Mehaničkim časovnicima merimo vreme mračne,beživotne Vasione.
Dan merimo dužinom prisutne svetlosti,kroz radjanje i zalazak Sunca.
Čime merimo svoje postojanje na planeti Zemlji?
Novcem?
Diplomama,sertifikatima raznih značenja?
Osvojenim nagradama?
Brojem materijalnih stvari koje posedujemo?
Osećajem savršenosti svega što smo do sada uradili,za sebe i za druge?
Mišljenjem koje su drugi imali o nama?
Stvarnošću koju smo (subjektivno) doživeli?
Davno sam pročitala da u čudesnom (mislim,neobičnom) scenariju mjuzikla "Rent"("Iznajmljivanje"),
pokojni Džonatan Larson,koji je tragično preminuo pre same premijere istog na Brodveju,
predlaže da za mernu jedinicu obeležavanje pojave zvane Život,uzmemo Ljubav.
Ne moramo biti u nekoj emotivnoj vezi da bi smo voleli.
Ne moramo imati novac da bi smo voleli.
Ne moramo savladati svoje strahove da bi smo voleli.
Sve što treba da uradimo,jeste da pronadjemo strast i ljubav u centru svog srca.
Sve što treba da uradimo da bismo voleli,jeste da osetimo ljubav koja gori u nama,čiji plam se ne može
ugasiti tako lako,tek tako-sam od sebe.
Sve što treba da uradimo da bi smo voleli...jeste da prosto-VOLIMO.
Kada svoj život vagamo ljubavlju,možemo li da ga takvim merilom ocenimo kao nezamislivo bogatim?
Da li ste bili u stanju da volite odistinski,duboko,bez zadrške i ustezanja?
Jeste li voleli često,voleli sa strašću?
Da li iz višegodišnjeg izazovnog perioda košmarnog budjenja,imate snage da izronite sposobni da ponovo
osećate više,dajete više,volite još više.
Da li imate vere da je tako nešto uopšte moguće?
Moguće je..samo ako vam je ljubav nasušna potreba i smisao življenja.
Može li ljubav biti merna jedinica za život?
Može...to i jeste najpouzdanija,najbolja merna jedinica!
Preduslov je da se ne bojimo da zaplovimo pučinom uzburkanog mora,da smo hrabri sa se otisnemo
nepreglednom vodom nepoznatog okeana,a da pritom znamo da iz vidokruga gubimo sigurnost obale..
A to bi moglo alegorično,ali i neskriveno da znači-biti radoznao poput deteta,
uvek svojstven sebi samom,ali u novim situacijama i drugačiji..i stalno biti mlad-u srcu,u duši.
Važno je znati da pripadamo nezaustavnom toku,da smo reke koje uporno teku,radjajući se u vrletnim
planinskim visinama i odronjavajući se u pitomim,ravnim nizinama...kao u košmaru trajanja.
"Sve reke teku u more,a more se ne prepunja.
Odakle teku reke,odatle se i vraćaju...da opet teku".
Ali,u tom "košmaru trajanja",neizbežnu smrt treba prihvatiti kao nešto što "biramo prema sebi"..
..jer "najlepše ledine u zavičaju,pod voćkom,brezom ili oskorušom čekaju na nas".
Nadam se da sam ovo razumljivo rekla..ne znam kako bih drugačije.
Veliki Graditelj nam je,svakom od nas,pozajmio ovaj život na Zemlji i kada dodje trenutak da mu ga vratimo,
da li ćemo biti u stanju da stanemo dostojanstveno ispred Njega i podnesemo dostojan raport?
Uzmimo ljubav za mernu jedinicu života..i sanjajamo.
Jer,ništa se nije dogodilo u snu,što bi na javi moglo biti neprepoznatljivo.
Samo su slike snovidjenja čudno sklopljene.
Čekaju na nas da ih dešifrujemo...
U tim slikama je smisao našeg postojanja,one su zaista najpouzdanije merne jedinice kvaliteta našeg života...
"Život se ne meri brojem sopstvenih udisaja...već brojem momenata koji nam oduzimaju dah".
Dan merimo dužinom prisutne svetlosti,kroz radjanje i zalazak Sunca.
Čime merimo svoje postojanje na planeti Zemlji?
Novcem?
Diplomama,sertifikatima raznih značenja?
Osvojenim nagradama?
Brojem materijalnih stvari koje posedujemo?
Osećajem savršenosti svega što smo do sada uradili,za sebe i za druge?
Mišljenjem koje su drugi imali o nama?
Stvarnošću koju smo (subjektivno) doživeli?
Davno sam pročitala da u čudesnom (mislim,neobičnom) scenariju mjuzikla "Rent"("Iznajmljivanje"),
pokojni Džonatan Larson,koji je tragično preminuo pre same premijere istog na Brodveju,
predlaže da za mernu jedinicu obeležavanje pojave zvane Život,uzmemo Ljubav.
Ne moramo biti u nekoj emotivnoj vezi da bi smo voleli.
Ne moramo imati novac da bi smo voleli.
Ne moramo savladati svoje strahove da bi smo voleli.
Sve što treba da uradimo,jeste da pronadjemo strast i ljubav u centru svog srca.
Sve što treba da uradimo da bismo voleli,jeste da osetimo ljubav koja gori u nama,čiji plam se ne može
ugasiti tako lako,tek tako-sam od sebe.
Sve što treba da uradimo da bi smo voleli...jeste da prosto-VOLIMO.
Kada svoj život vagamo ljubavlju,možemo li da ga takvim merilom ocenimo kao nezamislivo bogatim?
Da li ste bili u stanju da volite odistinski,duboko,bez zadrške i ustezanja?
Jeste li voleli često,voleli sa strašću?
Da li iz višegodišnjeg izazovnog perioda košmarnog budjenja,imate snage da izronite sposobni da ponovo
osećate više,dajete više,volite još više.
Da li imate vere da je tako nešto uopšte moguće?
Moguće je..samo ako vam je ljubav nasušna potreba i smisao življenja.
Može li ljubav biti merna jedinica za život?
Može...to i jeste najpouzdanija,najbolja merna jedinica!
Preduslov je da se ne bojimo da zaplovimo pučinom uzburkanog mora,da smo hrabri sa se otisnemo
nepreglednom vodom nepoznatog okeana,a da pritom znamo da iz vidokruga gubimo sigurnost obale..
A to bi moglo alegorično,ali i neskriveno da znači-biti radoznao poput deteta,
uvek svojstven sebi samom,ali u novim situacijama i drugačiji..i stalno biti mlad-u srcu,u duši.
Važno je znati da pripadamo nezaustavnom toku,da smo reke koje uporno teku,radjajući se u vrletnim
planinskim visinama i odronjavajući se u pitomim,ravnim nizinama...kao u košmaru trajanja.
"Sve reke teku u more,a more se ne prepunja.
Odakle teku reke,odatle se i vraćaju...da opet teku".
Ali,u tom "košmaru trajanja",neizbežnu smrt treba prihvatiti kao nešto što "biramo prema sebi"..
..jer "najlepše ledine u zavičaju,pod voćkom,brezom ili oskorušom čekaju na nas".
Nadam se da sam ovo razumljivo rekla..ne znam kako bih drugačije.
Veliki Graditelj nam je,svakom od nas,pozajmio ovaj život na Zemlji i kada dodje trenutak da mu ga vratimo,
da li ćemo biti u stanju da stanemo dostojanstveno ispred Njega i podnesemo dostojan raport?
Uzmimo ljubav za mernu jedinicu života..i sanjajamo.
Jer,ništa se nije dogodilo u snu,što bi na javi moglo biti neprepoznatljivo.
Samo su slike snovidjenja čudno sklopljene.
Čekaju na nas da ih dešifrujemo...
U tim slikama je smisao našeg postojanja,one su zaista najpouzdanije merne jedinice kvaliteta našeg života...
"Život se ne meri brojem sopstvenih udisaja...već brojem momenata koji nam oduzimaju dah".