vaya con dios
Zainteresovan član
- Poruka
- 294
"KEVA ili MAJKA"
I oni kojima nije majka, zovu je Keva!
Kevo, dodaj ono! Kevo, opeglaj ovo! Ostavi, to će posle Keva!
Otkako ih znamo, odevene su uvek isto, u kućne haljine od jeftinog tamnog cica ili porheta bezobličnog kroja, ne zbog toga što nemaju šta drugo, već što im je potpuno svejedno kako izgledaju.
U džepovima njihovih šlafroka su raznobojne pilule za jetru, želudac, glavobolju i one ružičaste, za visok pritisak... Na stubastim nogama proširenih vena, ižvakane patofne od kariranog filca koji je već odavno izgubio i boju i oblik. Kevama retko ko donosi poklone.
Svi znaju - Kevi ništa ne treba!
Samo da smo joj živi i zdravi! I kad joj donesemo sto grama kafe (nemlevene) mi joj je i popijemo.
Ko ima sreće da u kući ima Kevu, ješće najtajanstvenija, već odavno iščezla jela, za koja mnogi danas i ne znaju.
Zanimljivo, Keva retko kada jede sa ukućanima za stolom, a opet ima problema sa težinom. To je, verovatno, zbog toga što, boraveći čitavog života u kujni iznad šporeta, neprestano udiše hranljiva isparenja, gricka i proba jela da bi postigla idealan ukus.
Kad im se razbole unuci, keve odmah bacaju antibiotike u đubre čim ode lekar.
Keve su najtolerantija bića. Jedini Kevin kalendar bio je - crkveni! Jedini izlazak za godinu dana, onaj na groblje - za Zadušnice.
I makar da ste već prevalili pedesetu, Keva nikada neće zaspati dok se ne vratite kući.
Keve, te sveštenice i čuvarke jednog davnog, iščezlog vremena kada se živelo mirno, pošteno i udobno, nažalost, nisu nikome uspele da prenesu svoje male tajne.
Tek kada nas napuste, ostavivši iza sebe dopisani "Patin kuvar" i kutiju za cipele punu naših fotografija iz mladosti, shvatimo da i dalje žvaćemo, ali da su jela potpuno izgubila svoj ukus.
I oni kojima nije majka, zovu je Keva!
Kevo, dodaj ono! Kevo, opeglaj ovo! Ostavi, to će posle Keva!
Otkako ih znamo, odevene su uvek isto, u kućne haljine od jeftinog tamnog cica ili porheta bezobličnog kroja, ne zbog toga što nemaju šta drugo, već što im je potpuno svejedno kako izgledaju.
U džepovima njihovih šlafroka su raznobojne pilule za jetru, želudac, glavobolju i one ružičaste, za visok pritisak... Na stubastim nogama proširenih vena, ižvakane patofne od kariranog filca koji je već odavno izgubio i boju i oblik. Kevama retko ko donosi poklone.
Svi znaju - Kevi ništa ne treba!
Samo da smo joj živi i zdravi! I kad joj donesemo sto grama kafe (nemlevene) mi joj je i popijemo.
Ko ima sreće da u kući ima Kevu, ješće najtajanstvenija, već odavno iščezla jela, za koja mnogi danas i ne znaju.
Zanimljivo, Keva retko kada jede sa ukućanima za stolom, a opet ima problema sa težinom. To je, verovatno, zbog toga što, boraveći čitavog života u kujni iznad šporeta, neprestano udiše hranljiva isparenja, gricka i proba jela da bi postigla idealan ukus.
Kad im se razbole unuci, keve odmah bacaju antibiotike u đubre čim ode lekar.
Keve su najtolerantija bića. Jedini Kevin kalendar bio je - crkveni! Jedini izlazak za godinu dana, onaj na groblje - za Zadušnice.
I makar da ste već prevalili pedesetu, Keva nikada neće zaspati dok se ne vratite kući.
Keve, te sveštenice i čuvarke jednog davnog, iščezlog vremena kada se živelo mirno, pošteno i udobno, nažalost, nisu nikome uspele da prenesu svoje male tajne.
Tek kada nas napuste, ostavivši iza sebe dopisani "Patin kuvar" i kutiju za cipele punu naših fotografija iz mladosti, shvatimo da i dalje žvaćemo, ali da su jela potpuno izgubila svoj ukus.