Jesam, ali nisam ja za ovo vreme. Više no ikada, vidim da su me roditelji sjajno vaspitali, dobre stvari usadili i naučili , ali danas su sve vrednosti dobrim degradirane, i zaista vreme nikad mutnije, čudnije i nikad više za čuvanje sebe. A, opet ako imaš sreće, da naletiš na isto, onda je opet sreća i milina, u punoj silini. Nije toliko bilo izraženo, do posle srednje, faksa..tek nakon toga...u nekim situacijama i dešavanjima, sam kao opaučena maljem u glavu, postala svesna svega onoga što su tokom odrastanja utkali u mene i sestru, jer je baš tada došlo do izražaja, i ko su sam ja, kako su me odgajili, kakav sam čovek. tada sam u punoj sjaju kao i punom crnilu, mogla da vidim gde sam ja. Kao i gde su drugo u odnnosu mene na mene ili ja u odnosu na njih, kako god.
Ne kažu za džabe, sve se to iz kuće nosi. Od ponašanja, ophođenja, nekog reda, manira, shvatanja stvari.
Mislim samo, da baš nisu razumeli u punoj meri ovakvo dete za imanje, ali šta da im radim...malo je teže išlo uklapanje oko nekih stvari, ali oko nekih suštinskih, sam ono šta su i oni, i na to sam veoma ponosna. Na ono šta su moji preci. Da. Veoma. I to me je držalo u nekim teškim momentima.
Kontrirala sam, bila maleni buntovnik, imam čeličnu volju i malo veću tvrdoglavost. Ali, sam uvek priznavala kada pogrešim, usvajala njihove dobronamerne savete...a onda sam punom silinom lupila i razbila se o jedan zid, i tu sam sama naučila neke stvari, jer nisam slušala nikoga. Jednostavno, nije dopiralo. I to je moja životna greška, neka. Tako mi i treba.
A, Bogami, "prevaspitali" su me i neki peti ljudi. Pete persone. Da. I na tome od sveg srca, im "hvala". Da su mi živi i zdravi. Znaju oni, koji su i zbog čega to kažem.