Овде није ствар у прикривању емоција. Овде се не ради о лажи. Сва деца се воле.
Али се воле другачије, а деца не разумеју тај појам, за њих постоји само више и мање.
Ovo je odlično definisano.
Normalni ljudi svu decu vole istim intezitetom, ali na različite načine se odnose prema njima, a sve u zavisnosti od karaktera same dece. Nije ništa čudno da sa maznom i umiljatom decom roditelji budu isto mazni, a sa ozbiljnom i samostalnom više zvanični, da ne kažem uštogljeni, ali to ne znači da ovo mazno vole više od ovog jogunastog. Kao što te jednako boli svaki prst koji posečeš, tako te jednako boli nesreća svakog tvog deteta.
Međutim, ima slučajeva kada se jedno dete favorizuje i poklanja mu se više pažnje, a drugo se tretira kao manje vredno ili levo smetalo. Takav slučaj je kod mojih roditelja, odnosno bolje rečeno kod moje majke. Moj brat i ja smo odrasli ljudi. Ja imam 40, a on 35 godina, pa ipak, i dan danas, ona njega u svemu favorizuje u odnosu na mene. Svaki njegov uspeh doživljava kao svoj lični, i preponosna ga ističe i hvali se njime, dok moji uspesi ostanu jedva primećeni. Takav odnos prema nama dvojici je godinama postao sve izraženiji. Možda ima i uticaja i to što sam se ja rano osamostalio, otišao od kuće, a kasnije se oženio, i vodio brigu o svojoj porodici više nego o roditeljima, dok je brat ostao sa njima u kući do danas, nikada se nije oženio, čak ni imao neku ozbiljniju vezu, gde bi ona osetila da je sin većinu svoje ljubavi usmerio na neku drugu ženu, a ne na nju kao majku. Ja sam pak, i dok sam bio sa njima imao ozbiljne veze, gde je ona posmatrala kako njen sin većinu svoje ljubavi usmerava na tamo neke "strane" žene.
Pošto se ta razlika u roditeljskoj ljubavi nije osećala u detinjstvu, nego tek u zrelijem dobu, po meni je jedino moguće ovo objašnjenje koje sam dao ili sam ja kao dete bio isuviše "kratkovid" da primetim da postoji razlika.