Gospođa Marpl je imala lice okruglo kao mesec, i belu kosu paperjastu poput maslačka. Prvi pogled na njene modre oči rekao joj je da s ovom ženom neće imati nikakve muke. Pokojni spuprug gđe Marpl bio je strastveni putnik, i vodio je po celom svetu. Baš kao i Teodora, zaljubio se u ovo selo čim ga je ugledao. Kad je otišao u penziju, kupio je kuću pod čijim se krovom Teodora upravo smestila. Otkad je umro, a jedina im ćerka, Fiona, otišla za Australiju, gospođa Marpl je gajila svoje cveće i povremeno izdavala sobe slučajnim namernicima. "Nema ih, doduše", rekla je, veselo se, poput devojčice, nasmejavši. "Niko ne dolazi ovamo, draga." Pri tom ju je ljubitljivo posmatrala. "Da li sa danas tako oblače mladi u Londonu, mila?" Onda se lupila po ustima i još jače nasmejala. "Oprosti staroj ženi! Konačno me je sustigla provincija!" Gđa Marpl nije bila iz ovih krajeva, i nikad nije ni sanjala da će je život jednom odvesti u selo. Međutim, gradski ljudi se, isto kao i oni iz provincije, slabo menjaju. Unatoč godinama koje je provela u selu, gđa Marpl nikad nije sasvim postala provincijalka. Govorila je s ljubavlju o Londonu, i nije imala nikakav naročit problem s tim što pod krov prima strankinju. "Sve je to puka naduvanost, draga moja, ta čuvena engleska ksenofobija. Ja sam je iskusila na sopstvenoj koži." Mudro ju je pogledala. Sedele su u salonu koji je kroz francuske prozore gledao na zadnju baštu. Soba je bila klasično engleska: veselih tapeta, miljea duž naslona fotelja i kolekcijom mačaka od porcelana. Pile su čaj, na koji se Teodora s vremenom privikla, mada joj se još uvek gadilo kad vidi da u njeg sipaju mleko. Ali, gđa Marpl joj se sviđala. Bila je otvorena i srdačna. Veselo su brbljale o zlehudom engleskom temperamentu, ili, bolje, nedostatku istoga, i gđa Marpl joj je još za to prvo veče ispričala skoro ceo svoj život. Mnogo se ponosila Fionom, svojom ćerkom, koja je završila neke visokoumno-svemirske škole i radila u nekakvoj laboratoriji u Australiji. Retko je dolazila u Englesku i njena je majka bila neutešno željna društva. "Volim da čujem u kući još nečiji glas osim svoga, Teodora. Mogu li da te zovem tako? Čudno ime, ali ti to sigurno ne misliš, naravno!" Opet se cvrkutavo nasmejala. "Mogu se pohvaliti da sam s pokojnim mužem obišla pola sveta, a opet ću umreti u domovini. To nekako tako ide, zar ne? Oh, oprosti!" Uplašeno joj je dotakla ruke. "Ti si u Englesku došla zbog rata u svojoj zemlji, oprosti. Rat je veliko zlo." "Ne, gospođo," rekla je Teodora suzdržano. "Ljudi su zlo." Nije volela pričati o svojoj zemlji, još manje o tom j.ebenom ratu. Gđa Marpl je taktično okrenula temu. Nikad je više nije pitala za domovinu.
Teodora je sumnjala o čemu se radi, koji je razlog tolikoj srdačnosti. Bila je potuno svesna svoje pristojnosti i kulture. Možda je bila siroti emigrant, ali školovanje koje je ona stekla moglo je parirati bilo kojem engleskom. Malo iseljeničko društvo kojem je pripadala, Engleze je obično ostavljalo zapanjenim svojim britkim umom. U svojoj zemlji oni nisu bili nikakav šljam. U svojoj su se zemlji odgajali i obrazovali za - elitu. Ali rat je sve zacrtane planove svalio u prah i pepeo. Rat im je udario žig posred čela zbog kojeg su za ceo vek bili prokaženi. Ovde joj ništa nije značilo što se mogla gađati latinskim sentencama, i umevala besprekorno da nabraja čak i engleske kraljeve. Ovde je bila emigrant, nosilac neslavne titule, zbog koje je Engleze po pravilu ostavljala bez odgovora nakon što bi s njima razmenila par rečenica. Ali, nije mogla da ponudi ništa osim svoje načitanosti i manira. Nije imala nikakav sertifikat, čak ni jedan kakav se ovde ne bi cenio... Bez pečatiranog kredibiliteta, bila je samo bezimeni stranac u moru svih koji su rođeni s nakanom da postanu nuklearni fizičari a završili kao taksisti i sudopere.
Ivana i ona su to, ne bez gorčine, nazivale "istočnim grehom". Istočna Evropa, postkomunizam i najgore od svega, rat.
To tako ide.
Gđa Marpl ju je uzela pod svoje još prve večeri. "Svideće ti se ovde, draga. Ljudi su malo zakopčani, malo nabusiti... Ali ne izgledaš kao da bi ti to moglo smetati. Lepo je da čovek vidi kako mladi ljudi umeju ceniti i drugačije osim bučnih gradova, galame i smoga. Odmor, kažeš? Ako ništa, ovde ćeš se sigurno odmoriti. Ovde nema nikakve naročite razonode za lepu devojku kao što si ti. Jedino naša biblioteka, o da. Imaćeš barem šta da čitaš, ako ništa drugo." Teodori se svide, i u isto joj vreme bi smešno kako gđa Marpl ume poznati ispod njene ne preterano ženstvene odeće i teških martinki. Ne bi baš svako rekao kako ona ceni dobru knjigu, ne ako bi mu se pogled zadržao samo na njenom izgledu.
Rekla je: "Biblioteka je u redu, gospođo Marpl. Zaista."
U isto je vreme pomislila: bog s tobom, dobra ženo. Od razonode na koju ciljaš sam i pobegla.
Iz svoje potkrovne sobe s kosim prozorom mogla je videti delić neba i krošnje. Danima joj ništa drugo nije ni trebalo. Nije pamtila kad je zadnji put tako dobro i čvrsto spavala. Njeni su londonski snovi obično bili istrzani i vrući, noćne more. Smetala joj je buka, svetla reklama, smeh i razgovor komšija koji se čuo kroz tanke zidove... Ovde je bio mir božiji. Ujutro su ptičice cvrkutale a gđa Marpl spremala bogat engleski doruča od jaja i šunke. Uzela je kao nešto samo po sebi podrazumevajuće da za Teodoru kuva. Ona se pokušavala obraniti, tvrdeći da je i nadoknada za smeštaj smešno mala, ali gđa Marpl nije htela ni da čuje. Uistinu, činilo se da joj je Todorin boravak u kući udahnuo neki novi polet. Bila je prava majka kokoška, nesretna kad nema dece o kojoj bi se starala.
Osim toga, bila je i bogata riznica lokalnih prilika. Uz podnevni čaj Teodori je u nekoliko dana ispričala sva najznačajnija dešavanja u selu u zadnjih sto godina. Ne da ju je zanimalo, ali bilo je ugodno, za promenu, sušati o nekakvim durgačijim ljudima. Saznala je, tako, da Frenklinovi drže prodavnicu koja je u isto vreme i pošta, ali da je gospodin Frenklin agresivna pijandura koja tuče ženu i ponekad prespava u policijskoj stanici u susednom, većem mestu, kad pobaca sav nameštaj kroz prozor u dvorište. Nisu imali dece, a gospođa je Frenklin tako jedna divna žena... Ne kao ona starog učitelja koja je pobegla s nekim probisvetom-namernikom. I sve u tom smislu. Saznala je, takođe, da su Vilijamsovi najstarija porodica u kraju, svakako najbogatija i najcenjenija. Danas im je preostao samo jedan potomak, Isabel Vilijams, koja je bila usedelica bez dece, što je, naravno, žalosno... Vilijamsovima je pripadala seoska biblioteka. O Isabeli Vilijams gđa Marpl, istini za dušu, nije stigla puno za reći, jer je dotična lejdi vrlo brzo po Teodorinom dolasku stigla lično, na čaj i prećutno razgledanje te strankinje koja je došla u njeno selo...
Otkad je došla, Teodora je slabo napuštala kuću, i time verovatno izludela komšije. Počesto je čula glasove ispod, dok bi sedela u svojoj sobi i čitala, a onda bi joj posle gđa Marpl veselo pričala kako su svi nagrnuli da je vide sopstvenim očima, i kako jedva prikrivaju zlovolju usled toga što se ona ne da videti. Jedna ju je komšinica pitala da li je istina da njena novopridošla stanarka nosi alku u nosu, neka druga je imala šta da kaže o tim strancima koji pobegnu iz svojih abnormalnih zemalja ne bi li došli zagađivati njihovu - naravno, sasvim i propisno normalnu... Gđa Marpl joj je otvoreno rekla da je seljani smatraju blesavom što je primila Teodoru pod krov. "Ali nemoj se sekirati, draga. Sve što danas kažu za tebe, pre petnaest su godina pričali o meni... Zapravo, slutim da nisu ni prestali. Ni ja nisam ovdašnja. To ti je najveći greh, nikad oprostiv - nismo ovdašnje." Prezrivo je frknula nosom. Teodora je stekla utisak da gđa Marpl slabo mari za sud javnosti.
Međutim, zašto je onda bila toliko uplašena kad je stigla Isabel Vilijams?
Teodora je sumnjala o čemu se radi, koji je razlog tolikoj srdačnosti. Bila je potuno svesna svoje pristojnosti i kulture. Možda je bila siroti emigrant, ali školovanje koje je ona stekla moglo je parirati bilo kojem engleskom. Malo iseljeničko društvo kojem je pripadala, Engleze je obično ostavljalo zapanjenim svojim britkim umom. U svojoj zemlji oni nisu bili nikakav šljam. U svojoj su se zemlji odgajali i obrazovali za - elitu. Ali rat je sve zacrtane planove svalio u prah i pepeo. Rat im je udario žig posred čela zbog kojeg su za ceo vek bili prokaženi. Ovde joj ništa nije značilo što se mogla gađati latinskim sentencama, i umevala besprekorno da nabraja čak i engleske kraljeve. Ovde je bila emigrant, nosilac neslavne titule, zbog koje je Engleze po pravilu ostavljala bez odgovora nakon što bi s njima razmenila par rečenica. Ali, nije mogla da ponudi ništa osim svoje načitanosti i manira. Nije imala nikakav sertifikat, čak ni jedan kakav se ovde ne bi cenio... Bez pečatiranog kredibiliteta, bila je samo bezimeni stranac u moru svih koji su rođeni s nakanom da postanu nuklearni fizičari a završili kao taksisti i sudopere.
Ivana i ona su to, ne bez gorčine, nazivale "istočnim grehom". Istočna Evropa, postkomunizam i najgore od svega, rat.
To tako ide.
Gđa Marpl ju je uzela pod svoje još prve večeri. "Svideće ti se ovde, draga. Ljudi su malo zakopčani, malo nabusiti... Ali ne izgledaš kao da bi ti to moglo smetati. Lepo je da čovek vidi kako mladi ljudi umeju ceniti i drugačije osim bučnih gradova, galame i smoga. Odmor, kažeš? Ako ništa, ovde ćeš se sigurno odmoriti. Ovde nema nikakve naročite razonode za lepu devojku kao što si ti. Jedino naša biblioteka, o da. Imaćeš barem šta da čitaš, ako ništa drugo." Teodori se svide, i u isto joj vreme bi smešno kako gđa Marpl ume poznati ispod njene ne preterano ženstvene odeće i teških martinki. Ne bi baš svako rekao kako ona ceni dobru knjigu, ne ako bi mu se pogled zadržao samo na njenom izgledu.
Rekla je: "Biblioteka je u redu, gospođo Marpl. Zaista."
U isto je vreme pomislila: bog s tobom, dobra ženo. Od razonode na koju ciljaš sam i pobegla.
Iz svoje potkrovne sobe s kosim prozorom mogla je videti delić neba i krošnje. Danima joj ništa drugo nije ni trebalo. Nije pamtila kad je zadnji put tako dobro i čvrsto spavala. Njeni su londonski snovi obično bili istrzani i vrući, noćne more. Smetala joj je buka, svetla reklama, smeh i razgovor komšija koji se čuo kroz tanke zidove... Ovde je bio mir božiji. Ujutro su ptičice cvrkutale a gđa Marpl spremala bogat engleski doruča od jaja i šunke. Uzela je kao nešto samo po sebi podrazumevajuće da za Teodoru kuva. Ona se pokušavala obraniti, tvrdeći da je i nadoknada za smeštaj smešno mala, ali gđa Marpl nije htela ni da čuje. Uistinu, činilo se da joj je Todorin boravak u kući udahnuo neki novi polet. Bila je prava majka kokoška, nesretna kad nema dece o kojoj bi se starala.
Osim toga, bila je i bogata riznica lokalnih prilika. Uz podnevni čaj Teodori je u nekoliko dana ispričala sva najznačajnija dešavanja u selu u zadnjih sto godina. Ne da ju je zanimalo, ali bilo je ugodno, za promenu, sušati o nekakvim durgačijim ljudima. Saznala je, tako, da Frenklinovi drže prodavnicu koja je u isto vreme i pošta, ali da je gospodin Frenklin agresivna pijandura koja tuče ženu i ponekad prespava u policijskoj stanici u susednom, većem mestu, kad pobaca sav nameštaj kroz prozor u dvorište. Nisu imali dece, a gospođa je Frenklin tako jedna divna žena... Ne kao ona starog učitelja koja je pobegla s nekim probisvetom-namernikom. I sve u tom smislu. Saznala je, takođe, da su Vilijamsovi najstarija porodica u kraju, svakako najbogatija i najcenjenija. Danas im je preostao samo jedan potomak, Isabel Vilijams, koja je bila usedelica bez dece, što je, naravno, žalosno... Vilijamsovima je pripadala seoska biblioteka. O Isabeli Vilijams gđa Marpl, istini za dušu, nije stigla puno za reći, jer je dotična lejdi vrlo brzo po Teodorinom dolasku stigla lično, na čaj i prećutno razgledanje te strankinje koja je došla u njeno selo...
Otkad je došla, Teodora je slabo napuštala kuću, i time verovatno izludela komšije. Počesto je čula glasove ispod, dok bi sedela u svojoj sobi i čitala, a onda bi joj posle gđa Marpl veselo pričala kako su svi nagrnuli da je vide sopstvenim očima, i kako jedva prikrivaju zlovolju usled toga što se ona ne da videti. Jedna ju je komšinica pitala da li je istina da njena novopridošla stanarka nosi alku u nosu, neka druga je imala šta da kaže o tim strancima koji pobegnu iz svojih abnormalnih zemalja ne bi li došli zagađivati njihovu - naravno, sasvim i propisno normalnu... Gđa Marpl joj je otvoreno rekla da je seljani smatraju blesavom što je primila Teodoru pod krov. "Ali nemoj se sekirati, draga. Sve što danas kažu za tebe, pre petnaest su godina pričali o meni... Zapravo, slutim da nisu ni prestali. Ni ja nisam ovdašnja. To ti je najveći greh, nikad oprostiv - nismo ovdašnje." Prezrivo je frknula nosom. Teodora je stekla utisak da gđa Marpl slabo mari za sud javnosti.
Međutim, zašto je onda bila toliko uplašena kad je stigla Isabel Vilijams?