Tokom zime, kada većina biljnog sveta zaspi, bela imela zadržava zeleno lišće i rađa biserno bele plodove. Imela je jedna od retkih biljaka na severnoj hemisferi koja ne raste na zemlji već na granama drveća. Pojavljuje se na brezi, hrastu, vrbi, voćkama i drugom drveću. Danas je mišljenje o imeli kao o parazitskoj biljci prevaziđeno; smatra se da je odnos između nje i domaćina suživot u kome imela kao zimzelena biljka daje domaćinu hranljive materije u zimskom periodu.
Bela imela (lat. Viscum album) rasprostranjena je širom Evrope, severne Azije i Japana. Ljudi su je od davnina brali, koristili za lečenje i cenili, prepoznajući u njenim zlatnim listovima snagu prirode.
U dvojezičnim knjigama srednjeg veka pominju ga Hildegarda, Paracelzus, Matioli, Jeronimus Bok i drugi. Godine 1729. objavljena je knjižica o imeli engleskog lekara Kolbata, a ovom neobičnom biljkom opširno se bavio i nemački lekar Kristof Vilhelm Hufeland. U novije vreme botaničari i lekari pokušavaju da istraže životnu i lekovitu moć ove biljke, međutim, još mnogo toga je nepoznato.
Bela imela (lat. Viscum album) rasprostranjena je širom Evrope, severne Azije i Japana. Ljudi su je od davnina brali, koristili za lečenje i cenili, prepoznajući u njenim zlatnim listovima snagu prirode.
U dvojezičnim knjigama srednjeg veka pominju ga Hildegarda, Paracelzus, Matioli, Jeronimus Bok i drugi. Godine 1729. objavljena je knjižica o imeli engleskog lekara Kolbata, a ovom neobičnom biljkom opširno se bavio i nemački lekar Kristof Vilhelm Hufeland. U novije vreme botaničari i lekari pokušavaju da istraže životnu i lekovitu moć ove biljke, međutim, još mnogo toga je nepoznato.