I
Kci sam stoletne sume hrastove.
Haljinu od lisca na rodjenju mi odenuli,
u kosu venac mirisnih blagoslova stavili
na krstenju me u izvoru bistrom kupali
dugmetom veselja darove kopcali,
ime mi srece nadenuli, beskraj mi dali.
Slobodna kao ptica,nebesa sam ljubila
sto pozelela uvek imala,sanjala,mastala.
Mahovinama strane sveta pokazivala
travama najlepse uspavanke pevala,
uvek volela,osmehom prastala.
Ludovala,sa srnama trcala,snevala,
na proplancima odrastala,stasavala.
Nebesa ljubila,nikada gubila,bila voljena
u srecu odevena,radoscu podojena,
Munja mi krila sprzila,ranjena pala
na zemlji ostala i patnja postala-
da verujem nisam znala.
II
Sestra sam klasju zrelom poleglom
U zlatno obojena,naramak veselja nosila,
zuto mi blistalo,ja se zrnom ponoslila.
Uzvisila nebo nad klasjem rodnim,
u vrisak se pretvarala na njivama plodnim.
Kisu sam zemljici svojoj igrom prizivala
ruke sirila,najlepse darove od srece tkala.
Licem sam nebesima price kazivala,
korakom srece ja srecu sam zvala.
Otkosima sam radosna vlati trava krala
cikom sam jutarnje magle dizala,
da poklanjam umela,da grlim znala,
kasnila,jurila,nasmejana stizala.
U obzorjima purpurnim sretna se budila,
stopa mi trag u veselje iskapan.
Znam da sam volela , ja zivot ljubila
cup prepun nadanja pronasla zakopan.
Treptaj sam bila, tek treptaj radosti
u lenje letnje veceri, mazne, vrele.
Uzdah sam bila nemirne mladosti
zasto su me,nesrecom proklele?
Proklele bremenom teskog stradanja,
otrov mi na usne krvave iskapale.
Nisu pomogle suze,ni moja jadanja,
da verujem nisu mi dale.
III
Verenica sam bistrih potoka
U zubor sam se u tenu pretvorila
sapatom svojim obalu ljubila.
U kamen se obli izvajana stvarala
kapima hladnim toplotu davala.
Pod kisom letnjom postajala vila
sumska,rauzdana,suncu mila.
Pod suncem sto kupa vode zivota pune
moje su grudi bile napete k'o strune.
Umela sam da se pretvaram u mrava
lezala na jastuku od mirisnih trava.
Trcala kroz vodu, kapi me rosile
moje ruke su uvek davale-nikada prosile.
Zaneta srecom pesme sam dubinama pisala
ja ponesena zivotom,modrinom njihovom disala.
Volela jutra,dane , plavicaste sumrake
u milovanja pretvarala razuzdane korake.
Veselju ljubav ljubavlju slikala
nasmejana plivala , od srece vikala.
Veselju sliku mog lika davala,
sretna odrastala,stasavala.
U trenu jednom,ne znam kom
sve se srusilo,postalo lom.
U suzu sam skupila sva moja plakanja
da verujem nisam znala.
IV
Ljubavnica sam sunca
Miluje nezno taj srece zrak
kao momak stasit,nasmejan,jak.
Njemu sam svoje devojastvo poklonila
nikada bezala,nikud se sklonila.
Srecna bila , sirila krila
da ih miluje,greje i cuva sunce.
Dobra sam bila,smerna,cila,
dadoh mu svoje majusno srce.
Od sunca uzeh sve boje zivljenja,
poklonih moju drhtavu lepotu.
Sunce je znalo sva moja htenja
znalo da se poklanjam zivotu.
Takve ljubavi ne bese nikada
pricahu sapatom sumske staze.
Ko je pomislio da dusa strada
i da ce dusu da mi zgaze.
U trenu nesta odbljeska zrak
za mene nastade vecni mrak.
Toliko bola sam mlada imala
ja da verujem nisam znala.
V
Robinja sam vasione
U okove me teske bezdusno stavise
vecno suzanjstvo krikom najavise.
Robujem nesretna ovom zivotu
zaboravih 'davno bivsu lepotu.
Suzanj sam dana buducih,tuznih
sad slusam samo krik ptica ruznih.
Ne umem da pevam,da placem necu
robujem proslu,negdasnju srecu.
Ako je kazna izdrzacu jaka
ne bojim se samoce,tuge ni mraka.
Zivot sam kao iz bajke imala.
Sta vredi,kad da verujem nisam znala.
Ne verujem nikome vise
ne raduju me prolecne kise
ni zubor potoka kraj obale moje
izgubila sam svetlost i boje.
Robujem tuzna,robujem cutim
jos jedino na sebe se ljutim.
Zena sam odbacena,zena mala
koja da veruje nije znala.
Zbogom kad kazem,zbogom i mislim.
Na putu ako me sretnete nekada
okrenite glavu na drugu stranu
da ne vidite moju krvavu ranu.
Nek' vas ne brine prokletstvo moje
ja vase dane necu da kunem.
Zivite zivot,u radost dani neka ih boje.
Ne verovah nikada-zato trunem.
Slovenska
Kci sam stoletne sume hrastove.
Haljinu od lisca na rodjenju mi odenuli,
u kosu venac mirisnih blagoslova stavili
na krstenju me u izvoru bistrom kupali
dugmetom veselja darove kopcali,
ime mi srece nadenuli, beskraj mi dali.
Slobodna kao ptica,nebesa sam ljubila
sto pozelela uvek imala,sanjala,mastala.
Mahovinama strane sveta pokazivala
travama najlepse uspavanke pevala,
uvek volela,osmehom prastala.
Ludovala,sa srnama trcala,snevala,
na proplancima odrastala,stasavala.
Nebesa ljubila,nikada gubila,bila voljena
u srecu odevena,radoscu podojena,
Munja mi krila sprzila,ranjena pala
na zemlji ostala i patnja postala-
da verujem nisam znala.
II
Sestra sam klasju zrelom poleglom
U zlatno obojena,naramak veselja nosila,
zuto mi blistalo,ja se zrnom ponoslila.
Uzvisila nebo nad klasjem rodnim,
u vrisak se pretvarala na njivama plodnim.
Kisu sam zemljici svojoj igrom prizivala
ruke sirila,najlepse darove od srece tkala.
Licem sam nebesima price kazivala,
korakom srece ja srecu sam zvala.
Otkosima sam radosna vlati trava krala
cikom sam jutarnje magle dizala,
da poklanjam umela,da grlim znala,
kasnila,jurila,nasmejana stizala.
U obzorjima purpurnim sretna se budila,
stopa mi trag u veselje iskapan.
Znam da sam volela , ja zivot ljubila
cup prepun nadanja pronasla zakopan.
Treptaj sam bila, tek treptaj radosti
u lenje letnje veceri, mazne, vrele.
Uzdah sam bila nemirne mladosti
zasto su me,nesrecom proklele?
Proklele bremenom teskog stradanja,
otrov mi na usne krvave iskapale.
Nisu pomogle suze,ni moja jadanja,
da verujem nisu mi dale.
III
Verenica sam bistrih potoka
U zubor sam se u tenu pretvorila
sapatom svojim obalu ljubila.
U kamen se obli izvajana stvarala
kapima hladnim toplotu davala.
Pod kisom letnjom postajala vila
sumska,rauzdana,suncu mila.
Pod suncem sto kupa vode zivota pune
moje su grudi bile napete k'o strune.
Umela sam da se pretvaram u mrava
lezala na jastuku od mirisnih trava.
Trcala kroz vodu, kapi me rosile
moje ruke su uvek davale-nikada prosile.
Zaneta srecom pesme sam dubinama pisala
ja ponesena zivotom,modrinom njihovom disala.
Volela jutra,dane , plavicaste sumrake
u milovanja pretvarala razuzdane korake.
Veselju ljubav ljubavlju slikala
nasmejana plivala , od srece vikala.
Veselju sliku mog lika davala,
sretna odrastala,stasavala.
U trenu jednom,ne znam kom
sve se srusilo,postalo lom.
U suzu sam skupila sva moja plakanja
da verujem nisam znala.
IV
Ljubavnica sam sunca
Miluje nezno taj srece zrak
kao momak stasit,nasmejan,jak.
Njemu sam svoje devojastvo poklonila
nikada bezala,nikud se sklonila.
Srecna bila , sirila krila
da ih miluje,greje i cuva sunce.
Dobra sam bila,smerna,cila,
dadoh mu svoje majusno srce.
Od sunca uzeh sve boje zivljenja,
poklonih moju drhtavu lepotu.
Sunce je znalo sva moja htenja
znalo da se poklanjam zivotu.
Takve ljubavi ne bese nikada
pricahu sapatom sumske staze.
Ko je pomislio da dusa strada
i da ce dusu da mi zgaze.
U trenu nesta odbljeska zrak
za mene nastade vecni mrak.
Toliko bola sam mlada imala
ja da verujem nisam znala.
V
Robinja sam vasione
U okove me teske bezdusno stavise
vecno suzanjstvo krikom najavise.
Robujem nesretna ovom zivotu
zaboravih 'davno bivsu lepotu.
Suzanj sam dana buducih,tuznih
sad slusam samo krik ptica ruznih.
Ne umem da pevam,da placem necu
robujem proslu,negdasnju srecu.
Ako je kazna izdrzacu jaka
ne bojim se samoce,tuge ni mraka.
Zivot sam kao iz bajke imala.
Sta vredi,kad da verujem nisam znala.
Ne verujem nikome vise
ne raduju me prolecne kise
ni zubor potoka kraj obale moje
izgubila sam svetlost i boje.
Robujem tuzna,robujem cutim
jos jedino na sebe se ljutim.
Zena sam odbacena,zena mala
koja da veruje nije znala.
Zbogom kad kazem,zbogom i mislim.
Na putu ako me sretnete nekada
okrenite glavu na drugu stranu
da ne vidite moju krvavu ranu.
Nek' vas ne brine prokletstvo moje
ja vase dane necu da kunem.
Zivite zivot,u radost dani neka ih boje.
Ne verovah nikada-zato trunem.
Slovenska
