Borilačke veštine naroda Azije stotinama godina su bile povod straha i uzrok divljenja Evropljana. Tatari, Mongoli, Turci i drugi osvajački narodi poneli su u Evropu veštine borbe oružjem, a retki putnici koji su doprli do Dalekog Istoka vraćali su se puni utisaka o veštini borbe golim rukama. Marko Polo je zabeležio kako se rvu Kinezi, a Napoleon je jednom rekao kako bi u svojoj armiji voleo imati četu Japanaca sa otoka Okinave u otočju Ryu Kyu.
Prvi sportovi nastali su od drevnih borilačkih veština Dalekog Istoka. Mnogi od tih sportova su jako popularni svugde u svetu. Veštine koje se i danas gaje u Japanu, Kini, Sijamu, Burmi, Indoneziji, Vijetnamu i drugim istočnim zemljama, samo su sekundarni deo veštine. Toliko su retke da se na prstu ruke mogu nabrojati ljudi koji se njima bave. Relativno je kratka pisana istorija borilačkih veština i sportova u mnogim knjigama. Počeci borilačkih veština sežu i do pet hiljada godina u prošlost, svoj su današnji oblik mnoge od njh dobile tek poslednjih nekoliko godina.
SUMO
Nema tako starog i tako očuvanog sporta, kao što je sumo. To japansko narodno rvanje u mnogo čemu je jedinstveno u svetu. Nastalo je pre više od 2000.godina a u 8 veku već su se održavala takmičenja po pravilima koja su se održala do danas. Zapsinici sa velikih sumo takmičenja sa podacima o rvačima, mečevima i publici, vodili su se vrlo pažljivo još u 17.veku. Tako se zna da je najbolji rvač svih vremena bio Tanikaze Kajinosuke koji je rodjen 1749.god a u 220 službenih mečeva pobedio 183 puta, 12 puta izgubio a 25 puta rvao nerešeno. Zna se tačno i da je bio težak 154kg., visok 188cm i da je jednom pobedjivao u 66 uzastopnih mečeva.
Japanci sumo smatraju najzanimljivijim sportom, iako to mišljenje ne deli ni jedan drugi narod. U Koreji postoji sličan sport nazvan CIREUM ali medjusobnih takmičenja nema. pravila suma neobično su jednostavna a borba traje vrlo kratko. Ali uvod u tu borbu je vrlo neobičan i ceremonijalan. Tehnika suma takodje nije složena. I ako stručanjaci pominju desetetine zahvata, obično svaki rvač ima svoju specijalnost.
Tradicionalno sumo-rvači su krupni ljudi. Njihov život vezan je uz "štalu" - kako u Japanu nazivaju klubove sumoista. štale obično drže bivši rvači i u njima se živi i trenira. Trening je strahovito naporan a osim rvanja, uključuje se i jurišanje na balvane, dizanje tegova i razgibavanje nogu.Trening traje gotovo celi dan, a izmedju vežbi rvači jedu specijalnu hranu, takozvani čanko-nabe.
Kad sumo rvač dostigne zrelost i iskaže se na nekom od manjih turnira, dobija rang i postaje profesionalac. Trideset najboljih profesionalaca nastupa 6 puta godišnje na velikim turnirima koji traju po 15 dana. Svaki se rvač bori protiv svakoga, a na temelju rezultata rvač napreduje ili nazaduje u rangovima. Prema rezultatu biva i nagradjen a najbolji su rvači izuzetno bogati ljudi. Vrlo je teško ostati medju 30 najboljih.
San svakog rvača je da postane yokuzuna - veliki šampion. Tu najveću titulu rvač stekne nakon vrlo uspešnog niza pobeda nad vrhunskim rvačima. Samo 50 rvača u istoriju su uspeli dobiti tu titulu, a to je jedini rvački rang koji se ne može izgubiti. Kada jednom postane yokuzuna, sumo rvač mora uvek zadržati pozitivni skor na turnirima, dakle mora pobediti u više borbi nego što ih izgubi. Čim to više nije u stanju, rvač mora da odreže svoju frizuru koja podeća na čvor i da se povuče sa borilišta.
DŽUDO
Krajem prošlog veka u Japanu je postojalo stotine škola ju jutsu - "nežne veštine". Učitelji samoodbrane u to vreme su bili priprosti ljudi, pa je mladi doktor filozofije Kano nakon što je naučio nekoliko načina samoodbrane uverio vladu, želju reforme, kako budućnost leži u novom sistemu borbe. U to vreme Japan je pripremao modernizaciju, zabranjeno je nošenje sablji pa i podučavanje džu dzicu veštine. Mladi Kano uzeo je sve što je smatrao najboljim iz nekoliko najboljih škola, stvorio je sistem borbe bez bez oružja, u kojem su bili i bacanja, zahvati držanja, gušenja, poluge na zglobovima ruku i nogu i udarce. Kao godina nastanka džudoa obično se uzima 1882. kada je profesor Jigoro Kano osnovao klub Kodokan i počeo nekolicinu svojih učenika da podučava.Tek kasnije on je svojoj veštini dao naziv džudo, što na japanskom znači, nežan način. Džudo je uveden u škole i ubrzo je otpalo sve što nije spadalo u savremeni sport. Prvila su najpre zabranila udarce, a zatim i opasna bacanja i zahvate koji bi mogli trajno da oensposobe protivnika. Ostao je današnji džudo, rvački sport u kojem se borci takmiče obučeni u kimono. Tradicionalna japanska odeća ostala je u džudou i danas pa su zahvati prilagodjeni hvatanju za odeću i utoliko se raziluku od rvanja slobodnim stilom. Naravno razlikuju se i takmičarska pravila, džudo i sambo vrlo su srodni sportovi sa ponešto različitim takmičarskim pravilima.
Takmičenja u džudou počela su tek u ovom veku a pravila nisu bila definisana. Tek tridesetih godina ovog veka počela su se primenjivati pravila slična današnjim a medjunarodna takmičenja nisu održavana sve do posle drugog svetskog rata. Prvo svetsko prvenstvo održano je 1956.godine a 1964.god. džudo je uvršćen u Olimpijske sportove.Taj lepi i dinamični borilački sport osvojio je skoro sve zemlje sveta a u mnogima spada medju najpopularnije individualne sportove. U svojoj domovini Japanu, Koreji, Nizozemskoj i Francuskoj, džudo se ubraja medju sportove sa najvećim brojem pristalica, a u desetak drugih zemalja je najbrojniji borilački sport.
KARATE
Ono je džudo u rvanju, to je karate u boksu, nastao je iz kineskog boksa. Oduvek je jednako poklanjana pažnja upotrebi nogu kao i primeni ruku. Svi Azijski narodi gajili su veštine borbe udaracima ruku i nogu, ali Japanci su prvi došli na pomisao da veštinu pretvore u savremni sport. Učenje ove veštine sa otoka Okinava, doneo je učitelj Gichin Funakoshi 1922.godine. Japanci su odmah uočili prednosti stare kineske veštine (ju-jutsu), pa je tridesetih godina, nastao sport koji su nazvali - karate ili u prevodu "kineska šaka". Uoči drugog svetskog rata Japan je napao Kinu pa nije bilo prikladno da se sport koji koristi japanska armija zove imenom zemlje koju Japan napada. Zato je igrom reči (kara na japanskom znači Kina ili prazan) reč - karate, dobila novo značenje: prazna šaka, odnosno veština borbe bez oružja.
Posle rata karate je u Japanu bio zabranjen, ali je pedesetih godina postao vrlo popularan a ubrzo se počeo širiti svetom. Brzo je prodro u Evropu, pa je 1966.održano prvo evropsko prvenstvo, a 1970. i prvo svetsko prvenstvo na kome su japanci pobedili. Kasnije više nisu bili najbolji, na drugom su pobedili Francuzi a na trećem Britanci.
Postoje četiri stila, tj. velike škole: šotokan, šitoriu i vadoru i jedna nezavisna škola kiokušinkai.Na Okinavi postoje mnoge stare škole nazvane uglavnom po slavnim karatistima koji su donekle menjali osnovne tehnike i dodali ime neke lične osobine pa stu tako stvarali svoj lični stil. To su: uechi.ryu, kobayashi.ryu, shoreiji.ryu, isshin-ryu mnoge druge.
Prvi sportovi nastali su od drevnih borilačkih veština Dalekog Istoka. Mnogi od tih sportova su jako popularni svugde u svetu. Veštine koje se i danas gaje u Japanu, Kini, Sijamu, Burmi, Indoneziji, Vijetnamu i drugim istočnim zemljama, samo su sekundarni deo veštine. Toliko su retke da se na prstu ruke mogu nabrojati ljudi koji se njima bave. Relativno je kratka pisana istorija borilačkih veština i sportova u mnogim knjigama. Počeci borilačkih veština sežu i do pet hiljada godina u prošlost, svoj su današnji oblik mnoge od njh dobile tek poslednjih nekoliko godina.
SUMO
Nema tako starog i tako očuvanog sporta, kao što je sumo. To japansko narodno rvanje u mnogo čemu je jedinstveno u svetu. Nastalo je pre više od 2000.godina a u 8 veku već su se održavala takmičenja po pravilima koja su se održala do danas. Zapsinici sa velikih sumo takmičenja sa podacima o rvačima, mečevima i publici, vodili su se vrlo pažljivo još u 17.veku. Tako se zna da je najbolji rvač svih vremena bio Tanikaze Kajinosuke koji je rodjen 1749.god a u 220 službenih mečeva pobedio 183 puta, 12 puta izgubio a 25 puta rvao nerešeno. Zna se tačno i da je bio težak 154kg., visok 188cm i da je jednom pobedjivao u 66 uzastopnih mečeva.
Japanci sumo smatraju najzanimljivijim sportom, iako to mišljenje ne deli ni jedan drugi narod. U Koreji postoji sličan sport nazvan CIREUM ali medjusobnih takmičenja nema. pravila suma neobično su jednostavna a borba traje vrlo kratko. Ali uvod u tu borbu je vrlo neobičan i ceremonijalan. Tehnika suma takodje nije složena. I ako stručanjaci pominju desetetine zahvata, obično svaki rvač ima svoju specijalnost.
Tradicionalno sumo-rvači su krupni ljudi. Njihov život vezan je uz "štalu" - kako u Japanu nazivaju klubove sumoista. štale obično drže bivši rvači i u njima se živi i trenira. Trening je strahovito naporan a osim rvanja, uključuje se i jurišanje na balvane, dizanje tegova i razgibavanje nogu.Trening traje gotovo celi dan, a izmedju vežbi rvači jedu specijalnu hranu, takozvani čanko-nabe.
Kad sumo rvač dostigne zrelost i iskaže se na nekom od manjih turnira, dobija rang i postaje profesionalac. Trideset najboljih profesionalaca nastupa 6 puta godišnje na velikim turnirima koji traju po 15 dana. Svaki se rvač bori protiv svakoga, a na temelju rezultata rvač napreduje ili nazaduje u rangovima. Prema rezultatu biva i nagradjen a najbolji su rvači izuzetno bogati ljudi. Vrlo je teško ostati medju 30 najboljih.
San svakog rvača je da postane yokuzuna - veliki šampion. Tu najveću titulu rvač stekne nakon vrlo uspešnog niza pobeda nad vrhunskim rvačima. Samo 50 rvača u istoriju su uspeli dobiti tu titulu, a to je jedini rvački rang koji se ne može izgubiti. Kada jednom postane yokuzuna, sumo rvač mora uvek zadržati pozitivni skor na turnirima, dakle mora pobediti u više borbi nego što ih izgubi. Čim to više nije u stanju, rvač mora da odreže svoju frizuru koja podeća na čvor i da se povuče sa borilišta.
DŽUDO
Krajem prošlog veka u Japanu je postojalo stotine škola ju jutsu - "nežne veštine". Učitelji samoodbrane u to vreme su bili priprosti ljudi, pa je mladi doktor filozofije Kano nakon što je naučio nekoliko načina samoodbrane uverio vladu, želju reforme, kako budućnost leži u novom sistemu borbe. U to vreme Japan je pripremao modernizaciju, zabranjeno je nošenje sablji pa i podučavanje džu dzicu veštine. Mladi Kano uzeo je sve što je smatrao najboljim iz nekoliko najboljih škola, stvorio je sistem borbe bez bez oružja, u kojem su bili i bacanja, zahvati držanja, gušenja, poluge na zglobovima ruku i nogu i udarce. Kao godina nastanka džudoa obično se uzima 1882. kada je profesor Jigoro Kano osnovao klub Kodokan i počeo nekolicinu svojih učenika da podučava.Tek kasnije on je svojoj veštini dao naziv džudo, što na japanskom znači, nežan način. Džudo je uveden u škole i ubrzo je otpalo sve što nije spadalo u savremeni sport. Prvila su najpre zabranila udarce, a zatim i opasna bacanja i zahvate koji bi mogli trajno da oensposobe protivnika. Ostao je današnji džudo, rvački sport u kojem se borci takmiče obučeni u kimono. Tradicionalna japanska odeća ostala je u džudou i danas pa su zahvati prilagodjeni hvatanju za odeću i utoliko se raziluku od rvanja slobodnim stilom. Naravno razlikuju se i takmičarska pravila, džudo i sambo vrlo su srodni sportovi sa ponešto različitim takmičarskim pravilima.
Takmičenja u džudou počela su tek u ovom veku a pravila nisu bila definisana. Tek tridesetih godina ovog veka počela su se primenjivati pravila slična današnjim a medjunarodna takmičenja nisu održavana sve do posle drugog svetskog rata. Prvo svetsko prvenstvo održano je 1956.godine a 1964.god. džudo je uvršćen u Olimpijske sportove.Taj lepi i dinamični borilački sport osvojio je skoro sve zemlje sveta a u mnogima spada medju najpopularnije individualne sportove. U svojoj domovini Japanu, Koreji, Nizozemskoj i Francuskoj, džudo se ubraja medju sportove sa najvećim brojem pristalica, a u desetak drugih zemalja je najbrojniji borilački sport.
KARATE
Ono je džudo u rvanju, to je karate u boksu, nastao je iz kineskog boksa. Oduvek je jednako poklanjana pažnja upotrebi nogu kao i primeni ruku. Svi Azijski narodi gajili su veštine borbe udaracima ruku i nogu, ali Japanci su prvi došli na pomisao da veštinu pretvore u savremni sport. Učenje ove veštine sa otoka Okinava, doneo je učitelj Gichin Funakoshi 1922.godine. Japanci su odmah uočili prednosti stare kineske veštine (ju-jutsu), pa je tridesetih godina, nastao sport koji su nazvali - karate ili u prevodu "kineska šaka". Uoči drugog svetskog rata Japan je napao Kinu pa nije bilo prikladno da se sport koji koristi japanska armija zove imenom zemlje koju Japan napada. Zato je igrom reči (kara na japanskom znači Kina ili prazan) reč - karate, dobila novo značenje: prazna šaka, odnosno veština borbe bez oružja.
Posle rata karate je u Japanu bio zabranjen, ali je pedesetih godina postao vrlo popularan a ubrzo se počeo širiti svetom. Brzo je prodro u Evropu, pa je 1966.održano prvo evropsko prvenstvo, a 1970. i prvo svetsko prvenstvo na kome su japanci pobedili. Kasnije više nisu bili najbolji, na drugom su pobedili Francuzi a na trećem Britanci.
Postoje četiri stila, tj. velike škole: šotokan, šitoriu i vadoru i jedna nezavisna škola kiokušinkai.Na Okinavi postoje mnoge stare škole nazvane uglavnom po slavnim karatistima koji su donekle menjali osnovne tehnike i dodali ime neke lične osobine pa stu tako stvarali svoj lični stil. To su: uechi.ryu, kobayashi.ryu, shoreiji.ryu, isshin-ryu mnoge druge.