Profesor, diplomata, pa ministar
Za života Ljubomir Nenadović zadužio je srpski narod ne samo bogatim književnim stvaralaštvom, već i društvenim uticajem i boravkom na visokim funkcijama.On je predavao na Liceju u Beogradu, potom je službovao u ministrastvu prosvete i unutrašnjih dela, a na kraju oprobao se i kao diplomata – postavljen je za sekretara Srpskog poslanstva u Carigradu.
Deset godina je bio i načelnik Minisatrstva prosvete, nakon čega je zatražio penziju i povukao se u rodnu Brankovinu. Takođe, vredi napomenuti da ga je knez Milan Obrenović, koji će kasnije postati i kralj, imenovao za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.
Zanimljivo je, međutim, da je najveći trag u istoriji srpske književnosti ostavio kroz svoje putopise, pet knjiga pisanih u obliku pisama. To su: “Pisma iz Švajcarske”, “Prva pisma iz Nemačke”, “Pisma iz Iitalije”, “Druga pisma iz Nemačke” i “Pisma o Crnogorcima”. Ona nemaju toliko umetnički, koliko kulturološki i istorijski značaj, a kako je i sam Nenadović istakao stvorena su tako da “svaki čitatelj ima utisak kao da su baš njemu pisana”.
Za nas su svakako najinteresantija “Pisma o Crnogorcima”, koja su nastala kao rezultat prepiske sa knezom Danilom. Ljuba Nenadović bio je donekle opčinjen Crnom Gorom i tamošnjim narodom, divio se njihovom čojstvu i junaštvu. Dragocena su i “Pisma iz Italije”, koja svedoče o prijateljstvu i zajedničkom putovanju kroz Italiju sa Njegošem.
Nenadović je pokrenuo i časopis “Šumadinka”, koji je sa povremenim prekidima izlazio sedam godina. Međutim, kako se stalno podsmevao cenzuri, neretko i kritikujući vlast, list je zabranjen s obrazloženjem da “prkosi praviteljstvu našem”.Ono što je za srpsku književnost, prosvetu i kulturu Ljubomir Nenadović učinio nemerljivo je – on je “naslednik” Dositeja Obradovića čiju je tradiciju nastavio i osigurao joj mesto u budućnosti.
Danas, Čika Ljubina ulica se ugnezdila između trga na kome je spomenik Knezu Mihailu i Ulice Kneza Mihaila, što je pomalo simbolično – na ovaj način dva velika prijatelja ostala su povezana i nakon smrti.
Naime, knez Mihailo i Ljuba Nenadović gajili su blizak odnos, i važili su za dobre prijatelje. Nakon ubistva kneza, književnik je dugo, dugo bolovao i patio u tišini, posebno jer je u atentatu učestvovao jedan od njegove braće.