Crna Gora ako ikada bude dostigla istinsku slobodu, prije svega onu unutrasnju morace da nadje nacina da se oduzi svojim najvecim sinovima. U modernoj Crnoj Gori ime Sase Raonica mora i zvanicno postati sinonim borbe za domovinu, za istinsku slobodu, pravo i cast...
NEka vjecno bude sram one koji su ga tada progonili kao i one koji ni danas ne shvataju velicinu njegovoga djela. . .
Njegova hrabrost, prkos i ljubav prema Crnoj Gori su u onim vremenima odstrela svakoga slobodomisleceg coeka su bili ravni Vucedolskim junacima ...
Slava ti najveci od svih, nikada, nikada te necemo zaboraviti.
Raonićev crveni barjak prvi na skupštinskom jarbolu
Crnogorski barjak prvi put je, nakon nestanka crnogorske države 1918, podignut ispred Skupštine Crne Gore 1992. godine, zbog čega su četvorica tadašnjih pristalica Liberalnog saveza Saša Raonić, Vladimir Raičević, Vladimir Šoć i Saša Đikanović završili u zatvoru.
Zastavu je, prema svjedočenju učesnika tog događaja, na jarbol podigao pokojni Saša Raonić, koji je nešto kasnije bio prvi urednik Grafita.
Crnogorski barjak se tada vijorio ispred parlamenta u znak revolta pristalica Liberalnog saveza koje je policija vratila sa Slijepač mosta, ne dozvoljavajući im da prisustvuju mitingu LS u Bijelom Polju.
Pristalice zajedničke države sa Srbijom tada su ih, naoružani do zuba, čekali na putu za Bijelo Polje. Po povratku, kamenovani autobus se zaustavio ispred parlamenta, a Raonić, Raičević, Šoć i Đikanović prvi su dotrčali do jarbola.
In memoriam:
Saša Raonić(1972.-1994.)
Ima mišljenja da prave momke često zaboravlja istorija, ako ih je uopšte i vrijedna bilo koja lična impresija, čijoj relativnosti papir daje onu magiju, što svako pismo može učiniti Svetim, a svaku laž istinom. Iz te rijeke paradoksa, život je 25. maja 1993. izvukao lokomotivu,na koju su se cijelih 5 godina nadovezivali vagoni odbjegli od odbjegle kompozicije kojoj je odredište, ko je želio vidjeti, bila provalija. Inicijator, jedan od osnivača i glavni urednik novine čija je energija razarala stereotipe i očuvala preostalu čast crnogorske urbane mladosti, Saša Raonić, ubijen je 30. jula 1994. u Beogradu. U tu zoru, Crna Gora je ostala bez rodonačelnika njezinog novog žurnalizma, a podgorički asfalt bez jednog od svojih posljednjih gordih sinova.
Od svih utega koje mu je nametala strašna i tužna crnogorska prošlost, Saša Raonić je odabrao za ono vrijeme najopasniji, a za sva vremena najčasniji.
Taj teret je bio šapat predaka, kroz koji se prostirao krik svezanih i ranjenih orlova, sa krvlju obojenih barjaka jedine domovine Crne Gore.
Sa te platforme, naspram ratnog ludila i primitivnog fašizma, lansiran je list "Grafiti", kao zdravi satirični odgovor grada na izazov vladajućeg sela, dovoljno drzak za uspjeh, a opet suviše čist i autonoman za lagodni ples po trnju. "Grafiti" su cijelim tokom postojanja bili svojevrsni regrutni centar za mlade novinare, kao i medijski navigator neformalnog "Neue Montenegrinische Kunsta".
Štoviše, to je jedini list koga je preskočila uvrstiti zvanična "enciklopedija crnogorskog novinstva", na čemu im, ne samo iz sanitarnih razloga, redakcija duguje veliku zahvalnost. Samo zbog ovog komplimenta, upućenog od strane pacijenata nacističke klinike,
Saši Raoniću pripada pehar novinarske i građanske slobode.
Od prave Crne Gore, koju je osjećao kao i sva ona koščata lica što su živjeli za olovnu vitešku smrt,
zauvijek je dobio blagoslov.
Ovih dana, kada je crvena zastava sa bijelim orlom postala dostupna svakoj ruci, na trgovima nije bilo barjaktara iz '92. Mnogi barjaci pokrili su grudi đece iz doba praska crnogorske zore, među kojima uspravno stoji onaj koji je pripadao Saši Raoniću. Slava mu.
Redakcija Grafita
Evo suze mi teku ne pitaju me... 
