D U K Lj A N I N
Ističe se
- Poruka
- 2.958
Dan, 11. 03. 2006.
PLANINARSKA EKSPEDICIJA SRBIJE I CRNE GORE VRHOVIMA TANZANIJE
Crnogorka na vrhu Kilimandžara
~Dragana Asanović, planinarka podgoričkih “Komova” je prva žena iz Crne Gore koja je stigla do vrha Kilimandžara Uhuru Pik, na nadmorskoj visini 5.895 metara
~Planinarska ekspedicija Srbije i Crne Gore koja je dohvatila nebo sa Kilimandžara ima
Planinarka “Komova” iz Podgorice Dragana Asanović prva je Crnogorka koja je osvojila vrh Kilimandžara Uhuru Pik koji se nalazi na nadmorskoj visini od 5.895 metara. Asanovićeva je planinarskom ekspedicijom Srbije i Crne Gore za šest dana prepješačila preko sto kilometara.
Uživala je u prelijepim tropskim predjelima, slušala cvrkut ptica, a onda zašla u goleti prašnjavog planinskog masiva, koji su davno stvarali vulkani. Među 24 člana naše ekspedicije bilo je sedam žena. Svi su stigli do vrha, iako se to rijetko dešava. Od visinske bolesti (edema mozga), u povratku na oko 4.000 metara obolio je jedan član ekspedicije.
Sezona planinarenja Kilimandžarom traje dva mjeseca (januar i februar), jer ga tokom ostatka godine skriva magla i snijeg, te je nevidljiv i iz najbližeg mjesta Moši. U kratkoj sezoni planinarenja stručnim vodičima iz Tanzanije dozvoljeno je najviše triput da prate planinarske ekspedicije, koje dolaze iz raznih zemalja svijeta. Njihova pomoć je značajna, naročito onda kada neko od planinara dobije visinsku bolest.
- Krenuli smo na uspon sa 1.980 metara nadmorske visine, gdje je temperatura u hladu iznosila 20 stepeni Celzijusa. Na vrhu Kilimandžara dočekao nas je glečer i temperatura minus 15 stepeni. Bilo nam je mnogo hladno, jer nemamo dovoljno kiseonika u krvi na toj visini, cirkulacija je slabija, a prijeti i visinska bolest. Štitili smo se od edema (oticanja) mozga, uzimanjem velikih količina vode. Na visini od 5.000 metara pili smo pet litara vode dnevno, koju organizam ne traži, jer se već na 3.500 metara gubi apetit i san. Vodu smo prečišćavali jodom i specijalnim tabletama - priča Dragana Asanović, planinarka.
- Ućutali smo drugog dana planinarenja, na visini od 3.000 metara, kako bi sačuvali snagu. Ujednačenim tempom nogu pred nogu sa zastajkivanjem hodali smo ka vrhu. Najvisočija kota na kojoj smo mogli spavati, prije nego nastupi period nesanice je Horombo Hut na 3.790 metara nadmorske visine - kaže Asanovićeva.
Trećeg i četvrtog dana planinarska ekspedicija je sa 3.790 metara išla na aklimatizacione uspone do visine od 4.600 prvog, pa 4.020 metara drugog dana i ponovo se vraćala na Horombo Hut, da prespava.
- Uspon narednog dana smo počeli u sedam i do 15 časova stigli na Kibo Hut, visinu od 4.780 metara. Na toj visini osim što se ne spava, nema ni saginjanja i stalno se moraju praviti blagi pokreti. Na posljednji uspon smo krenuli istog dana u 23 sata i sjutradan u osam časova stigli na najvišu kotu Kilimandžara, vrh Uhuru Pik na 5.895 metara nadmorske visine - ističe Asanovićeva.
Veoma je, kaže, teško kretati se Kilimandžarom iznad 5.000 metara, jer je uspon veliki. Izgledalo im je, kaže, da dišu punim plućima, ali udah i izdah na toj visini se prebrzo smjenjuju. Slaba cirkulacija krvi, praćena umorom i nesanicom, povećavala je, kaže, planinarima osjećaj hladnoće. Bili su opterećeni sa rancima od po šest kilograma. U specijalnoj odjeći od polara, koja uključuje termoaktivni veš, dukserice, jaknu, kapu i potkapu, u planinarskim čizmama sa traking štapovima, uspjeli su da dođu do vrha Kilimandžara.
- Posljednji uspon bio je noću i nosili smo čeone lampe. Sa neba na posljednjem usponu ka vrhu, pratilo nas je puno zvijezda. Sporazumijevali smo se pogledima. U tišini, svako od članova ekspedicije je na svoj način bodrio sam sebe. Ja sam stalno gledala u jednu zvijezdu na nebu. Ubijedila sam sebe da je mogu dohvatiti i išla sam ka njoj. Jutro na samom vrhu Kilimandžara bilo je sunčano. Sunce me činilo srećnom, jer znala sam da će tog dana biti toplije - kaže Asanovićeva.
Na visini od 5.895 metara planinari su se zadržali dvadesetak minuta.
- Ostali smo tek toliko da sačekamo da svi stignu do vrha i napravimo zajedničke fotografije. Planinari su čestitali jedni drugima. Za mene je radost na samom vrhu izostala. To što sam očekivala da će se desiti na vrhu, desilo se kada smo sišli sa Kilimandžara - kaže Dragana Asanović.
Pogled sa visine od 5.895 metara, kako opisuje Asanovićeva, gubi se nekud u nepregledne daljine. Sa te visine vidjela je mnogo, ali ne toliko da može da kaže da je vidjela i čitavu Tanzaniju, iako je bio vedar dan.
- Vidi se dokle se vidi, a potom bijeli zid - objašnjava Asanovićeva.
Sa vrha Kilimandžara naša planinarska ekspedicija se u 19 časova spustila do visine od 3.780 metara i tu prespavala. Prije dolaska do odredišta jedan član ekspedicije obolio je od edema mozga, te su ga vođe puta iz Tanzanije, izdvojile iz ekspedicije i hitno prebacili na oporavak u bolnicu.
- Šestog dana prepješačili smo još 30 kilometara i stigli u Moši, najbliže mjesto Kilimandžaru - kaže Dragana Asanović, planinarka “Komova” iz Podgorice.
Prije odlaska u Tanzaniju planinari su se podvrgli ljekarskom tretmanu, protiv žute groznice i malarije, a prošli su i psihofizičke pripreme.
Ljekarska briga
Planinarska ekspedicija Srbije i Crne Gore, koja je osvojila vrh Kilimandžara Uhuru Pik na nadmorskoj visini od 5.895 metara, okuplja ljude raznih zanimanja. Ljekar u ekspediciji vodio je zabilješke i zdravstvene kartone planinara tokom šest dana uspona i spusta Kilimandžarom.
- Pulsnim oksimetrom koji se stavlja na kažiprst, mjeri se puls i nivo kiseonika u krvi. Takvim pregledima podvrgavani smo ujutru i uveče, kako bi se obratila pažnja na pojedince, kojima zaprijeti visinska bolest - kaže Asanovićeva.
Visinska bolest
- Simptomi visinske bolesti su mučnina, glavobolja, povraćanje, malaksalost. Ne znam kako je ljekari liječe, ali potrebno je mirovanje. Ne zna se ko od nje može oboljeti u planini, jer nema mnogo veze sa fizičkom pripremljenošću. Jedino mjerilo je individualnost organizma. Neko simptome bolesti ima na 3.000, a neko ni na 5.000 metara nadmorske visine - priča Asanovićeva.
Čarobni uspon Kilimandžarom
- Noćni uspon Kilimandžarom očarava. Svo vrijeme uspona obasjavala ga je svjetlost naših i lampi kolona drugih planinarskih ekspedicija. Jer, na Kilimandžaru smo sreli ekspedicije iz Irana, Japana, Slovenije, Italije, Amerike i Austrije. Svi su bili vođeni jednom željom - da stignu do samog vrha - ističe Asanovićeva.
Planinarska hrana
U ishrani je, kako navodi Asanovićeva, preovladavalo voće i povrće, puno soka i čaja. Od mesa bila je zastupljena piletina i rolati od mljevenog mesa i povrća. Planinarska poslastica bila je ovsena čorba “porič” koja je energetski jaka.
- Ako se zanemare uslovi pod kojim se hrana pripremala i hladni planinski ambijent u kome je konzumirana, bila je veoma ukusna. Sreća je što tokom boravka na Kilimandžaru nije bilo jakih udara vjetra - kaže Asanovićeva.
U podnožju Kilimandžara
Planinarska ekspedicija SCG obišla je i dva nacionalna parka u podnožju Kilimandžara. Prirodna staništa žirafa, slonova, lavova, nilskih konja, koji su, kako navodi Asanovićeva, u prirodnoj ogradi kratera.
- Na putu prema nacionalnim parkovima Lejk Manuara i Ngoro Ngoro, naišli smo na nomadsko pleme Masai. U njihovom selu obavezno je osnovno školovanje. Sva djeca imaju školske uniforme. Kuće više liče na skloništa, građene su od materijala iz prirode, sa ognjištima i ležajima. Životinja koju gaje zove se gnu i daje litar do dva mlijeka. Masai su poligamisti. Upliću se u civilizaciju, tako što prodaju nakit koji prave u kombinaciji koža-kamen - kaže Asanovićeva.
Anđelka RAJKOVIĆ
PLANINARSKA EKSPEDICIJA SRBIJE I CRNE GORE VRHOVIMA TANZANIJE
Crnogorka na vrhu Kilimandžara
~Dragana Asanović, planinarka podgoričkih “Komova” je prva žena iz Crne Gore koja je stigla do vrha Kilimandžara Uhuru Pik, na nadmorskoj visini 5.895 metara
~Planinarska ekspedicija Srbije i Crne Gore koja je dohvatila nebo sa Kilimandžara ima
Planinarka “Komova” iz Podgorice Dragana Asanović prva je Crnogorka koja je osvojila vrh Kilimandžara Uhuru Pik koji se nalazi na nadmorskoj visini od 5.895 metara. Asanovićeva je planinarskom ekspedicijom Srbije i Crne Gore za šest dana prepješačila preko sto kilometara.
Uživala je u prelijepim tropskim predjelima, slušala cvrkut ptica, a onda zašla u goleti prašnjavog planinskog masiva, koji su davno stvarali vulkani. Među 24 člana naše ekspedicije bilo je sedam žena. Svi su stigli do vrha, iako se to rijetko dešava. Od visinske bolesti (edema mozga), u povratku na oko 4.000 metara obolio je jedan član ekspedicije.
Sezona planinarenja Kilimandžarom traje dva mjeseca (januar i februar), jer ga tokom ostatka godine skriva magla i snijeg, te je nevidljiv i iz najbližeg mjesta Moši. U kratkoj sezoni planinarenja stručnim vodičima iz Tanzanije dozvoljeno je najviše triput da prate planinarske ekspedicije, koje dolaze iz raznih zemalja svijeta. Njihova pomoć je značajna, naročito onda kada neko od planinara dobije visinsku bolest.
- Krenuli smo na uspon sa 1.980 metara nadmorske visine, gdje je temperatura u hladu iznosila 20 stepeni Celzijusa. Na vrhu Kilimandžara dočekao nas je glečer i temperatura minus 15 stepeni. Bilo nam je mnogo hladno, jer nemamo dovoljno kiseonika u krvi na toj visini, cirkulacija je slabija, a prijeti i visinska bolest. Štitili smo se od edema (oticanja) mozga, uzimanjem velikih količina vode. Na visini od 5.000 metara pili smo pet litara vode dnevno, koju organizam ne traži, jer se već na 3.500 metara gubi apetit i san. Vodu smo prečišćavali jodom i specijalnim tabletama - priča Dragana Asanović, planinarka.
- Ućutali smo drugog dana planinarenja, na visini od 3.000 metara, kako bi sačuvali snagu. Ujednačenim tempom nogu pred nogu sa zastajkivanjem hodali smo ka vrhu. Najvisočija kota na kojoj smo mogli spavati, prije nego nastupi period nesanice je Horombo Hut na 3.790 metara nadmorske visine - kaže Asanovićeva.
Trećeg i četvrtog dana planinarska ekspedicija je sa 3.790 metara išla na aklimatizacione uspone do visine od 4.600 prvog, pa 4.020 metara drugog dana i ponovo se vraćala na Horombo Hut, da prespava.
- Uspon narednog dana smo počeli u sedam i do 15 časova stigli na Kibo Hut, visinu od 4.780 metara. Na toj visini osim što se ne spava, nema ni saginjanja i stalno se moraju praviti blagi pokreti. Na posljednji uspon smo krenuli istog dana u 23 sata i sjutradan u osam časova stigli na najvišu kotu Kilimandžara, vrh Uhuru Pik na 5.895 metara nadmorske visine - ističe Asanovićeva.
Veoma je, kaže, teško kretati se Kilimandžarom iznad 5.000 metara, jer je uspon veliki. Izgledalo im je, kaže, da dišu punim plućima, ali udah i izdah na toj visini se prebrzo smjenjuju. Slaba cirkulacija krvi, praćena umorom i nesanicom, povećavala je, kaže, planinarima osjećaj hladnoće. Bili su opterećeni sa rancima od po šest kilograma. U specijalnoj odjeći od polara, koja uključuje termoaktivni veš, dukserice, jaknu, kapu i potkapu, u planinarskim čizmama sa traking štapovima, uspjeli su da dođu do vrha Kilimandžara.
- Posljednji uspon bio je noću i nosili smo čeone lampe. Sa neba na posljednjem usponu ka vrhu, pratilo nas je puno zvijezda. Sporazumijevali smo se pogledima. U tišini, svako od članova ekspedicije je na svoj način bodrio sam sebe. Ja sam stalno gledala u jednu zvijezdu na nebu. Ubijedila sam sebe da je mogu dohvatiti i išla sam ka njoj. Jutro na samom vrhu Kilimandžara bilo je sunčano. Sunce me činilo srećnom, jer znala sam da će tog dana biti toplije - kaže Asanovićeva.
Na visini od 5.895 metara planinari su se zadržali dvadesetak minuta.
- Ostali smo tek toliko da sačekamo da svi stignu do vrha i napravimo zajedničke fotografije. Planinari su čestitali jedni drugima. Za mene je radost na samom vrhu izostala. To što sam očekivala da će se desiti na vrhu, desilo se kada smo sišli sa Kilimandžara - kaže Dragana Asanović.
Pogled sa visine od 5.895 metara, kako opisuje Asanovićeva, gubi se nekud u nepregledne daljine. Sa te visine vidjela je mnogo, ali ne toliko da može da kaže da je vidjela i čitavu Tanzaniju, iako je bio vedar dan.
- Vidi se dokle se vidi, a potom bijeli zid - objašnjava Asanovićeva.
Sa vrha Kilimandžara naša planinarska ekspedicija se u 19 časova spustila do visine od 3.780 metara i tu prespavala. Prije dolaska do odredišta jedan član ekspedicije obolio je od edema mozga, te su ga vođe puta iz Tanzanije, izdvojile iz ekspedicije i hitno prebacili na oporavak u bolnicu.
- Šestog dana prepješačili smo još 30 kilometara i stigli u Moši, najbliže mjesto Kilimandžaru - kaže Dragana Asanović, planinarka “Komova” iz Podgorice.
Prije odlaska u Tanzaniju planinari su se podvrgli ljekarskom tretmanu, protiv žute groznice i malarije, a prošli su i psihofizičke pripreme.
Ljekarska briga
Planinarska ekspedicija Srbije i Crne Gore, koja je osvojila vrh Kilimandžara Uhuru Pik na nadmorskoj visini od 5.895 metara, okuplja ljude raznih zanimanja. Ljekar u ekspediciji vodio je zabilješke i zdravstvene kartone planinara tokom šest dana uspona i spusta Kilimandžarom.
- Pulsnim oksimetrom koji se stavlja na kažiprst, mjeri se puls i nivo kiseonika u krvi. Takvim pregledima podvrgavani smo ujutru i uveče, kako bi se obratila pažnja na pojedince, kojima zaprijeti visinska bolest - kaže Asanovićeva.
Visinska bolest
- Simptomi visinske bolesti su mučnina, glavobolja, povraćanje, malaksalost. Ne znam kako je ljekari liječe, ali potrebno je mirovanje. Ne zna se ko od nje može oboljeti u planini, jer nema mnogo veze sa fizičkom pripremljenošću. Jedino mjerilo je individualnost organizma. Neko simptome bolesti ima na 3.000, a neko ni na 5.000 metara nadmorske visine - priča Asanovićeva.
Čarobni uspon Kilimandžarom
- Noćni uspon Kilimandžarom očarava. Svo vrijeme uspona obasjavala ga je svjetlost naših i lampi kolona drugih planinarskih ekspedicija. Jer, na Kilimandžaru smo sreli ekspedicije iz Irana, Japana, Slovenije, Italije, Amerike i Austrije. Svi su bili vođeni jednom željom - da stignu do samog vrha - ističe Asanovićeva.
Planinarska hrana
U ishrani je, kako navodi Asanovićeva, preovladavalo voće i povrće, puno soka i čaja. Od mesa bila je zastupljena piletina i rolati od mljevenog mesa i povrća. Planinarska poslastica bila je ovsena čorba “porič” koja je energetski jaka.
- Ako se zanemare uslovi pod kojim se hrana pripremala i hladni planinski ambijent u kome je konzumirana, bila je veoma ukusna. Sreća je što tokom boravka na Kilimandžaru nije bilo jakih udara vjetra - kaže Asanovićeva.
U podnožju Kilimandžara
Planinarska ekspedicija SCG obišla je i dva nacionalna parka u podnožju Kilimandžara. Prirodna staništa žirafa, slonova, lavova, nilskih konja, koji su, kako navodi Asanovićeva, u prirodnoj ogradi kratera.
- Na putu prema nacionalnim parkovima Lejk Manuara i Ngoro Ngoro, naišli smo na nomadsko pleme Masai. U njihovom selu obavezno je osnovno školovanje. Sva djeca imaju školske uniforme. Kuće više liče na skloništa, građene su od materijala iz prirode, sa ognjištima i ležajima. Životinja koju gaje zove se gnu i daje litar do dva mlijeka. Masai su poligamisti. Upliću se u civilizaciju, tako što prodaju nakit koji prave u kombinaciji koža-kamen - kaže Asanovićeva.
Anđelka RAJKOVIĆ
