Prilično lijep dio života, tačnije nekih petnaest godina, provela sam
u Starom Gradu, u austro-ugarskoj zgradi udaljenoj pet minuta od
Katedrale, pa mi je Ferhadija bila kao avlija, (pogotovo u ljetnim mjesecima
i noćima kad smo u nju bježali iz stana u kojem je bilo vruće kao u samom
džehenemu), a Sarači i mnoge ulice i uličice koje su se nadovezivale na
njih i vodile prema jezgru Baščaršije bile poznate haman kao vlastiti džep.
Sad rijetko odem, a i kad odem ostanem zatečena koliko više ništa nije isto.
Zapravo, nisu više isti ljudi. Nevjerovatno je koliko se povećao broj turista
po ulicama, kako Ferhadije, tako i Baščaršije, toliko da je čuti bosanski jezik
prava premija. Najviše se povećalo onih iz arapskih zemalja, ako je suditi
po broju žena koje nose nikab, a za njima su neizostavni žuti mali Kinezi, a
može bit da među njima ima Japanaca, jer ih ja stvarno ne mogu razlikovati.
Čuje se i njemački jezik, a o engleskom da i ne govorimo. Ima i nekih slavenskih,
ali kako nisam baš neki poliglota, ne bih mogla sa sigurnošću reći kojih.
Helem, u masi tih turista, sinoć šetamo moja prijateljica i ja, a ja se sve
nadam da ugledam nekog poznatog iz starog kraja. I od toliko nekad
poznatih ljudi sretoh samo jednog, visokog, ni manje ni više, nego nešto
manje od metra, legendu sarajevskih ulica, malog Sarajliju Ćiru.
Sarajlija Emir Ćerim Ćiro, poznat i kao Kepa, je onaj mali čovjek patuljastog
rasta iz filma "Balkan ekspres 2" koji je snimljen 1989. godine, a postao je
popularan širom svijeta kada je u sceni iz filma "Balkan Express 2" sa
“Švabama” zezajući se pozivao vojnike u pomoć da mu guraju motorna kolica
(a koja su zapravo bila ispravna) sa riječima:
“Hilfe, bitte, gur, gur”, a čiji je video i dan danas popularan. Ćiro je odigrao i
jednu ulogu sa Perhanom u filmu "Dom za vješanje", kao i još nekim
poznatim i manje poznatim filmskim ostvarenjima iz vremena ex Yuge.
Nekad, dok sam živjela u Starom Gradu, Ćiro je bio zaštitni znak moje ulice.
Milion puta sam prošla pored njega, pozdravila ga i našalila se s njim. Obično
je sjedio na stepeništu ispred jedne radnjice Lutrije BiH (koja je sad
zatvorena), a nalazila se u blizini moje zgrade, a mnogobrojni prolaznici su
se zaustavljali kraj njega, a on uvijek bio nasmijan i spreman za šalu.
Na moje veliko iznenađenje, sinoć Ćiru ugledah na čarsiji, u ulici Veliki
Ćurčiluk kako sjedi na maloj stolici, a ispred njega kutija puna šarenih tespiha.
Kaže, prodaje ih, kako bi zaradio marku više i obezbijedio sebi malo više hljeba.
Pitam ga, može li šta zaraditi, ne žali se, pridodajući tome i nešto što mu ljudi
daju da se uslikaju s njim.
Bila me je obuzela baš neka čudna tuga.
Riada
u Starom Gradu, u austro-ugarskoj zgradi udaljenoj pet minuta od
Katedrale, pa mi je Ferhadija bila kao avlija, (pogotovo u ljetnim mjesecima
i noćima kad smo u nju bježali iz stana u kojem je bilo vruće kao u samom
džehenemu), a Sarači i mnoge ulice i uličice koje su se nadovezivale na
njih i vodile prema jezgru Baščaršije bile poznate haman kao vlastiti džep.
Sad rijetko odem, a i kad odem ostanem zatečena koliko više ništa nije isto.
Zapravo, nisu više isti ljudi. Nevjerovatno je koliko se povećao broj turista
po ulicama, kako Ferhadije, tako i Baščaršije, toliko da je čuti bosanski jezik
prava premija. Najviše se povećalo onih iz arapskih zemalja, ako je suditi
po broju žena koje nose nikab, a za njima su neizostavni žuti mali Kinezi, a
može bit da među njima ima Japanaca, jer ih ja stvarno ne mogu razlikovati.
Čuje se i njemački jezik, a o engleskom da i ne govorimo. Ima i nekih slavenskih,
ali kako nisam baš neki poliglota, ne bih mogla sa sigurnošću reći kojih.
Helem, u masi tih turista, sinoć šetamo moja prijateljica i ja, a ja se sve
nadam da ugledam nekog poznatog iz starog kraja. I od toliko nekad
poznatih ljudi sretoh samo jednog, visokog, ni manje ni više, nego nešto
manje od metra, legendu sarajevskih ulica, malog Sarajliju Ćiru.
Sarajlija Emir Ćerim Ćiro, poznat i kao Kepa, je onaj mali čovjek patuljastog
rasta iz filma "Balkan ekspres 2" koji je snimljen 1989. godine, a postao je
popularan širom svijeta kada je u sceni iz filma "Balkan Express 2" sa
“Švabama” zezajući se pozivao vojnike u pomoć da mu guraju motorna kolica
(a koja su zapravo bila ispravna) sa riječima:
“Hilfe, bitte, gur, gur”, a čiji je video i dan danas popularan. Ćiro je odigrao i
jednu ulogu sa Perhanom u filmu "Dom za vješanje", kao i još nekim
poznatim i manje poznatim filmskim ostvarenjima iz vremena ex Yuge.
Nekad, dok sam živjela u Starom Gradu, Ćiro je bio zaštitni znak moje ulice.
Milion puta sam prošla pored njega, pozdravila ga i našalila se s njim. Obično
je sjedio na stepeništu ispred jedne radnjice Lutrije BiH (koja je sad
zatvorena), a nalazila se u blizini moje zgrade, a mnogobrojni prolaznici su
se zaustavljali kraj njega, a on uvijek bio nasmijan i spreman za šalu.
Na moje veliko iznenađenje, sinoć Ćiru ugledah na čarsiji, u ulici Veliki
Ćurčiluk kako sjedi na maloj stolici, a ispred njega kutija puna šarenih tespiha.
Kaže, prodaje ih, kako bi zaradio marku više i obezbijedio sebi malo više hljeba.
Pitam ga, može li šta zaraditi, ne žali se, pridodajući tome i nešto što mu ljudi
daju da se uslikaju s njim.
Bila me je obuzela baš neka čudna tuga.
Riada
Poslednja izmena:
jednake visine!