Da li deca uistinu vole ostarele roditelje?

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.496
U porodicnim odnosima postoji dosta USTALJENIH MITOVA o kojima se trudimo da ni ne razmisljamo, a pogotovo ne da ih negiramo....

Neke istine ni sami sebi ne zelimo da priznamo....Ali, znamo za njih, negde u dubini duse...


Ja sam bio dobar sin i voleo sam svoje roditelje i bio uglavnom pazljiv prema njima.

U mladosti sam slusao, a kada sam porasto ponekd sam ih i grdio kada mi se nesto nije dopalo.

Voleo sam da dodjem kuci, izljubim na brzinu mamu, popricam u tri minuta sa tatom i onda odem da rijem po frizideru i kuhinji....

Nekako sam vise ljubavi posvecivao maminom kuvanju nego njoj samoj.

Tek sada sam se toga setio, mnogo godina kasnije od kako oni vise nisu sa mnom.

Na kraju su mi nekako postali i teski.....Voleo sam da dodjem, ali i da odem...

Moj zivot je bio sasvim razlicit od njihovog staticnog, penzionerskog...To me je nerviralo i nisam mogao dugo da istrpim...

Verujem da nisam usamljen u ovakvim razmisljanjnima, pogotovo sto znam da sam jedna osetljiva osoba...

Kako je tek onima koji to nisu?
 
da li deca uopšte vole svoje roditelje?
da li se to uopšte danas može odnosti kao većinsko mišljenje?
uz toliko nadje.bavanja, svađa, muženja, iskorišćavanja, nepoštovanja
zašto deca uglavnom jedva čekaju da pobegnu od roditelja, osim što smo moderni i samostalni
zašto se komunira na - koliko ti treba - daj - nemam
a zapravo apropo teme -
neki roditelji su toliko naporni kad ostare a i naporni su oduvek i prave decu s onom filozofijom da ima ko da ih gleda u starosti da da tu ljubav potiskuje druge emocije
 
da li deca uopšte vole svoje roditelje?
da li se to uopšte danas može odnosti kao većinsko mišljenje?
uz toliko nadje.bavanja, svađa, muženja, iskorišćavanja, nepoštovanja
zašto deca uglavnom jedva čekaju da pobegnu od roditelja, osim što smo moderni i samostalni
zašto se komunira na - koliko ti treba - daj - nemam
a zapravo apropo teme -
neki roditelji su toliko naporni kad ostare a i naporni su oduvek i prave decu s onom filozofijom da ima ko da ih gleda u starosti da da tu ljubav potiskuje druge emocije

Velika je razlika izmedju muske i zenske dece.
Zenska deca nikada ne ostavljaju roditelje na cedilu, muska da.
Uvek je cerka ta koja ce da zasuce rukave i da se brine o starim i bolesnim roditeljima, sinovi se brinu o roditeljima svoje zene.
 
da li deca uopšte vole svoje roditelje?
da li se to uopšte danas može odnosti kao većinsko mišljenje?
uz toliko nadje.bavanja, svađa, muženja, iskorišćavanja, nepoštovanja
zašto deca uglavnom jedva čekaju da pobegnu od roditelja, osim što smo moderni i samostalni
zašto se komunira na - koliko ti treba - daj - nemam
a zapravo apropo teme -
neki roditelji su toliko naporni kad ostare a i naporni su oduvek i prave decu s onom filozofijom da ima ko da ih gleda u starosti da da tu ljubav potiskuje druge emocije

ali iver ne pada daleko od klade mislim da je to tacno
verovatno se to vidi kad ti postanes roditelj
 
da li deca uopšte vole svoje roditelje?
da li se to uopšte danas može odnosti kao većinsko mišljenje?
uz toliko nadje.bavanja, svađa, muženja, iskorišćavanja, nepoštovanja
zašto deca uglavnom jedva čekaju da pobegnu od roditelja, osim što smo moderni i samostalni
zašto se komunira na - koliko ti treba - daj - nemam
a zapravo apropo teme -
neki roditelji su toliko naporni kad ostare a i naporni su oduvek i prave decu s onom filozofijom da ima ko da ih gleda u starosti da da tu ljubav potiskuje druge emocije


Kao i u svemu rečenom...ovde ima istine.....ponekad deca vrlo rano preuzmu ulogu roditelja roditeljima...a plus su i sami roditelji.....super je kada se svi vole i sve je idealno....ma daj...
 
U porodicnim odnosima postoji dosta USTALJENIH MITOVA o kojima se trudimo da ni ne razmisljamo, a pogotovo ne da ih negiramo....

Neke istine ni sami sebi ne zelimo da priznamo....Ali, znamo za njih, negde u dubini duse...


Ja sam bio dobar sin i voleo sam svoje roditelje i bio uglavnom pazljiv prema njima.

U mladosti sam slusao, a kada sam porasto ponekd sam ih i grdio kada mi se nesto nije dopalo.

Voleo sam da dodjem kuci, izljubim na brzinu mamu, popricam u tri minuta sa tatom i onda odem da rijem po frizideru i kuhinji....

Nekako sam vise ljubavi posvecivao maminom kuvanju nego njoj samoj.

Tek sada sam se toga setio, mnogo godina kasnije od kako oni vise nisu sa mnom.

Na kraju su mi nekako postali i teski.....Voleo sam da dodjem, ali i da odem...

Moj zivot je bio sasvim razlicit od njihovog staticnog, penzionerskog...To me je nerviralo i nisam mogao dugo da istrpim...

Verujem da nisam usamljen u ovakvim razmisljanjnima, pogotovo sto znam da sam jedna osetljiva osoba...

Kako je tek onima koji to nisu?

ako mi ne zameris, ja bih rekla da si jedna sebicna osoba..
 
U porodicnim odnosima postoji dosta USTALJENIH MITOVA o kojima se trudimo da ni ne razmisljamo, a pogotovo ne da ih negiramo....

Neke istine ni sami sebi ne zelimo da priznamo....Ali, znamo za njih, negde u dubini duse...


Ja sam bio dobar sin i voleo sam svoje roditelje i bio uglavnom pazljiv prema njima.

U mladosti sam slusao, a kada sam porasto ponekd sam ih i grdio kada mi se nesto nije dopalo.

Voleo sam da dodjem kuci, izljubim na brzinu mamu, popricam u tri minuta sa tatom i onda odem da rijem po frizideru i kuhinji....

Nekako sam vise ljubavi posvecivao maminom kuvanju nego njoj samoj.

Tek sada sam se toga setio, mnogo godina kasnije od kako oni vise nisu sa mnom.

Na kraju su mi nekako postali i teski.....Voleo sam da dodjem, ali i da odem...

Moj zivot je bio sasvim razlicit od njihovog staticnog, penzionerskog...To me je nerviralo i nisam mogao dugo da istrpim...

Verujem da nisam usamljen u ovakvim razmisljanjnima, pogotovo sto znam da sam jedna osetljiva osoba...

Kako je tek onima koji to nisu?


Razumeju roditelji sve to. Sve prastaju. I oni su nekada bili necija deca.
Uvek u mladosti postoji taj neki jaz koji se preprodi kada i sami dobijemo svoju decu.
Deca su sebicna i to je dokazano, ali kada ta deca postanu neciji roditelji sve se menja. Apsolutno sve.
Zaborave se svi konflikti i nerazumevanje. Tek sada ih razumem. I nisu mi teski, naprotiv.
 
U porodicnim odnosima postoji dosta USTALJENIH MITOVA o kojima se trudimo da ni ne razmisljamo, a pogotovo ne da ih negiramo....

Neke istine ni sami sebi ne zelimo da priznamo....Ali, znamo za njih, negde u dubini duse...


Ja sam bio dobar sin i voleo sam svoje roditelje i bio uglavnom pazljiv prema njima.

U mladosti sam slusao, a kada sam porasto ponekd sam ih i grdio kada mi se nesto nije dopalo.

Voleo sam da dodjem kuci, izljubim na brzinu mamu, popricam u tri minuta sa tatom i onda odem da rijem po frizideru i kuhinji....

Nekako sam vise ljubavi posvecivao maminom kuvanju nego njoj samoj.

Tek sada sam se toga setio, mnogo godina kasnije od kako oni vise nisu sa mnom.

Na kraju su mi nekako postali i teski.....Voleo sam da dodjem, ali i da odem...

Moj zivot je bio sasvim razlicit od njihovog staticnog, penzionerskog...To me je nerviralo i nisam mogao dugo da istrpim...

Verujem da nisam usamljen u ovakvim razmisljanjnima, pogotovo sto znam da sam jedna osetljiva osoba...

Kako je tek onima koji to nisu?
Mislim da prema roditeljima osećamo neprocenjivu bliskost dok živimo sa njima, onda se to premesti na druge ljude sa kojima (ako) živimo. Ostaje naravno činjenica da su roditelji i da ih volimo ali ta bliskost i strah za njih i briga se prosto prebace na svakodnevno blisku osobu. Valjda je to normalno. Nije ljubav to što se izgubi već blliskost...
 
Ne znam za druge,moji starci su imali svu negu i ljubav,koju sam mogla da im pružim.
Oboje su umrli od iste,teške bolesti,bila mi je potrebna sva snaga da ih odnegujem
do kraja.Ne pravim se ni pametna,ni neki heroj,to je bila moja dužnost i obaveza i želja.
Naravno da je bilo momenata kad je praštalo na sve strane,to dođe i prođe,nije ni bitno.
Važna je ljubav i odanost koju smo imali,na kraju svoje se meso ne jede.
Mnogo mi ne dostaju.
 
Tako je mnogo primera iz okruženja gde deca upravo ne pokazuju ljubav i pažnju prema ostarelim roditeljima... Tužno... :(
Kod mene je čini mi se obrnuto, što sam starija, i ja i oni, imam osećaj da ih sve više volim, da sam više vezana, da smo bliskiji i svakim danom osećam da mi sve više trebaju.
Beskrajno sam im zahvalna zbog svega i mada oni to ne traže i ne očekuju od mene, mislim da nikad neću moći da im te neke stvari uzvratim u pravoj meri.
Ono što sigurno znam je da će uvek imati sa moje strane svu ljubav, pažnju i pomoć, koliko god budem u mogućnosti da pružim, jer oni sigurno zaslužuju i više od toga.
 
Moji roditelji jos nisu toliko ostareli, ali volim ih mućo :heart:

A ja sam se na vreme odvojila od njih, i osamostalila. Volela sam ih i pre, naravno, ali od tad ih mnogo vise cenim..ovako kad zivis sa njima, pa krece taj jaz generacija, smeta ti sto cale mljacka, smeta ti ovo, smeta ti ono..ali to su u principu sve sitnice.

A volim i baku koja jeste stara..al je jos blesava i lupeta i smeje se, a odhranila me kao malu, kako je bre necu voleti, sve bi ona dala za mene...

Sta jos htedoh reci..nemam pojma. Uglavnom, volim ih, da.
 

Back
Top