Da li treba zabraniti nasilničke video igre i filmove?

Sensei

Master
Moderator
Poruka
93.252
Odavno je bolo oči kako, posebno na zapadu, brane seks u medijima, a nasilje se toleriše.
Da li je vreme da se potpuno zabrane nasilne (pucačke) video igre i filmovi?

Censorship-in-video-games.jpg
 
Nisu krive igrice niti filmovi i one ne cine ljude psihicki obolelima...Tek deca koja su psihicki obolela iz sasvim drugih razloga imaju svoj ukus i mozda ih zaista vise privlace nasilnicke igrice i horor filmovi(s tim sto i tu oni uzivaju na sasvim drugaciji nacin od vecine)...A za njihov gubitak empatije, bes, za njhovu mrznju nikada nisu krive igrice i filmovi...To mogu biti njihovi bliznji...U njihovom odnosu moze biti problem...Otac moze biti osoba bez empatije ili majka...Da ne sirim pricu, ali kriviti igrice i filmove je toliko pogresno da cemo se jednom cuditi svojoj danasnjoj gluposti kao drustvo...
 
Odavno je bolo oči kako, posebno na zapadu, brane seks u medijima, a nasilje se toleriše.
Da li je vreme da se potpuno zabrane nasilne (pucačke) video igre i filmovi?

Censorship-in-video-games.jpg


Nisu krive igre
Krivi su roditelji

Najlakše je sve zabraniti ali šta inda ?

Djeci je potrebna roditeljska ljubav, zajednicko provedeno vrijeme uz razgovore, igru i aktivnost

iako roditelji rade treba da postoji quality time vrijeme roditelja koje provode sa svojom djecom (aktivno!!)
 
Krive su igre. Teže da ih naprave potpuno realističnim - briše se granica izmedju realnosti i fantazije


Iskaz dječaka koji je pobio djecu i čuvara: Uživao sam dok sam slušao njihove krike​

04/05/2023 20:48

BLportal_V

Trinaestogodišnji učenik OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru u Beogradu, zaprepastio je svojim hladnokrvnim izjavama poslije masakra.​

Maloljetni učenik (13), koji je osumnjičen da je juče počinio masakr u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, u razgovoru sa radnicima Centra za socijalni rad (CZSR), kako Kurir nezvanično saznaje, je izjavio: “Žao mi je što nisam ubio sve učenike sa spiska! Htio sam da se vratim i sve ih ubijem, ali mi je u dvorištu ispao ranac sa Molotovljevim koktelima i nisam uspio”.
Ubio je školskog čuvara i osmoro đaka, sedam djevojčica i jednog dječaka, dok je šestoro djece ranio, kao i nastavnicu istorije. Potom je sam pozvao policiju iz školskog dvorišta, predstavio se imenom i prezimenom, rekao šta je uradio i tražio da dođu po njega. “Ja sam psihiopata, morao sam da se smirim”, izgovorio je, a onda je uhapšen.
Prema riječima izvora, dok je dječak hladnokrvno, bez trunke kajanja i empatije prema žrtvama, govorio o tome kako je dugo pripremao zločin, kao i kako je razradio plan i zbog čega, radnici CZSR nisu mogli da sakriju zaprepašćenje.
“Njima nije bilo dobro dok su ga slušali. ‘Uživao sam dok sam slušao njihove krike. Meni je žao što nisam pobio sve ljude sa spiska, ali kada sam izašao u dvorište da promijenim šaržer, ispao mi je ranac sa Molotovljevim koktelima, a njih sam htio da bacim kako policija ne bi mogla da uđe u školu dok ne završim započeto. Onda sam se uspaničio i shvatio sam da je najbolje da pozovem policiju. Spustio sam pištolj i pozvao”, kaže izvor Kurira, a posebno jezivo je bilo kada je dječak izgovorio “da mu ni najmanje nije žao ubijenih drugova”.
Ono što je naročito šokiralo radnike CZSR tokom razgovora sa maloljetnikom, jeste i to što je on praktično priznao da je na neki način uživao u zločinu, da ne samo da ga je svjesno planirao, nego ga je i htio.
“Dječak je priznao da je često gledao kriminalističke filmove, serije, ali i dokumentarce o masovnim ubistvima, čak i onim u školama. Naročito je bio opsjednut dokumentarcem ‘Američka tragedija’, u kom se prikazuje kako majke žrtava pate, ali i kako majka ubice pati zbog onoga što je njeno dijete počinilo. Taj dokumentarac je gledao više puta i poistovećivao je majku ubice sa svojom majkom”, navodi izvor Kurira i dodaje:
“On je majku ubice iz dokumentarnog filma poistovjećivao sa svojom, jer je smatrao ‘da ona nema saosjećanja prema njegovim problemima’. Zapravo, htio je da pate majke njegovih ubijenih drugara, ali i njegova mama. Tu patnju, kao i krike uplašene i ranjene djece je video kao neku vrstu kompenzacije za svoju duševnu bol”.
Izvor kaže i da je dječak smatrao da ima problem sa društvom i okolinom, odnosno da on pati zbog toga što je izopšten i odbačen od društva.
“On nije bio žrtva fizičkog nasilja, a pitanje je da li je bio žrtva nekog drugog oblika vršnjačkog nasilja. On je imao lični osjećaj da djeca iz škole ne žele da se druže s njim, a njegova mama nije to shvatala i razumjela. Nije nasumično pucao, pucao je ciljano da ubije. U školi je tokom uviđaja nađeno ukupno 57 čaura i šest metaka”, navodi izvor i dodaje da je dječak u svaku svoju žrtvu ispalio između pet i osam hitaca.

Ne može u zatvor​

Dječak je toliko dobro planirao ovaj masakr, da je čak vodio računa i o svojim godinama. Nakon hapšenja, policija je zaplijenila dječakov telefon, kao i kompjutere.
“On je danima na guglu istraživao krivični zakonik, odnosno koja je starosna granica za odlazak u zatvor. Zbog toga je svjesno izabrao baš ovaj trenutak za napad, jer je shvatio da djeca do 14 godina ne idu u zatvor. Praktično je požurio da da svog 14. rođendana, koji je u julu, počini zločin kako ne bi mogao da bude krivično gonjen”, objašnjava izvor i napominje da je dječak smješten na jednu psihijatrijsku kliniku. Inače, toksikološke analize su pokazale da on u trenutku upada u školu nije bio ni pijan ni pod dejstvom narkotika, prenosi Mondo/Kurir.

Krimi-serije i horor filmove​

Kako Kurir saznaje, ovaj dječak je pored “pucačkih” video-igrica i odlaska u streljanu, navodno trenirao i airsoft, koji je vojno-taktička simulacija. Kako nam kažu izvori, na treninge ga je dovodio otac i zajedno su simulirali pucanje iz replika pušaka. Pored ovih hobija, obožavao je da gleda i krimi-serije i horor filmove.
 
Odavno je bolo oči kako, posebno na zapadu, brane seks u medijima, a nasilje se toleriše.
Da li je vreme da se potpuno zabrane nasilne (pucačke) video igre i filmovi?

Censorship-in-video-games.jpg

Ne.
Film je umetnost a video igre već nekoliko godina idu ka tome da im se pridruže i jedni i drugi imaju svoju ciljnu grupu.
Za razliku od filmova gde starosnu granicu postavlja neko telo pod nadzorom države kod video igara to rade izdavači i imaju jasno definisan pravilnik sta sme da se prikaže za koji uzrast.

Ovde je isključivo krivica neodgovornih roditelja koji ne žele da vaspitavaju svoju decu i od malih nogu im guraju ekran u ruke da bi bila mirna.
Na TV se promovišu kao uspešne zvezde osobe koje bi trebalo da su u zatvoru zbog svojih postupaka.
 
Ne.
Film je umetnost a video igre već nekoliko godina idu ka tome da im se pridruže i jedni i drugi imaju svoju ciljnu grupu.
Za razliku od filmova gde starosnu granicu postavlja neko telo pod nadzorom države kod video igara to rade izdavači i imaju jasno definisan pravilnik sta sme da se prikaže za koji uzrast.

Ovde je isključivo krivica neodgovornih roditelja koji ne žele da vaspitavaju svoju decu i od malih nogu im guraju ekran u ruke da bi bila mirna.
Na TV se promovišu kao uspešne zvezde osobe koje bi trebalo da su u zatvoru zbog svojih postupaka.
Pa šta ako je umetnost? Da li pod tim plaštom može da prodje sve i svašta? U Evropi se obično uvaljuje erotika koja flertuje sa pornografijom a u SAD se uvaljuje nasilje.

Da li bi bila u redu video igra sa ciljem da se što više i što duže siluju žene?
 

Back
Top