Moji preci su se bavili zemljoradnjom, ali je moj otac sve mašine i zemlju rasprodao, raspolažemo samo sa baštom.
Ja smatram da marljiv i strpljiv i vredan čovek može sve stvoriti ako u to veruje. Naravno u nekim normalnim okvirima, ništa preterano, materijalno skromno ali pristojno i uredno za život. Ne maštam ja ni o kakvim skupim automobilima, letovanjima po dalekim destinacijama, najnovijim modelima telefona, raznim opijatima i narkoticima i slično. Mnogi ljudi sa kojima sam ja pričao a rade u firmama i smatraju se "uspešni" su mi uglavnom rekli a i da sam sam primetio da su jako nezadovoljni životima koje vode, ali moraju da ispune očekivanja ostalih tj roditelja, dece, prijatelja, rodjaka i tako dalje..Gde su oni u svemu tome? Neko bi rekao vidi ovaj ima sve sto se pozeleti moze, a takav čovek uglavnom umre nesrećan. Zašto? Zato što je on ispunio očekivanja sveta koja su mu naturena da treba da bude slavan, da ima karijeru, dobar posao, auto i tako dalje..Ali on nije bio u rezonanciji sa svojim bićem, sa druge strane postoje ljudi koji nisu imali nikakav uspeh u životu, ništa od karijere i bogatstva pa su opet bili zadovljniji i srećniji i ispunjeniji, jer su živeli po meri sopstvene duše. Ako budete brinuli o tome šta će drugi da kažu o vama, postaće te njihov zarobljenik.
Sve ima svoje dobre i loše strane, naprimer meni su loše strane ljudi koji rade za platu:
1) imaju mnogo malo slobodnog vremena
2) jako malo vremena provode sa familijom i prijateljima, i stalno su pod pritiskom
3) decu im odgajaju drugi nepoznati ljudi ili ustanove
4) zavise od milosti gazde i od globalnih ekonomskih tokova
5) Moraju da budu lojalni i bezpogovorno da izvršavaju naredbe na poslu, iako može da se desi da je neka naredba u suprotnosti sa zdravim mišljenjem.
6) Ubija ih razmišljenje i briga o egzistenciji i zdravlju jer one na vrhu ne interesuje njihovo zdravlje već produktivnost radnika i kako ga maksimalno iskoristiti.
7) Vode lošiji život u zdravstvenom i mentalnom smislu.
8) Totalno su ogrizli u sistem i ne umeju da se snađu bez njega.
9) Čekaju tu penziju, a mnogi je i ne dočekaju jer se starosna penzija pomera i u planu su stalna pomeranja granice ulaska u penziju za razliku od ljudi koji imaju puno slobodog vremena ili rade privatan posao i stalno su u krugu familije i njima faktički penzija nije ni potrebana. Šta će ti penzija kad si ulagao u decu? Deca će sutra da razrade porodični biznis i vodiće brigu o roditeljima iz poštovanja i zahvalnosti za bezbrižno detinjstvo.
10) Ljudi koji rade za platu, bar po mom mišljenju ne mogu da se organizuju na adekvatan način, kako ti da organizuješ dan kada si više od pola dana na poslu?
11) Ljudi koji rade za sistem i platu na taj način i u tom duhu shvatanja odgajaju i decu. Važno im je da dete bude uzoran član ovog društva iako ne zna ništa o svom detetu osim da spava kod njega u stanu, potpuni su neznanci (tužno ali istinito) posle se čude otkud moje dete narkoman, on da nekog bije? on da nekog psuje? on da krade?
12) Ljudi koji rade za sistem uglavnom (ali ne u 100% slucajeva) su zagrizli u konzumerizmu.
13) Pored toga statistike pokazuju da su takvi ljudi i mnogo depresivniji zbog konstantnog pritiska i dokazivanja na poslu i lojalnosti, zarobljavaju svoju ličnost.
14) I ono najvažnije nemaju slobodnu. Ono što oni misle da je "sloboda" tj ono što je njima predstavljeno kao sloboda putem propagande, to je jedan vid ropstva. Oni misle sloboda je kad kažeš "JA HOĆU SVE", upravo to nije sloboda. Sloboda je kad kažeš "JA NEĆU OVO, JA NEĆU ONO." Dakle imaš izbor ali ne želiš jer je loše po tebe. Kako ti da napreduješ na poslu ako nisi lojalan neka mi neko objasni?
Ista stvar i sa školom, ako se student sa nekim stvarima ne slaže i usprotivi i ako nije lojalan školskom sistemu (ioako je možda i u pravu) on neće moći da položi ispit i da godinu, jer se igra po njihovom pravilima. A ta pravila je neko dobro i sa razlogom utvrdio. Zašto se od naših djaka prave neznalice, a završiše tolike školetine...Svaki je učio jer je znao da ga na kraju školovanja čeka služba (u svojstu činovnika naprimer), a nije učio zato što je želeo da proširi vidike i zato jer ga interesuje nauka. Danas je to veliki paradoks. Nikad u istoriji nismo imali toliko skolovanijih, a toliko maloumnijih i toliko inertnih,