STAV: U svojim tekstovima često kritizirate politiku Srpske napredne stranke i njenog lidera Aleksandra Vučića. Gdje vidite greške njegove politike i koliko opasnosti nosi da Vi, kao novinarka, glasno i jasno ukazujete na propuste trenutne srbijanske vlasti?
ČONGRADIN: Predsjednik Srbije je propustio priliku da se s najviše pozicije vlasti pokaje za sve što je radio kao poslušnik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. S obzirom na količinu tereta prošlosti, teško je i bilo i povjerovati da je to bilo moguće. Ne zaboravimo da je on i nakon Petooktobarske revolucije nastavio s ratnim huškanjem, jasnim izražavanjem mržnje prema ljudima druge nacionalnosti, vjere, seksualne opredijeljenosti i kao opozicionar novoj vlasti bio na prvoj liniji nasilja nad ljudskim i manjinskim pravima. Sada je, nakon postepene uzurpacije svih poluga sistema, postao i glavni upravitelj i smjerničar duboko koruptivnog i bahatog ponašanja svojih ministara i ekipe koja provodi njegovu samovolju i doprinosi autokratskim odlikama vladanja.
Dok se ne dogodi neka velika tragedija, niko ne može znati koliko mu je bezbjednost ugrožena zbog posla kojim se bavi, a koji je kritizerski nastrojen u odnosu na vlast.
STAV: Koliko je generalno opasna politika Aleksandra Vučića i njegovih satelita, u prvom redu političkih predstavnika iz bh. entiteta Republika srpska, po stabilnost regije?
ČONGRADIN: Opasna je isto onoliko koliko je uvredljiva i ružna. A ništa ružnije i uvredljivije čini se da ne postoji trenutno u regionu od ponašanja političara u RS-u, uz podršku i pod palicom Vučića.
STAV: Kada govorimo o Aleksandru Vučiću, nemoguće je ne spomenuti i njegovog političkog oca Vojislava Šešelja, koji Vas je ne tako davno brutalno izvrijeđao na sjednici Skupštine Srbije zbog teksta “Zašto nisam napisala izveštaj iz Srebrenice” i koji Vam je upućivao gnusne prijetnje. Kako se uopće moglo desiti da se u 21. stoljeću u Evropi koja baštini demokratske principe na vlasti jedne moderne zemlje kao što je Srbija nađu radikali? Je li to znak da se neki sistemi u regiji mentalno nisu odmakli od tih nesretnih 90-ih?
ČONGRADIN: Ovdje je riječ o nasilju ratnih i tranzicijskih profitera, prebogatih i premoćnih, u odnosu na jedan od najsiromašnijih naroda u Evropi. Oni ne bi mogli da budu toliko bogati i moćni da nisu pokrali obične ljude, kojima su pomutili mozak manipulacijama, lažima, utjerivanjem straha i dovođenjem do prosjačkog štapa. Ne znam da li postoji većih nasilnika od običnih kradljivaca i huškačkih hulja koji se zovu političarima i koji tako očigledno i sramno ne dozvoljavaju da se u društvu uspostavi sistem koji koristi članovima zajednice, a ne toj nekolicini bijednika. Takve prilike, nepromijenjene decenijama unazad, već su nas odvele predaleko. Nakon rata, smrti i gladi, sada je ostala glad, bolest, neobrazovanje, frustriranost, jad i bijeda običnog čovj eka, koji diše zagađen vazduh, pije zatrovanu vodu, jede nekvalitetnu hranu, kako bi oni nastavili da profitiraju prodajom prirodnih resursa i zagađenjem životne sredine, što nazivaju modernizacijom i ekonomskim napretkom.
STAV: Nedavno je u Bosni i Hercegovini već sada bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko nametnuo usvajanje zakonskih odredbi o zabrani negiranja Genocida. To je izazvalo negodovanje u RS-u, ali i među pojedincima u Srbiji. Kada je najavljeno usvajanje jednog ovakvog zakona, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da se zalaže “za slobodu govora i drugačijeg mišljenja”. Zašto bi državnom vrhu Srbije smetalo usvajanje jednog ovakvog zakona ako već negira učešće u Genocidu u Srebrenici?
ČONGRADIN: Zato što su oni bili neposredni učesnici u inspiriranju na Genocid, slavljenju najvećih balkanskih krvnika Ratka Mladića i Radovana Karadžića, zbog čega se nikada nisu pokajali. Negiranjem svaljuju odgovornost na cijeli narod ne bi li sa sebe skinuli taj žig koji je obilježio dobar dio njihove “političke” karijere. Ako bi ga priznali, morali bi da kažu građanima Srbije zašto su podržavali i inspirirali Genocid, a ne odbranu nacionalnog interesa, kako to i dalje najveći broj građana moje zemlje vidi. A vidi zato što su žrtve manipulacije i laži grupe bijednika, profitera na smrti.
STAV: U kontekstu ove priče, nedavno je Aleksandar Vučić rekao i to kako “ne postoji zakon i princip po kojem bi mogao izručiti Duška Kornjaču”, optuženika za ratne zločine, ratnog komandanta općine Čajniče za kojim je Tužilaštvo BiH raspisalo potjernicu zbog ubistava i progona nesrpskog stanovništva.
ČONGRADIN: Aleksandar Vučić je jedino iskren u odnosu na potrebu opstanka na vlasti. Ako su procjene takve da bi njegovo priznanje Genocida, osuda ratnih zločinaca, umjesto njihove promocije, neuplitanje u pitanja drugih država i nepotpirivanje nacionalnih sukoba bilo dobro i u cilju opstanka i učvršćivanja na vlasti u Srbiji, on bi to sve učinio. Međutim, krojenje atmosfere netrpeljivosti, mržnje prema onom drugom, straha od navodne ugroženosti, na kojoj predano više decenija radi, razumije se da ne može da dovede do obrnutog slučaja. Stoga, odbrana lika i djela ratnih zločinaca jeste bitna komponenta njegove politike, zahvaljujući kojoj učvršćuje svoje pozicije i moć, a građanima Bosne, kao i Srbije, direktno pljuje u lice, vrijeđa i ponižava ih.
STAV: Prema našoj slobodnoj procjeni, Vi spadate u top tri najnapadanija novinara u Srbiji, kako od politike, tako i od radikaliziranih građana. Koliko je nezgodno, da opet ne upotrijebimo riječ opasno, ukazivati na mane aktuelne vlasti u Srbiji? Ili zapravo smatrate da ne postoji razlika biti novinar u Srbiji i bilo gdje drugo?
ČONGRADIN: Bez lažne skromnosti, mislim da problemi s kojima se ja suočavam nisu ni približni problemima s kojima se suočavaju moje kolegice i kolege koje se bave istraživačkim novinarstvom u smislu otkrivanja konkretnih korupcionaških zlodjela moćnika. Također, kolegice i kolege koje rade u unutrašnjosti Srbije izvjesno trpe pritiske kojima ja nikada nisam bila izložena. U odnosu na njih, koliko god me napadali, ipak sam privilegirana.
STAV: Kako Vaše kolege i Vi iz novina “Danas” funkcionirate? Postoje li pritisci?
ČONGRADIN: Kada predsjednik, premijerka, ministri svakodnevno mašu listom u kojem radite, nazivajući ga izdajničkim, plaćeničkim, lažljivim, onim koji ugrožava osnovnu bezbjednost građana, možete zamisliti...
Danasovci su, međutim, na takav tretman navikli.
Danas je i tokom 90-ih bio antiratni i na strani istine. Činili su ga i dalje čine hrabri i posvećeni novinari koji nisu halapljivi na pare i slavu, već prvenstveno žele da mirno spavaju i budu dobri ljudi i novinari koji ispunjavaju bar osnovna načela poziva kojim su izabrali da se bave.
STAV: Izuzmemo li dnevne novine “Danas” i još šačicu društveno odgovornih medija, čini se da je Srbija već u medijskom mraku?
ČONGRADIN: To je mrak koji traje 30 godina, od raspada Jugoslavije. Ovaj trenutni jeste brutalniji, dublji i očigledniji. Sreća pa ga ne prati ratno stanje, naoružani ljudi koji idu okolo i ubijaju po nalozima političara.
STAV: Kako se Vi, kao žena u medijima, štitite? Jeste li imali neugodnih situacija na ulici?
ČONGRADIN: Živim u dvomilionskom gradu, oduvijek radim u mediju koji je slobodan i kritičan u odnosu na vlast, a i nisam poznata u smislu da me presreću na ulici. To samo potvrđuje privilegiranost mog položaja o kojem sam govorila u prethodnom odgovoru. Pitanje položaja žena u ovdašnjem društvu jeste zasebna i također zastrašujuća tema. Tema koja zauzima ogroman prostor u sveopćoj tragičnosti jer je diskriminacija način ponašanja i kulture, također, dirigirana odozgo, od tih ratnoprofiterskih i lopovskih muškarčina.
STAV: Gdje vidite izlaz za regiju? Je li to u priznavanju grijeha iz prošlosti koje bi dovelo do katarze, u promjeni političke paradigme, u ekonomskom napretku ili u sva tri ova faktora?
ČONGRADIN: Smatram da s političkom elitom koja ima krvave ruke, izostanak savjesti i sklonost ka laganju i krađi javnih para građana nije moguće ni stići do tog pitanja.
