1960. godina
Društvo iz seoceta - tri momka i dve devojke - krenulo je kolima u obližnji gradić, na noćni provod.Cilj: restoran u kojem peva poznati pevač. Jelo, piće, smeh, pa iznenada - odluka da se ide u Beograd.
Skadarlija. Kafane. Večere uz alkohol, muziku...
Do jutra.
Niko nije sposoban za vožnju - odlučuju da prespavaju u hotelu.
U podne, jedan predlaže: "A što da se vraćamo? Ajmo na more!“
Svi pristaju.
Zovu roditelje:
"E, ćale, ja sam... Zovem te iz Beograda. Neću dolaziti kući, idem s drugovima na more..."
"Dobro, sine. Koliko ostaješ? Da ti šaljem lovu?“
"Ne znam... 15-20 dana... Ne treba, ćale, imam..."
2010. godina
Subota. Tri ortaka se dogovaraju za izlazak.
"Ajmo da zovemo Milicu, Anu i Nevenu - možda bude nešto.“
"Nemamo lovu ni za sebe, kamo li za njih.“
"Ajde da skupimo šta imamo.“
Đole - 130 dinara.
Mile - 200, ali ih čuva za piće s Anom u utorak.
Dražen - 200.
"Imamo 360. Kupićemo dvolitru, popićemo u parku, pa jednu turu u kafiću.“
"Daj te pare, Mile, snaći ćeš se.“
"A ako ne nađem? Ana će misliti da sam je ispalio.“
"Ćale mi pričao kako su se oni provodili...“
"Da, ali nisu imali internet. Zamisli smaranje.“
"Ma kakav internet, brate? Da imam lovu kao oni - nikad ne bih ni sedao za računar.“
