili kuću na najlepšem mogućem mestu.
-Nije ispalo. Baš iz tog razloga je kuća ovde sagrađena.
Ona se malo zbuni.
-Da bi bila ovako osvetljena..?
-Da.
Definitivno je bilo distance u njegovom tonu. Činilo se da joj odgovara odsutno, i da mu tema ne prija.
Nikada nije.
Iz nekog razloga, Vil nikada nije pominjao svoju porodicu, podatke o vekovima staroj kući u kojoj je živeo, nagoveštaj, makar, ima li još koji Bojd osim njega na svetu. Nije joj trebalo puno pre nego je shvatila da tu temu s Vilom ne treba započinjati.
Nikad nije nalazila za shodno da čačka druge, isto kao što nije dozvoljavala da neko čačka nju. Vil je nikad nije pitao o njenoj zemlji i ratu, a ona je počela pažljivo zaobilaziti teme koje su vodile do njegovog porekla, porodice i kuće.
Međutim, nije si mogla pomoći. Ta ju je tema neutešno zanimala.
Ali u isto bi vreme pala mrtva na pomisao da kopa iza Vilovih leđa. On je jedini imao pravo pružiti joj objašnjenja, a kako joj ih je uskratio, više nije bilo čoveka na svetu kog se ne bi gadila pitati.
Uopšteno, bila je fer i poštena osoba, ali ni kad ni sa kim kao sada s Vilom. On nekako nije dopuštao da se prema njemu ponesete nisko. Pokušati preći Vila, kakva ideja!.. Teodora se mogla kladiti u šta god da Vila niko u životu ni u čemu nije prešao. Međutim, to nije ličilo kao da su ga se ljudi, možda, bojali.
Vil je, prosto, jako dobro poznavao svakog ko bi mu stao na put. Teodora je napola verovala da njeno iskustvo s Vilom nije novina za ljude koji ga poznaju od pre. Iskreno je verovala da i oni imaju utisak, isto kao ona, da ih Vil poznaje ceo život, i sve o njima zna. Neki ljudi imaju takav pogled. Neki su ljudi tako visoko na evolucionoj lestvici da odmah znaju odvojiti zrno od kukolja. Vil se uopšte nije zamarao ljudima koji ga nisu bili dostojni. Nikakvo kopile mu nikad nije probalo nauditi jer on s kopiladi nije imao nikakva posla.
Pitala se: kako se to uči? I da li se uopšte može naučiti. Kako odbijati od sebe svo zlo i gadosti kao što Vil, očigledno, ume. Nju su, naprimer, definitivno uprljali svakojaki nedostojni ljudi. Svi koje poznaje bili su u neku ruku defektni, krpljeni posle rana i razočarenja, nanovo sklapani. Ali, ako se i Vilu to dešavalo, onda su mu šavovi svakako bili savršeni, neprimetni.
Međutim, stvar koja je definitivno zapečatila njenu intrigiranost Vilom Bojdom, bio je razgovor s gđom Marpl. Gospođi Marpl svakako nije moglo promaći da Teodora svo svoje slobodno vreme provodi u šumi. Neprestano se čudila, zapitkujući: "Ali, šta tamo radiš, draga? Šta ima u toj šumi da ideš skoro svaki dan? Sve druge mlade gospođice koje znam vole da se vozaju autima, da idu u bioskop, da gledaju momke... Zar ti nije dosadno?" Gđa Marpl očito nije bila načisto s Teodorinim atipičnim sklonostima. "Kad sam čula da dolaziš iz Londona, draga, pomislila sam da nećeš izdržati dulje od nedelju dana. Provincija se uopšte ne može meriti s Londonom kad je u pitanju razonoda za mlade ljude. Ja i moj pokojni suprug, mi smo došli posle njegovog penzionisanja, već pod svoje stare dane. Mi smo bili siti buke i šarenog sveta. Ali ti, draga moja!.. Ti si mlada i zelena. Ti tek treba da vidiš svet. Zar ti ne nedostaju kafići i brza hrana? Tvoji prijatelji?" Teodora je odgovorila: "Ne, uopšte. Zar vam nisam rekla, još na početku? Ni malo ne cenim velike gradove. I mogla bih, sasvim sam sigurna, otići da živim u ove šume baš kao..." Zastala je. Gospođa Marpl je gledala u nju. "Kao ko, draga?" Ona promrmlja: "Kao Vil Bojd."
Bilo je to prvi put da pomene Vila pred ikim živim. Gđa Marpl se upadljivo promeni. Počela je bespotrebno razmeštati porculanske mačiće po stočiću pored fotelje, što je obično činila kad bi se zbunila. Rekla je: "Da. Oh, da. Pa, pretpostavljam da... Dugo ga poznaješ?" "Celo leto, zapravo. Mesecima." "Tako." Gđa Marpl se ušeprtlji. Izgledalo je kao da se premišlja, a onda, očigledno više ne mogavši da izdrži, prasne: "Slušaj me, draga. Da sam na tvom mestu, ne bih se družila s mladim Vilom Bojdom."
Teodora se umalo zagrcnu gutljajem čaja koji je upravo otpila. Upitala je, zapanjena: "Šta..?" Gđa Marpl prelete očima po sobi, kao da traži pomoć od zidova. Činilo se da bira reči kojima bi se izrazila, i da joj je već napola krivo što nije držala jezik za zubima. Teodora je zurila u nju. "Zašto da se ne družim s Vilom Bojdom?" "Oh, ne pitaj mene!.. Ja o tome znam jedva više od tebe." "O čemu? Ne razumem." Gđa Marpl u očaju zalomata rukama. "Pogledaj. Nikad nisam uspela shvatiti o čemu se zapravo radi, jer u ovom selu niko neće da priča o Vilu Bojdu. Kad sam ga prvi put videla, a bio je još srednjoškolac... Naravno, odmah mi je upao u oči. Ovde nema puno takvih mladića, zar ne? Sasvim sam naivno pitala ljude ko je to. Ali, kao da sam udarila u zid od kamena. Svi su se kroz zube brecali na pomen njegovog imena. Onda mi je došla Isabel Vilijams. Rekla je, baš tim rečima, da se smesta prestanem raspitivati o Vilu Bojdu. Da nema čoveka u ovom kraju koji će mu izgovoriti ime, kamoli šta drugo. I da mu se ne obraćam ako ga gde sretnem, jer je to najpametnije što tu čovek uopšte može napraviti. Rekla je: s tom sortom niko pristojan nema nikakve veze, Flora Marpl." Malo je oćutala. "Naravno, zanimalo me je zašto mi to govori. Ali, upoznala si Isabel Vilijams. Ako ona kaže ne, to je ne za svagda. Tako da, vidiš... Ja ti zapravo ne mogu mnogo reći, a ne bih ti savetovala ni da probaš s bilo kim drugim."
Teodora je jedva verovala rođenim ušima. Trgnula se iz transa prouzrokovanim rečima gđe Marpl, a onda spustila šolju na stol i rekla: "Čekajte malo. Hoćete mi reći, i očekujete da ja to poverujem... Kako vam je Isabel Vilijams zabranila da se obraćate Vilu Bojdu na ulici, jer je on loša sorta, šta li. I, vi ste to poslušali?" Gđa Marpl je sad izgledala sasvim nesrećno. "Ne razmeš, draga..." "Šta to? Znam da je ovo provincija, i to engleska. Ja znam da vi ovde živite po nekakvim svojim pravilima, i uopšte ne ulazim u to. Nisam došla da vam sudim. Ono što, međutim, opet ne shvatam... Jeste kako Isabel Vilijams na bilo kog na ovom svetu može baciti anatemu ili veto, i kako joj se u tome udovoljava?" "Zašto nećeš da me saslušaš, Teodora? Zar ti nije jasno da je Isabel Vilijams ovde aristokratija? Njena je porodica vekovima autoritet iznad svih ostalih autoriteta. Ljudi je slušaju. Traže od nje savet i pomoć, isto kao što su od njenog oca i dede dok su bili živi. Prihvataju njen sud kao jedini ispravan. Ako Isabel Vilijams kaže da neko ovde nije poželjan, onda je to tako. Ti, zapravo, još uvek ne razumeš šta je značilo kad te je Isabel zaposlila u svojoj biblioteci..." "Briga me za to..!" "Znam, draga. Ti si mlada, i strankinja, i zakratko će te život odvesti odavde da se nikad ne vratiš. Tebi ništa ne znači Isabel Vilijams sa svojim carskim ovlašćenjima. Ali moraš dozvoliti da znači - nama. Mi nikud ne odlazimo. Mi moramo živeti sa Isabel." " Da li živeti sa Isabel znači bespogovorno je slušati..?" "Nažalost.." Teodora zgađeno dahne. "Ali gospođo... Vi uopšte niste odavde. Vi se niste rodili s genom u čiji je kod utisnuto da su Vilijamsi gospodari života i smrti. Zašto bi vi prihvatili tako nešto?" Pala je u vatru. Već se dugo nije toliko razbesnela.
Ljudske su je gluposti obično ostavljale hladnom. Ona je već videla skoro sve što ljudska glupost može počiniti - rat je doprineo tome. Međutim, ponekad bi je besmislica znala razgneviti kao da o tome ovisi opstanak planete. Da li je to bilo zato što je s pola srca slutila da o besmislicama zaista ovisi život planete..? Svakakve su se katastrofe znale dogoditi jer je neko, nekad, rekao sebi: neću obraćati pažnju na takvu budalaštinu. Iz netretirane gluposti može izrasti stoglava aždaja koja jede cele narode.
Nije joj išla u glavu gđa Marpl sa svojim dobrim, nesretnim starim licem. Bila je duboko ožalošćena što se Teodora toliko razbesnela. "Ti ne poznaješ dovoljno Isabel Vilijams. Ona ne prašta neposluh, a ja želim kraj svog života dočekati u miru. Da li sam zaslužila pakao jer sam rekla sebi da neću da znam? Čitava ta priča zaista nema nikakve veze sa mnom. Baš kako si rekla: ja nisam odavde. Ove ljude ne možeš shvatiti ako se tu nisi rodio. Izabereš li živeti s njima, moraš živeti po njihovim pravilima. To je jedini način." "Pravilima koja piše Isabel Vilijams?" "Upravo tako. Ko zna njihove razloge? Postoji razlog zašto je društvo izopštilo Vila Bojda. Nikad se nisam želela pačati u to." "Ne slažem se s vama. Sigurna sam da nema nikakav pod nebom razlog da Isabel Vilijams zabrani ljudima da pričaju o, ili s kim god žele. U to me nećete ubediti." Gđa Marpl je poraženo uzdahnula. "Pa, verovatno si u pravu. Ti zaista nisi osoba koja veruje u takve stvari, draga." "Možete se kladiti u to, da."
Onda je bila nekako umorna, i pomislila je: čemu cela ova rasprava? Gospođa je Marpl u jednom u pravu: ma koliko se ljutila, ona tu ništa neće promeniti.
Otad je često dolazila do kuće u šumi. Njihovi su razgovori bili opširni i dugi. Nisu se doticali nikakvih ozbiljnijih tema, ali su i bez toga mnogo razgovarali. Teodori je postalo neobično prošetati šumom i najposle ne svratiti kod Vila. Nekako kao da se čudila celom svom prethodnom životu kojem on, kao, nije bio deo. Ali u isto je vreme osećala da jeste. Njihovo je poznanstvo izgledalo kao najlogičnija stvar na svetu. Ništa nije bilo normalnije od toga što je ona došla u englesku provinciju, i tamo u šumi srela Vila. Kako bi drukčije? Vil je ceo život na nju čekao u toj šumi, i ona je ceo svoj vek bezglavo hodala tražeći ga.
Pre Vila je mislila da ima prijatelje. Onda se, neprimetno, u njen um uvuklo poimanje da nije imala nikoga, u stvari. Nepozvane, došle su joj sve i jedna situacija kad su se Ivana i ona razmimoilazile u mišljenju, kad se nisu razumele, kad su jedna drugu zgranuto gledale. Tog je bilo malo, ali je bilo. Nije mogla dati svoju desnu ruku u vatru da podržava Ivanu u svemu što radi, niti da razume sve njene postupke. Volela ju je, da, ali onako kako se vole stari prijatelji iz detinjstva kojima gledate kroz prste. Morala je preći ceo kontinent da konačno sretne čoveka za kog je mirna srca mogla reći: on je na mojoj talasnoj dužini. Njega razumem. Za vrlo je kratko vreme postala sigurna da Vila nikada neće zgroženo pogledati, ma šta rekao ili predložio. On je nije mogao - iznenaditi.
Neki se ljudi ne znaju time zadovoljiti. Neki traže da ih prijatelji intrigiraju. Ali njoj je bilo dosta svih intriga sveta. Ona je pored sebe želela čoveka u kojeg će, kao prvo, biti sigurna.
Bila je sigurna u Vila.
Izgnanik, vuk samotnjak kakvom ju je bog dao, opet je za nepojmljivo kratko vreme postala sigurna u Vila. Ni u jednom njegovom postupku nije bilo pritajene sumnje, nervoze, nemira. On je govorio šta misli, i mislio po njeno aršinu. Poklapali su im se ukusi i sklonosti. Knjige su tumačili na isti način. Isto su rezonovali o društvu, politici i ljudima.
U roku od par nedelja, ona se već pitala kako je, uopšte, mogla živeti bez Vila ranije?
Ni jednom joj nije nedostajao London ni njeni prijatelji iz emigracije. Jedini bol zbog, eventualnog, izostanka osetila bi kad bi pomislila da Vil neće biti kod kuće kad ona dođe. Obrušio se na njen svet iz svih pravaca, i odasvud je pokorio.
Ali, to je bilo puko prijateljstvo.
U njihovom odnosu nije bilo ničeg do druženja. Ogromnim je delom na to uticalo Vilovo džentlmensko ponašanje. Nijednom je se nije dotakao drukčije nego slučajno, a činilo se da dodire još pogotovo izbegava. Čak i u njegovim vrcavim, britkim šalama, nikada nije bilo dvosmislenosti koja bi se dala tumačiti naopako. S vremenom ga je počela gledati kao starijeg brata, uopšte ne razmišljajući o tome da je Vil muškarac, i pride zgodan.
Leto je bujalo oko njih. List, trava i grana, sve je bilo sočno i zeleno. Stapke cveća po malim proplancima svijale su se od težine svojih krupnih čaški. Vil joj je pokazao staništa medonosnih pčela, u žbunove sakrivena gnezda plahih šumskih ptica, grozdove sočnih gljiva koji su bujali u hladovini posle pljuskova. Bilo je to najlepše leto u njenom ne odviše lepom životu. Leto po kojem je hodala kao kroz čudom otelotvorenu bajku, razgrnutu misteriju. Nije pamtila da je ikad pre videla tako lepo svetlo, svetlo što je u širokim snopovima propadalo kroz gusto granje, čineći da joj kosa blešti a koža se sjaji kad bi ukoračila u nj... Nepogovorno je bilo čudne igre svetla po šumi oko Vilove kuće. Dok su u rano veče stajali pred njegovim vratima, ona je zamišljeno posmatrala spori zalazak sunca. Rekla je:
-Izvini ako pričam gluposti, ali nekako imam osećaj da na ovu čistinu sunce baca svetlo drugačije nego igde na svetu.
On je ćutao.
Teodora se osvrnula preko ramena, a kako je to učinila, shvatila je da je žareće svetlo zapalilo njegovu plavu kosu, pa je morala nadneti dlan nad opečene oči.
-Ti ne misiš tako? Sasvim sam sigurna da drugi delovi šume nisu ovako osvetljeni.
Vil je stajao pored nje, malo u raskoraku, s rukama u džepovima. Glas mu je bio lako opor:
-Zapravo, ne grešiš. Kuća je sagrađena na mestu višem od ostatka šume, tako da je sasvim drugačije izložena suncu.
-Zgodno! Ispalo je da su ti preci napravili kuću na najlepšem mogućem mestu.
-Nije ispalo. Baš iz tog razloga je kuća ovde sagrađena.
Ona se malo zbuni.
-Da bi bila ovako osvetljena..?
-Da.
Definitivno je bilo distance u njegovom tonu. Činilo se da joj odgovara odsutno, i da mu tema ne prija.
Nikada nije.
Iz nekog razloga, Vil nikada nije pominjao svoju porodicu, podatke o vekovima staroj kući u kojoj je živeo, nagoveštaj, makar, ima li još koji Bojd osim njega na svetu. Nije joj trebalo puno pre nego je shvatila da tu temu s Vilom ne treba započinjati.
Nikad nije nalazila za shodno da čačka druge, isto kao što nije dozvoljavala da neko čačka nju. Vil je nikad nije pitao o njenoj zemlji i ratu, a ona je počela pažljivo zaobilaziti teme koje su vodile do njegovog porekla, porodice i kuće.
Međutim, nije si mogla pomoći. Ta ju je tema neutešno zanimala.
Ali u isto bi vreme pala mrtva na pomisao da kopa iza Vilovih leđa. On je jedini imao pravo pružiti joj objašnjenja, a kako joj ih je uskratio, više nije bilo čoveka na svetu kog se ne bi gadila pitati.
Uopšteno, bila je fer i poštena osoba, ali ni kad ni sa kim kao sada s Vilom. On nekako nije dopuštao da se prema njemu ponesete nisko. Pokušati preći Vila, kakva ideja!.. Teodora se mogla kladiti u šta god da Vila niko u životu ni u čemu nije prešao. Međutim, to nije ličilo kao da su ga se ljudi, možda, bojali.
Vil je, prosto, jako dobro poznavao svakog ko bi mu stao na put. Teodora je napola verovala da njeno iskustvo s Vilom nije novina za ljude koji ga poznaju od pre. Iskreno je verovala da i oni imaju utisak, isto kao ona, da ih Vil poznaje ceo život, i sve o njima zna. Neki ljudi imaju takav pogled. Neki su ljudi tako visoko na evolucionoj lestvici da odmah znaju odvojiti zrno od kukolja. Vil se uopšte nije zamarao ljudima koji ga nisu bili dostojni. Nikakvo kopile mu nikad nije probalo nauditi jer on s kopiladi nije imao nikakva posla.
Pitala se: kako se to uči? I da li se uopšte može naučiti. Kako odbijati od sebe svo zlo i gadosti kao što Vil, očigledno, ume. Nju su, naprimer, definitivno uprljali svakojaki nedostojni ljudi. Svi koje poznaje bili su u neku ruku defektni, krpljeni posle rana i razočarenja, nanovo sklapani. Ali, ako se i Vilu to dešavalo, onda su mu šavovi svakako bili savršeni, neprimetni.
Međutim, stvar koja je definitivno zapečatila njenu intrigiranost Vilom Bojdom, bio je razgovor s gđom Marpl. Gospođi Marpl svakako nije moglo promaći da Teodora svo svoje slobodno vreme provodi u šumi. Neprestano se čudila, zapitkujući: "Ali, šta tamo radiš, draga? Šta ima u toj šumi da ideš skoro svaki dan? Sve druge mlade gospođice koje znam vole da se vozaju autima, da idu u bioskop, da gledaju momke... Zar ti nije dosadno?" Gđa Marpl očito nije bila načisto s Teodorinim atipičnim sklonostima. "Kad sam čula da dolaziš iz Londona, draga, pomislila sam da nećeš izdržati dulje od nedelju dana. Provincija se uopšte ne može meriti s Londonom kad je u pitanju razonoda za mlade ljude. Ja i moj pokojni suprug, mi smo došli posle njegovog penzionisanja, već pod svoje stare dane. Mi smo bili siti buke i šarenog sveta. Ali ti, draga moja!.. Ti si mlada i zelena. Ti tek treba da vidiš svet. Zar ti ne nedostaju kafići i brza hrana? Tvoji prijatelji?" Teodora je odgovorila: "Ne, uopšte. Zar vam nisam rekla, još na početku? Ni malo ne cenim velike gradove. I mogla bih, sasvim sam sigurna, otići da živim u ove šume baš kao..." Zastala je. Gospođa Marpl je gledala u nju. "Kao ko, draga?" Ona promrmlja: "Kao Vil Bojd."
Bilo je to prvi put da pomene Vila pred ikim živim. Gđa Marpl se upadljivo promeni. Počela je bespotrebno razmeštati porculanske mačiće po stočiću pored fotelje, što je obično činila kad bi se zbunila. Rekla je: "Da. Oh, da. Pa, pretpostavljam da... Dugo ga poznaješ?" "Celo leto, zapravo. Mesecima." "Tako." Gđa Marpl se ušeprtlji. Izgledalo je kao da se premišlja, a onda, očigledno više ne mogavši da izdrži, prasne: "Slušaj me, draga. Da sam na tvom mestu, ne bih se družila s mladim Vilom Bojdom."
Teodora se umalo zagrcnu gutljajem čaja koji je upravo otpila. Upitala je, zapanjena: "Šta..?" Gđa Marpl prelete očima po sobi, kao da traži pomoć od zidova. Činilo se da bira reči kojima bi se izrazila, i da joj je već napola krivo što nije držala jezik za zubima. Teodora je zurila u nju. "Zašto da se ne družim s Vilom Bojdom?" "Oh, ne pitaj mene!.. Ja o tome znam jedva više od tebe." "O čemu? Ne razumem." Gđa Marpl u očaju zalomata rukama. "Pogledaj. Nikad nisam uspela shvatiti o čemu se zapravo radi, jer u ovom selu niko neće da priča o Vilu Bojdu. Kad sam ga prvi put videla, a bio je još srednjoškolac... Naravno, odmah mi je upao u oči. Ovde nema puno takvih mladića, zar ne? Sasvim sam naivno pitala ljude ko je to. Ali, kao da sam udarila u zid od kamena. Svi su se kroz zube brecali na pomen njegovog imena. Onda mi je došla Isabel Vilijams. Rekla je, baš tim rečima, da se smesta prestanem raspitivati o Vilu Bojdu. Da nema čoveka u ovom kraju koji će mu izgovoriti ime, kamoli šta drugo. I da mu se ne obraćam ako ga gde sretnem, jer je to najpametnije što tu čovek uopšte može napraviti. Rekla je: s tom sortom niko pristojan nema nikakve veze, Flora Marpl." Malo je oćutala. "Naravno, zanimalo me je zašto mi to govori. Ali, upoznala si Isabel Vilijams. Ako ona kaže ne, to je ne za svagda. Tako da, vidiš... Ja ti zapravo ne mogu mnogo reći, a ne bih ti savetovala ni da probaš s bilo kim drugim."
Teodora je jedva verovala rođenim ušima. Trgnula se iz transa prouzrokovanim rečima gđe Marpl, a onda spustila šolju na stol i rekla: "Čekajte malo. Hoćete mi reći, i očekujete da ja to poverujem... Kako vam je Isabel Vilijams zabranila da se obraćate Vilu Bojdu na ulici, jer je on loša sorta, šta li. I, vi ste to poslušali?" Gđa Marpl je sad izgledala sasvim nesrećno. "Ne razmeš, draga..." "Šta to? Znam da je ovo provincija, i to engleska. Ja znam da vi ovde živite po nekakvim svojim pravilima, i uopšte ne ulazim u to. Nisam došla da vam sudim. Ono što, međutim, opet ne shvatam... Jeste kako Isabel Vilijams na bilo kog na ovom svetu može baciti anatemu ili veto, i kako joj se u tome udovoljava?" "Zašto nećeš da me saslušaš, Teodora? Zar ti nije jasno da je Isabel Vilijams ovde aristokratija? Njena je porodica vekovima autoritet iznad svih ostalih autoriteta. Ljudi je slušaju. Traže od nje savet i pomoć, isto kao što su od njenog oca i dede dok su bili živi. Prihvataju njen sud kao jedini ispravan. Ako Isabel Vilijams kaže da neko ovde nije poželjan, onda je to tako. Ti, zapravo, još uvek ne razumeš šta je značilo kad te je Isabel zaposlila u svojoj biblioteci..." "Briga me za to..!" "Znam, draga. Ti si mlada, i strankinja, i zakratko će te život odvesti odavde da se nikad ne vratiš. Tebi ništa ne znači Isabel Vilijams sa svojim carskim ovlašćenjima. Ali moraš dozvoliti da znači - nama. Mi nikud ne odlazimo. Mi moramo živeti sa Isabel." " Da li živeti sa Isabel znači bespogovorno je slušati..?" "Nažalost.." Teodora zgađeno dahne. "Ali gospođo... Vi uopšte niste odavde. Vi se niste rodili s genom u čiji je kod utisnuto da su Vilijamsi gospodari života i smrti. Zašto bi vi prihvatili tako nešto?" Pala je u vatru. Već se dugo nije toliko razbesnela.
Ljudske su je gluposti obično ostavljale hladnom. Ona je već videla skoro sve što ljudska glupost može počiniti - rat je doprineo tome. Međutim, ponekad bi je besmislica znala razgneviti kao da o tome ovisi opstanak planete. Da li je to bilo zato što je s pola srca slutila da o besmislicama zaista ovisi život planete..? Svakakve su se katastrofe znale dogoditi jer je neko, nekad, rekao sebi: neću obraćati pažnju na takvu budalaštinu. Iz netretirane gluposti može izrasti stoglava aždaja koja jede cele narode.
Nije joj išla u glavu gđa Marpl sa svojim dobrim, nesretnim starim licem. Bila je duboko ožalošćena što se Teodora toliko razbesnela. "Ti ne poznaješ dovoljno Isabel Vilijams. Ona ne prašta neposluh, a ja želim kraj svog života dočekati u miru. Da li sam zaslužila pakao jer sam rekla sebi da neću da znam? Čitava ta priča zaista nema nikakve veze sa mnom. Baš kako si rekla: ja nisam odavde. Ove ljude ne možeš shvatiti ako se tu nisi rodio. Izabereš li živeti s njima, moraš živeti po njihovim pravilima. To je jedini način." "Pravilima koja piše Isabel Vilijams?" "Upravo tako. Ko zna njihove razloge? Postoji razlog zašto je društvo izopštilo Vila Bojda. Nikad se nisam želela pačati u to." "Ne slažem se s vama. Sigurna sam da nema nikakav pod nebom razlog da Isabel Vilijams zabrani ljudima da pričaju o, ili s kim god žele. U to me nećete ubediti." Gđa Marpl je poraženo uzdahnula. "Pa, verovatno si u pravu. Ti zaista nisi osoba koja veruje u takve stvari, draga." "Možete se kladiti u to, da."
Onda je bila nekako umorna, i pomislila je: čemu cela ova rasprava? Gospođa je Marpl u jednom u pravu: ma koliko se ljutila, ona tu ništa neće promeniti.