I pre primanja hrišćanstva postojala je kod slovenskih naroda religiozna narodna muzika, vezana sa drevnim verskim i madijskim obredima. U novu veru preneli su naši preci i neke stare paganske obrede, a s njima i njihovu muziku. Takvi su tragovi vidljivi u nekim narodnim obredima, dodolskim i krstonoškim pesmama. Primajući hrišćanstvo od Vizanta, krajem IX veka, Srbi su sa obredom, crkvenim knjigama i uređenjem primili i vizantisku muziku, što dokazuju velika sličnost nekih pesama i lestvice, potpuno strane našem folkloru, kod drugih pesama. Kada i kako je bilo izvršeno primanje vizantiskog pevanja, teško je utvrditi, zbog otsustva podataka. Ono je moglo doći tek posle slovenskih prevoda crkvenih knjiga i uporedo sa organizovanjem crkve. Pevanje je moralo doći sa prvim slovenskim sveštenicima, jer je pojanje kao suštinski deo obreda — a obred je na Istoku oduvek jedan od najvažnijih elemenata vere — bilo neophodno za vršenje makoje crkvene radnje. Slovenski apostoli Ćiril i Metodije preveli su samo manje, za prvi početak neophodne knjige. A među tim prevedenim knjigama (po Jagićevom spisku) ne nalazi se Osmoglasnik, koji je osnova za crkveno pevanje, ni druge knjige sa prazničnim pesmama. One su mogle biti prevedene tek docnije. Od X veka Rusi su u Svetoj Gori prevodili crkvene knjige, a ceo posao prevođenja svih za pevanje potrebnih knjiga bio je završen u vreme sv. Save. To se vidi i iz Savinog Hilandarskog tipika, u kome se govori o crkvenim pesmama i pravilima kao o poznatim i svakodnevno susretanim pojavama. Iako je to zapravo samo preudešen i dopunjen tipik Evergetidskog manastira, sv. Sava ga sigurno nije pisao samo za svetogorske kaluđere.