Na visokom brdu iznad sicilijanske obale, stoji žena tamnog lica - ne skrivena, već uzvišena.
Njena tišina ne traži objašnjenje; njena boja nije senka, već svetlost prošlosti koja je znala da
stigne do onih koji još nisu naučili da gledaju srcem.
U crkvi posvećenoj upravo njoj, Crna Bogorodica iz Tindarija i danas posmatra svet
- nepokolebljiva, nežna i lepa.
Nigra sum, sed formosa, poručuje bez potrebe da se objasni.
Prema legendi, tokom srednjeg veka trgovački brod sa istoka doživeo je brodolom nadomak
Tindarija. Mornari su na obalu iskrcali deo tereta ne bi li olakšali plovilo, ali ni tada nisu uspeli
da napuste obalu. Verujući da su sile mora nezadovoljne, ostavili su i poslednji tovar: drvenu
statuu Bogorodice sa Hristom, isklesanu od tamnog libanskog kedra.
Stanovnici Tindarija, nenaviknuti na tamne ikone, ipak su prepoznali svetost u nepoznatom licu
i preneli statuu do crkve na vrhu brda. Hodočasnici koji su dolazili vekovima kasnije često su se
kolebali pred njenim likom - nisu se molili, ne zbog sumnje u njenu svetost, već zbog boje njene
kože. Bela lica svetiteljki bila su jedina priznata u njihovom verovanju.
Ali legenda kaže da je Bogorodica njihovo nepoverenje nadjačala čudom. Kada je statua jednom
iznošena iz crkve, drvena figura Hrista ispala joj je iz naručja i otkotrljala se niz padinu ka moru.
Majka je, kažu, tada podigla peščani sprud iz vode i time ga spasila. Taj sprud, nalik peščanoj dini
i danas se uzdiže iz mora tačno ispod brda sa crkvom - opipljiv trag jedne tihe svetinje.
Nakon tog događaja, više niko nije dovodio u pitanje njenu svetost. Godine 1979. na istom mestu
podignuta je nova crkva, u kojoj Crna Bogorodica i danas stoji u oltaru - kao žena tamnog lica,
sveta bez potrebe za odobrenjem.
Jer boja njenog lica nije greška - već poruka.
Kad žena sa tamnim licem podigne sprud iz mora
da spase svoje dete - sve predrasude tonu u tišinu.
