Da sam ovu temu videla pre samo par meseci bez imalo grize savesti bih napisala kako ljubav ne postoji, kako je izumrla otprilike dva meseca nakon sto je poslednji dinosaurus ispustio svoju dusu.
Nisam verovala da cu onu iskrenu, pravu, doziveti ikada vise. Stara i bolna iskustva su me terala da iskljucim srce, ukljucim razum i tako nastavim kroz zivot. Desilo mi se nekoliko usputnih i nebitnih veza, nakon razarajuceg kraja veze za koju sam mislila da je ni u bajkama nema. I nakon toga nisam umela voleti bilo koga. Nisam mogla ili mozda nisam htela sasvim je sve jedno.
I tako ja sva vazna, sa srcem okovanim u santi leda, zapocinjem vezu od koje ocekujem samo avanturu. On je imao nekoga, ja sam imala nekoga pored sebe. Od samog pocetka oboje nismo hteli da da to sve preraste u nesto ozbiljnije. Nepunih mesec dana nakog tog avanturistickog pocetka shvatamo da u stvari mi smo potpuno zaljubljeni jedno u drugo. Sada vec zivimo zajedno i planiramo vencanje u oktobru ove godine.
Da prava ljubav postoji. Vasa srodna dusa je tu negde samo treba poslusati svoje srce, i poci u onom pravcu u kome nas ono vodi.