Hello, objektivni stranci. Dosla ja. 
Dugo me nije bilo. Imala sam 'rpu problema, pa nisam bas imala vremena da vam pisem fragmente iz svog zivota. Evo, sad cu. Elem, ako se secate onog decka o kojem sa pisala [onog sa kojim sam bila u vezi na daljinu] odmah da kazem da se to raspalo. Eno njega i sad u njegovom gradu, u Kanadu nije otisao. Mi smo raskinuli. Jer on ne moze da bude u vezi na daljinu. Nije to ni vazno toliko. Svejedno. Dosla sam da napisem nesto drugo.
K'o sto sam vec u nekom prethodnom tekstu rekla, zivim u budjavom svetu. Propalom nacisto. I najradije bih otisla iz ove zemlje. Sto dalje, to bolje. Ako moze, na planetu Kepler22b [Cini mi se da se tako zove] Znate, onu novootkrivenu zemljoliku planetu, pogodnu da se na nju preselimo u slucaju smaka svijeta. U koji ja, uzgred, ne vjerujem nesto. Mislim da je ovaj svijet i onako vec dovoljno lud, i da ima i drugih, pametnijh stvari, nego da se sad 'smakne'
A i mislim da je u majanskom [mada, skoro procitah negdje da je to u stvari astecki] kalendaru napisano da ce smak svijeta nastupiti 2012. godine samo zato sto Maje [ili Asteci] nisu mogli da nadju dovoljno veliku kamencinu pa im dalje od 2012. godine jednostavno nije moglo stati na kalendar. I opet sam otisla sa teme. Postajem senilna, gubim se. 
Bilo kako bilo, 'smakla' se planeta ili ne, ja iz mog grada ne mogu da odem za stalno. I razlog je sasvim jednostavan. Neki nevidljivi lanci me drze za ovaj grad. Drze me za ljude, za svaku ulicu, svaku gradjevinu, za svaku klupu, za sve dogadjaje koji su se zbili na ovim ulicama, za svaku kap vode u reci. Za sve. Za mamu i tatu, koje volim vise od svega na svijetu, za dedu, za baku, za uspomenu na drugu baku koja je umrla bas na novu godinu, za ulicu u kojoj sam odrasla, za ljuljasku sa koje nisu mogli da me skinu, za nebodere u susjednoj ulici na koje sam se penjala, za zgradu u kojoj zivim, za moju osnovnu skolu...Za gimnaziju, za krivi sat u centru grada [da ga nema, ljudi se ne bi imali gdje nalaziti kad se dogovore] za park u centru, za svaku kosu klupu, za moje otkacene prijatelje...Za sve. Za najljepsi grad na svijetu.
Dugo me nije bilo. Imala sam 'rpu problema, pa nisam bas imala vremena da vam pisem fragmente iz svog zivota. Evo, sad cu. Elem, ako se secate onog decka o kojem sa pisala [onog sa kojim sam bila u vezi na daljinu] odmah da kazem da se to raspalo. Eno njega i sad u njegovom gradu, u Kanadu nije otisao. Mi smo raskinuli. Jer on ne moze da bude u vezi na daljinu. Nije to ni vazno toliko. Svejedno. Dosla sam da napisem nesto drugo.K'o sto sam vec u nekom prethodnom tekstu rekla, zivim u budjavom svetu. Propalom nacisto. I najradije bih otisla iz ove zemlje. Sto dalje, to bolje. Ako moze, na planetu Kepler22b [Cini mi se da se tako zove] Znate, onu novootkrivenu zemljoliku planetu, pogodnu da se na nju preselimo u slucaju smaka svijeta. U koji ja, uzgred, ne vjerujem nesto. Mislim da je ovaj svijet i onako vec dovoljno lud, i da ima i drugih, pametnijh stvari, nego da se sad 'smakne'
A i mislim da je u majanskom [mada, skoro procitah negdje da je to u stvari astecki] kalendaru napisano da ce smak svijeta nastupiti 2012. godine samo zato sto Maje [ili Asteci] nisu mogli da nadju dovoljno veliku kamencinu pa im dalje od 2012. godine jednostavno nije moglo stati na kalendar. I opet sam otisla sa teme. Postajem senilna, gubim se. Bilo kako bilo, 'smakla' se planeta ili ne, ja iz mog grada ne mogu da odem za stalno. I razlog je sasvim jednostavan. Neki nevidljivi lanci me drze za ovaj grad. Drze me za ljude, za svaku ulicu, svaku gradjevinu, za svaku klupu, za sve dogadjaje koji su se zbili na ovim ulicama, za svaku kap vode u reci. Za sve. Za mamu i tatu, koje volim vise od svega na svijetu, za dedu, za baku, za uspomenu na drugu baku koja je umrla bas na novu godinu, za ulicu u kojoj sam odrasla, za ljuljasku sa koje nisu mogli da me skinu, za nebodere u susjednoj ulici na koje sam se penjala, za zgradu u kojoj zivim, za moju osnovnu skolu...Za gimnaziju, za krivi sat u centru grada [da ga nema, ljudi se ne bi imali gdje nalaziti kad se dogovore] za park u centru, za svaku kosu klupu, za moje otkacene prijatelje...Za sve. Za najljepsi grad na svijetu.