Sve to što danas gledamo nije posledica toga što je zapad od starta imao plan da "ukine" Republiku Srpsku, nego posledica politike koja je RS (isto važi i za Srbiju) svesno gurala u antizapadni i rusofilski kurs. Kad je Dodik trebalo da lobira, traži saveznike i otvara vrata u Briselu i Vašingtonu, on je birao da sedi kod Putina i Lukašenka. I onda se čudimo što nas na zapadu gledaju kao protivnike.
U politici je percepcija sve, kad se svrstamo uz autoritarne režime koji su u sukobu sa zapadom, automatski postajemo deo "suprotne strane" i gubimo prostor za dijalog. Nije zapad došao da nas "slomi" ni da nam "otme" nadležnosti, nego smo sami sebe markirali kao problematičnog sagovornika.
Problem je što naši lideri nisu to radili iz nekakvog "patriotskog inata" nego iz čiste lične računice: zameri se velikima, izoluj zemlju, pa bez pritiska sa strane možeš da vladaš autoritarno i vodiš koruptivne poslove. U toj igri ceh uvek plaća narod, jer se izolacija države kasnije teško popravlja. Antizapadna percepcija se prenosi i na nove generacije, pa se stvara mit kako nas zapad "mrzi", što nas gura u još veći inat i zatvara u začarani krug iz kog nikako da izađemo.
Ako želimo drugačiji ishod, moramo da prestanemo sa politikom inata i večitog kontriranja samo da bismo dokazali prkos. Treba tražiti ljude koji znaju da grade mostove, a ne da ih pale, ljude koji umeju da sarađuju i razumeju kako funkcioniše svet. Moramo promeniti "dres" iz onog koji nas drži na klupi izolovanih i preći u tim koji odlučuje, pa da iznutra branimo svoje interese. To je teže i traži strpljenje, ali je jedini put koji dugoročno ima šansu.