U mojoj kosi roje se snovi
svaki od njih prazan
ne dosanjan do kraja
poništen
oduzet
to su sidra
što me vuku u ponore
mrtvorođene nade
koje me vežu
Ja ih puštam neka idu
nek nestanu
a vraćaju se
kao ptice
da pevaju o nečemu
što nikad nije bilo
što nikad neće biti
Ćutim
sada ćutim
ne izgovaram ništa
jer reči su teške
zatrovane željom da nasesem bol
da bockam u ranu
da je solim
dosoljavam
kao i sam sebi
ne
nisam to čudovište
iako me čudovištem prave
ne želim da budem
ne mogu i neću
ostajem
to što sam
samo dečak
izgubljen i zbunjen
ali samo dečak
koji voli
a o tome više ne govori