Crtica sa tramvajske

Stojim na tramvajskoj stanici kod Katedrale i čekam "jedinicu" koja uvijek kasni.
Na trotoaru, među prolaznicima i ljudiima koji čekaju tramvaj, pogled mi se zaustavi
na simpatičnom prizoru. Starac, od nekih svojih 70 godina, rumenih obraza, uredno
podšišan i obučen, na malom tronošcu sjedi sa harmonikom u rukama. Obrazi mu
titraju od osmijeha. Ori se sevdalinka - “...kao što je Bosna moja, na svijetu ljepše nema…”
Nadvikuje se naoko veseli starac sa bukom tramvaja, automobila, grajom prolaznika.
Pred njim veliki drveni sanduk sa uredno složenim četkama. Morala sam se nasmijati
(onako u sebi) kad sam na kutiji primjetila natpis - "Čistim cipele - samo ženama."
Pored kutije druga, malo manja na kojoj piše - "Penzija mi nije dovoljna za lijekove."
Tad sam malo zaplakala.(onako u sebi) Ali, starac se ne predaje. Razvlači harmoniku,
pjesma odjekuje, prolaznici se osmjehuju, poneko se uhvati za džep i spusti neku
kovanicu u metalnu činiju koja stoji među svim rekvizitima. Preturam po novčaniku,
stavljam u nju papirnatu novčanicu. Bilo bi i više da se može.
A onda sa zvucima harmonike odlutah.

Sedam mi je godina. Moj stariji brat i ja zajedno sa mamom idemo kod nane i djeda
u mamino rodno mjesto. Bilo je to jedno selo nadomak Bugojna.
Ubrzo po dolasku nani i djedu, nekako se brzo raščulo da su stigli “rođaci iz grada”.
Na vrata stižu dvije ćerke od mog daidže, koje su nešto starije od nas. Idemo kod
njih jer rekoše nam da nam moraju nešto pokazati. Daidžina kuća je blizu. Drugo
dvorište od nanine i djedove kuće.
Stižemo. Rodica Zina iz starog ormara vadi crni kofer. Uz škljocanje bravice otvara ga.
Bljesnu sjaj sa nove crvene dječje harmonike.
-Kupio mi otac za rođendan,- Zina uzima harmoniku, stavlja crne kaiševe harmonike
preko ramena i nevješto zasvira prve taktove sevdalinke.
Ja dijete, još uvijek nespretno u iskazivanju emocija, na prvi zvuk harmonike zaplakah.
Od silnog oduševljenja, od nekakve miline i ljepote. Zina nespretno prelijeće prstima
po onim crno-bijelim dirkama, a u meni raste nešto lijepo, a oči mi se pune suzama koje
nikako da prestanu. Iako tad nisam znala šta je bosanska sevdalinka, osjetila sam svu
njenu ljepotu. Lijepo mi, a opet plačem.

Trgnu me zvuk tramvaja koji je konačno stigao. Prije nego što uđoh, bacam pogled
prema starcu. Pored njega policajac, povišenim glasom i gestikulirajući nešto mu
objašnjava. Utihnu zvuk harmonike. Starac skrušeno kupi svoje četke u kutiju. Shvatila
sam. Osjetim da mi ovlažiše oči.
Popodne sam opet morala do grada. Izlazim na tramvajskoj kod Baščaršije.
Prepoznam ga. Uprkos svemu, opet osmijeh i sevdalinka - “..kao što je Bosna moja na svijetu
je ljepše nema..”

RiadaT.

 

[domatrios]

Kratka priča od 430 reči složenije strukture sa pričom u priči i viškom
prisutnih likova, Zina, starac, policajac, glavni lik u prvom licu, rođaci
itd broj koji više pristaje dužim tekstovima jer im se u malom prostoru
uskraćuje detaljniji prikaz Moglo bi se reći i da je glavni lik harmonika
i njen zvuk u čak dva izdanja. Težnja autora je da izazove empatiju na
dešavanja u nekim životnim situacijama kao što su nemaština i ljudske
želje. To se ne postiže u punim kapacitetu zbog rasipanja pažnje
čitaoca na dve radnje sa pokušajem da te dve priče na neki način
poveže, jer nemaština u kojoj odoleva upornost i inat, pa i borba za
opstanak, pokušava da korespondira sa oduševljenjem Zine što je
dobila muzički instrument koja u njemu ne vidi sredstvo opstanka.
Poanta priče se daje u nagoveštaju, a od čitalaca se očekuje da prema
napisanom zauzmu emotivan stav nad prolivenim suzama.

 

[Riada]

Kratka priča od 430 reči složenije strukture sa pričom u priči i viškom
prisutnih likova, Zina, starac, policajac, glavni lik u prvom licu, rođaci
itd broj koji više pristaje dužim tekstovima jer im se u malom prostoru
uskraćuje detaljniji prikaz Moglo bi se reći i da je glavni lik harmonika
i njen zvuk u čak dva izdanja. Težnja autora je da izazove empatiju na
dešavanja u nekim životnim situacijama kao što su nemaština i ljudske
želje. To se ne postiže u punim kapacitetu zbog rasipanja pažnje
čitaoca na dve radnje sa pokušajem da te dve priče na neki način
poveže, jer nemaština u kojoj odoleva upornost i inat, pa i borba za
opstanak, pokušava da korespondira sa oduševljenjem Zine što je
dobila muzički instrument koja u njemu ne vidi sredstvo opstanka.
Poanta priče se daje u nagoveštaju, a od čitalaca se očekuje da prema
napisanom zauzmu emotivan stav nad prolivenim suzama.

Raduje me da je moja priča izazvala tvoju pažnju. I ja sam
pažljivo pročitala tvoj komentar. Recimo da je ova priča moj
mali eksperiment. Tačno je da kratka priča uobičajeno ima
manji broj likova. No, kako se u kratkoj priči ne očekuje "dublja"
karakterizacija, uvođenjem nešto većeg broj likova dobija se
na dubini priče omogućavajući čitaocu da istražuje različite
perspektive i emocije.

Znam da kratke priče u središtu imaju samo jednu radnju,
no ja sam uvela dvije radnje koje sam dovela u blisku vezu.
Prije svega u obje priče sam glavni junak ja (pisac). Uloga
priče o Zini i harmonici, bila je da prikaže moj (piščev) doživljaj
harmonike, tj sevdalinke odsvirane na njoj koja je simbol
Bosne, tj. moje ljubavi prema njoj. Harmonika, da budem
preciznija sevdalinka postaje simbol povezanosti između dva
vremena i svijeta, a suze koje izaziva predstavljaju most između
prošlosti i sadašnjosti. I one ne traže da se neko nad njima
sažali, jer u prvom slučaju one su koliko sa tugom, toliko i sa
srećom skopčane (obilježje sevdalinke)
A u drugom slučaju one su prevaziđene inatom bosanskog
čovjeka koji se uprkos svemu ne predaje i pri tom i dalje, ma šta
mu (ne)pružala, voli svoju zemlju. (obratiti pažnju na riječi sevdalike
koju pjeva starac koje se pominju dva puta, sa razlogom)
Tebi,svakako, hvala na komentaru.