drugi je dan i ne mogu da spavam
Koliko god kuća izvana izgledala neobično, iznutra je bila to još i više. Kroz uski popločeni hodnik, on ju je odveo nadesno, u prostranu sobu koja je imala prozore s kovanom rešetkom na dva zida, velik otvoren kamin i, kako joj se na prvi pogled činilo, knjige gde god bi joj oči pale. Police su bile krcate knjigama. Nije bilo nikakvih uređaja, tv-a ni muzičkog stuba. Soba je izgledala čudno vanvremenska, neobično izmeštena iz epohe.
On reče, s jedva primetnom posprdnom notom u glasu:
-Pa, sedite.
I ona tek tada shvati da stoji nasred sobe i blene kao dete u poslastičarnici.
Trgnula se i pružila mu ruku.
-Oprostite, molim vas, ja... Uopšte se nisam predstavila. Ali ova kuća... Mislim, u šumi, nikad ne bih...
Ugrizla se za jezik. Njemu obrva zaigra. Izgledao je kao da će se svakog trena početi na sav glas smejati. Onda mu oči padoše na njenu ispruženu ruku, pa je polako, čudno sporo, prihvati.
-Vil Bojd. Nemojte me zvati: gospodin Bojd.
Stisak mu je bio čvrst, ugodan, muški. Volela je takav stisak kod ljudi. Nasmešila se i za tren poželela da joj ne pusti ruku. Onda je bojažljivo sela na ivicu velike fotelje krilatog uzglavlja kao iz Alise u zemlji čuda.
On reče:
-Čaj?
-Ovaj, da, naravno.
-Naravno? Mogu vam skuvati kafu, ako želite.
-Čaj je u redu, zašto?
-Ali sasvim ste očigledno strankinja, gospođice.
-Iskreno se nadam da je to bio kompliment.
On se isceri kao dečak, tako da je iznenada izgledao deset godina mlađi. Teodora se razveseli kako mu je to šegačenje dobro pristajalo.
-Moje je keltsko prezime dovoljan argument.
-Pretpostavljam.
Još uvek se smejala.
-Čaj je sasvim ok. Samo ako je bez mleka, naravno.
-Naravno.
Otišao je. Ona poče da razgleda naokolo.
Bez ikakvog se srama oduvek smatrala ekspertom za knjige. Površnim je pogledom znala oceniti ko u kući drži knjige za paradu, a ko ih zaista čita. Ove su knjige sve bile čitane, i to mnogo puta. Situacija u kojoj se obrela sve ju je jače intrigirala. Ko je taj čovek? Kakva mu je to kuća usred neprohodne šume? Gđa Marpl joj je poimence nabrojala sve porodice koje žive u selu. Bila je sasvim sigurna da nijednom nije pomenula prezime Bojd. Odmah bi ga zapamtila. Takvo bi joj prezime sigurno ubolo uho. Nije bilo nikakvih Kelta u okolini. Škotska je bila još mljama na sever. Čak i bez obzira na prezime, opet bi joj upao u oči da ga je makar jednom videla. Ali, ona već dva i po meseca živi u selu. Srela je, bila je sigurna, sve i jednog lokalca. Nije to bila nikakva mudrost, mogli su se pobrojati na prste ruku, maltene.
Ko je taj čovek?
Ne bi prošao neopažen u Londonu. Kako ga je ona previdela u seocetu u provinciji?
Pomislila je: možda uopšte nije odavde. Možda je neki čudak, bogati naslednik koji živi sam u šumi jer mu se tako hoće. Englezi su bili skloni takvim stvarima. Ako je igde u Evropi očekivala da vidi mladog čoveka kako živi sam u kući iz srednjeg veka, u šumi, to bi bilo u Engleskoj. I, da je završio ekskluzivne škole, tome ne može biti pogovora. Njoj je svaki pogrešan akcent vređao uho. Engleski koji je on govorio, učio se na pravim univerzitetima. Što znači da ima bogatog oca, svakako.
Teorija o bogatom nasledniku postajala joj je sve očiglednija.
On se vrati i donese joj neobično taman i gust čaj, nepoznatog mirisa. Očigledno je njen pogled bio sumnjičav, čim je rekao:
-Molim vas, probajte. To je moja lična mešavina. Odlično za umor, a pretpostavljam da ste dugo hodali.
-Kako to mislite, lična mešavina?
Smešio se.
-Pravite čajeve?
-Između ostalog, da.
Sedeo je preko puta nje, udobno zavaljen. Lice mu je bilo u senci. Bilo je nekakvog čudnog spokoja u njegovom ponašanju, i pokretima. Delovao je neobično staložen. Ljudi koje je znala obično su isijavali elektricitet i nemir. Ovaj je muškarac bio sasvim suprotan svima koje je pre srela. Ona shvati: tako, zapravo, izgleda i deluje čovek sasvim načisto sa sobom i svetom. Potpuno formiran, zreo čovek.
Gotovo mu je zavidela.
Otpila je malo čaja, i toplina joj se razli celim telom, sve do vrškova prstiju. Ne bi li prekinula to njegovo netremično ćutanje, ona reče:
-Zato živite u šumi?
Izgledalo joj je da je počela da shvata. Kao da potvrđuje njen zaključak, on reče:
-Upravo tako. Sakupljanje i katalogiziranje biljaka je moja specijalnost, gotovo.
-Vi ste travar?
-Napisao sam dve knjige o travarstvu.
-Napisali ste... Oh!
Pomalo joj se mutilo u glavi od tog čaja. On ljubazno reče:
-Polako ga pijte, molim vas.
-Napisali ste dve knjige?..
Primetla je kad su mu u osmehu blesnuli zubi.
-Ne ostavljam utisak nekoga ko piše knjige, ili..?
-Uvek sam mislila da čovek nije u stanju napisati ništa vredno pomena pre tridesete. Oprostite.
-Obe moje knjige nose pečat Engleskog društva za izučavanje retkih biljnih vrsta.
Njena teorija o bogatom nasledniku polako je tonula u vodu. S druge strane, da li je sasvim nemoguće da se bogataški sin izoluje u šumi ne bi li pisao knjige o retkim travama? Zvučalo je uvrnuto, ali svi su Englezi pomalo uvrnuti. To je jedna od retkih stvari koje kod njih zaista ceni.
-Cenim da vidim čoveka koji se posveti svom poslu. To je izuzetno retko, verujte. Mnogi mladi, obrazovani ljudi nikad ne bi došli živeti u šumu, ni po kojem osnovu.
-Ali pogrešno ste me razumeli, gospođice. Ne bih da budem tako neprimereno polaskan.
Ona trepne.
-Ne shvatam.
-Ja nisam došao da živim ovde.
Pogledao je po zidovima oko njih.
-Ovo je, zapravo, moja porodična kuća.
-Oprostite, na tren ste me ostavili bez teksta.
-Ne mari. Sad smo fer.
-Kako to mislite?
-Ne budite smešni. Na milju se vidi da ste stranac, i to ne samo ovde. Gotovo mogu nanjušiti patinu Londona na vama. Otkud vi ovde?
Slegnula je ramenima.
-Došla sam da šetam šumom.
Isprva nije mislila to nikako obrazložiti, ali učini joj se kao da mu je obrva zaigrala, pa je pomirljivo objasnila:
-Slučajno sam, pre par meseci, prolazila ovuda. Ja sam zaljubljena u šume, oduvek. Tako sam napustila London i došla da neko vreme ovde šetam šumom.
-Tako znači.
-Da.
Otpila je još malo čaja.
-Odakle ste, zapravo?
-Niodakle. U mojoj je zemlji rat.
Mrzela je tu rečenicu. Nakon tog u-mojoj-je-zemlji-rat, obično je sledilo zabrinuto coktanje, saosećajni uzvici, pametno klimanje glavom... Uostalom, zvučalo je kao iz kakvog petparačkog istorijskog romana: u mojoj je zemlji rat, ljubezni gospodine.
On ne učini ništa od pobrojanog. Nije uzviknuo, nije proročki klimnuo. Oćutao je sekund, dovoljno da joj postane jasno da je njemu sve jasno, i ko je ona i odakle je, a onda je mirno rekao:
-Nadam se da će vam se ovde svideti. Šuma je zaista bogata i stara, za ljubitelja.
Tog se trena vezala za Vila Bojda.
Koliko god kuća izvana izgledala neobično, iznutra je bila to još i više. Kroz uski popločeni hodnik, on ju je odveo nadesno, u prostranu sobu koja je imala prozore s kovanom rešetkom na dva zida, velik otvoren kamin i, kako joj se na prvi pogled činilo, knjige gde god bi joj oči pale. Police su bile krcate knjigama. Nije bilo nikakvih uređaja, tv-a ni muzičkog stuba. Soba je izgledala čudno vanvremenska, neobično izmeštena iz epohe.
On reče, s jedva primetnom posprdnom notom u glasu:
-Pa, sedite.
I ona tek tada shvati da stoji nasred sobe i blene kao dete u poslastičarnici.
Trgnula se i pružila mu ruku.
-Oprostite, molim vas, ja... Uopšte se nisam predstavila. Ali ova kuća... Mislim, u šumi, nikad ne bih...
Ugrizla se za jezik. Njemu obrva zaigra. Izgledao je kao da će se svakog trena početi na sav glas smejati. Onda mu oči padoše na njenu ispruženu ruku, pa je polako, čudno sporo, prihvati.
-Vil Bojd. Nemojte me zvati: gospodin Bojd.
Stisak mu je bio čvrst, ugodan, muški. Volela je takav stisak kod ljudi. Nasmešila se i za tren poželela da joj ne pusti ruku. Onda je bojažljivo sela na ivicu velike fotelje krilatog uzglavlja kao iz Alise u zemlji čuda.
On reče:
-Čaj?
-Ovaj, da, naravno.
-Naravno? Mogu vam skuvati kafu, ako želite.
-Čaj je u redu, zašto?
-Ali sasvim ste očigledno strankinja, gospođice.
-Iskreno se nadam da je to bio kompliment.
On se isceri kao dečak, tako da je iznenada izgledao deset godina mlađi. Teodora se razveseli kako mu je to šegačenje dobro pristajalo.
-Moje je keltsko prezime dovoljan argument.
-Pretpostavljam.
Još uvek se smejala.
-Čaj je sasvim ok. Samo ako je bez mleka, naravno.
-Naravno.
Otišao je. Ona poče da razgleda naokolo.
Bez ikakvog se srama oduvek smatrala ekspertom za knjige. Površnim je pogledom znala oceniti ko u kući drži knjige za paradu, a ko ih zaista čita. Ove su knjige sve bile čitane, i to mnogo puta. Situacija u kojoj se obrela sve ju je jače intrigirala. Ko je taj čovek? Kakva mu je to kuća usred neprohodne šume? Gđa Marpl joj je poimence nabrojala sve porodice koje žive u selu. Bila je sasvim sigurna da nijednom nije pomenula prezime Bojd. Odmah bi ga zapamtila. Takvo bi joj prezime sigurno ubolo uho. Nije bilo nikakvih Kelta u okolini. Škotska je bila još mljama na sever. Čak i bez obzira na prezime, opet bi joj upao u oči da ga je makar jednom videla. Ali, ona već dva i po meseca živi u selu. Srela je, bila je sigurna, sve i jednog lokalca. Nije to bila nikakva mudrost, mogli su se pobrojati na prste ruku, maltene.
Ko je taj čovek?
Ne bi prošao neopažen u Londonu. Kako ga je ona previdela u seocetu u provinciji?
Pomislila je: možda uopšte nije odavde. Možda je neki čudak, bogati naslednik koji živi sam u šumi jer mu se tako hoće. Englezi su bili skloni takvim stvarima. Ako je igde u Evropi očekivala da vidi mladog čoveka kako živi sam u kući iz srednjeg veka, u šumi, to bi bilo u Engleskoj. I, da je završio ekskluzivne škole, tome ne može biti pogovora. Njoj je svaki pogrešan akcent vređao uho. Engleski koji je on govorio, učio se na pravim univerzitetima. Što znači da ima bogatog oca, svakako.
Teorija o bogatom nasledniku postajala joj je sve očiglednija.
On se vrati i donese joj neobično taman i gust čaj, nepoznatog mirisa. Očigledno je njen pogled bio sumnjičav, čim je rekao:
-Molim vas, probajte. To je moja lična mešavina. Odlično za umor, a pretpostavljam da ste dugo hodali.
-Kako to mislite, lična mešavina?
Smešio se.
-Pravite čajeve?
-Između ostalog, da.
Sedeo je preko puta nje, udobno zavaljen. Lice mu je bilo u senci. Bilo je nekakvog čudnog spokoja u njegovom ponašanju, i pokretima. Delovao je neobično staložen. Ljudi koje je znala obično su isijavali elektricitet i nemir. Ovaj je muškarac bio sasvim suprotan svima koje je pre srela. Ona shvati: tako, zapravo, izgleda i deluje čovek sasvim načisto sa sobom i svetom. Potpuno formiran, zreo čovek.
Gotovo mu je zavidela.
Otpila je malo čaja, i toplina joj se razli celim telom, sve do vrškova prstiju. Ne bi li prekinula to njegovo netremično ćutanje, ona reče:
-Zato živite u šumi?
Izgledalo joj je da je počela da shvata. Kao da potvrđuje njen zaključak, on reče:
-Upravo tako. Sakupljanje i katalogiziranje biljaka je moja specijalnost, gotovo.
-Vi ste travar?
-Napisao sam dve knjige o travarstvu.
-Napisali ste... Oh!
Pomalo joj se mutilo u glavi od tog čaja. On ljubazno reče:
-Polako ga pijte, molim vas.
-Napisali ste dve knjige?..
Primetla je kad su mu u osmehu blesnuli zubi.
-Ne ostavljam utisak nekoga ko piše knjige, ili..?
-Uvek sam mislila da čovek nije u stanju napisati ništa vredno pomena pre tridesete. Oprostite.
-Obe moje knjige nose pečat Engleskog društva za izučavanje retkih biljnih vrsta.
Njena teorija o bogatom nasledniku polako je tonula u vodu. S druge strane, da li je sasvim nemoguće da se bogataški sin izoluje u šumi ne bi li pisao knjige o retkim travama? Zvučalo je uvrnuto, ali svi su Englezi pomalo uvrnuti. To je jedna od retkih stvari koje kod njih zaista ceni.
-Cenim da vidim čoveka koji se posveti svom poslu. To je izuzetno retko, verujte. Mnogi mladi, obrazovani ljudi nikad ne bi došli živeti u šumu, ni po kojem osnovu.
-Ali pogrešno ste me razumeli, gospođice. Ne bih da budem tako neprimereno polaskan.
Ona trepne.
-Ne shvatam.
-Ja nisam došao da živim ovde.
Pogledao je po zidovima oko njih.
-Ovo je, zapravo, moja porodična kuća.
-Oprostite, na tren ste me ostavili bez teksta.
-Ne mari. Sad smo fer.
-Kako to mislite?
-Ne budite smešni. Na milju se vidi da ste stranac, i to ne samo ovde. Gotovo mogu nanjušiti patinu Londona na vama. Otkud vi ovde?
Slegnula je ramenima.
-Došla sam da šetam šumom.
Isprva nije mislila to nikako obrazložiti, ali učini joj se kao da mu je obrva zaigrala, pa je pomirljivo objasnila:
-Slučajno sam, pre par meseci, prolazila ovuda. Ja sam zaljubljena u šume, oduvek. Tako sam napustila London i došla da neko vreme ovde šetam šumom.
-Tako znači.
-Da.
Otpila je još malo čaja.
-Odakle ste, zapravo?
-Niodakle. U mojoj je zemlji rat.
Mrzela je tu rečenicu. Nakon tog u-mojoj-je-zemlji-rat, obično je sledilo zabrinuto coktanje, saosećajni uzvici, pametno klimanje glavom... Uostalom, zvučalo je kao iz kakvog petparačkog istorijskog romana: u mojoj je zemlji rat, ljubezni gospodine.
On ne učini ništa od pobrojanog. Nije uzviknuo, nije proročki klimnuo. Oćutao je sekund, dovoljno da joj postane jasno da je njemu sve jasno, i ko je ona i odakle je, a onda je mirno rekao:
-Nadam se da će vam se ovde svideti. Šuma je zaista bogata i stara, za ljubitelja.
Tog se trena vezala za Vila Bojda.