Čak Noris je 60-tih godina bio šampion i sportista za primer, žilav borac i džentlmen. Zbog svoje veštine i takvog svog ponašanja uživao je poštovanje kako publike, tako i takmičara sa kojima se borio. Noris je ostao u sećanju kao takmičar koji je u svakom trenutku bio spreman i na šalu, i na smeh, i na potpisivanje autograma.
Nikada nije bio umoran, nikada toliko zauzet da publici ne bi dao sebe. Bio je potpuno svestan primera koji pruža mladima i zato je osećao veliku odgovornost. Ali, ono što je kod njega bilo nesvakidašnje - žvieo je za ovu odgovornost i za to da svoje ljubitelje i publiku nikad ne razočara. Na strunajči je bio izuzetno "čist" borac. Nikada nije koristio preimućstva u borbi koja nisu imala ništa zajednočko sa sportom. Čvrsto se držao izreke "Nemoj se razgneviti, budi smiren."
Kada bi izgubio koji meč (što se dešavalo vrlo retko) nije optuživao sudije da su mu ukrale pobedu. Nije to radio čak i ako su to nekada i učinili. Norisova filozofija je bila u shvatanju da ukoliko izgubi, izgubio je isključivo svojom krivicom. Za ono što je učinio u toku meča nije nikada nikog krivio jer se isključivo sam osećao odgovornim za svoje poteze. Nikada se nikome nije požalio, niti je o bilo kome ružno govorio, bilo u lice, bilo iza ledja. Ako nekog dana nije postupao onako kako mu se činilo da je morao da postupi jednostavno bi rekao: " Pa, mislim da danas nisam baš bio u formi, moraću pojačati trening." Kako je govorio, tako je i činio.
Turniri na kojima je pobedjivao nisu nosili pečat jednog konkretnog stila. Osvajao je Noris turnire Istočne i Zapadne obale, korejske i japanske, kao i otvorene. Njegov "pedigre" u borilačkim veštinama je sam po sebi fascinantan. Svoje prve korake u karateu započeo je u stilu "mu do kvan tang su do" korejskoj verziji karatea, da bi studije borilačkih veština zaokružio treniranjem i proučavanjem japanskog stila "šotokan".
Čovek koji je upotpunio Čakovu kraijeru, u smislu krilatice da pravda uvek pobedjuje nepravdu, zvao se Džoe Luis. Njihov odnos je bio sličan rivalitetu koji je vladao izmedju Mohameda Alija i Džoa Frejzera, rivalitetu izmedju dva različita načina borbe. Svako od ove dvojice je u toku medjusobnih mečeva pružao svoj maksimum, pa samim tim učinio ove mečeve zanimljivim. Ali, iz ovih mečeva, najveću korist je imao karate kao sportska disciplina, a posebno ljudi koji su se u ovim vremenima njima bavili i imali sreću da se sretnu sa ova dva šampiona koji su svima pokazali koliko karate može da bude interesantan. Luis je s vremena na vreme pobedjivao Norisa, ali je upravo Noris bio taj koji se učvrstio na vrhu nakon većeg broja pobeda. Razlozi ovih pobeda bili su jednostavni. Noris je raspolagao bogatim arsenalom proverenih tehnika koje je u svojim mečevima umeo da iskoristi. On se nije oslanjao samo na neke vrste udaraca rukom ili nogom. A kad bi izgubio, za izgubljeni meč je krivio samog sebe, smatrajući da mu još uvek nedostaju odredjeni elementi. Za njega je jedino rešenje bilo u još jačem i napornijem treningu i ovladavanju novih tehnika. Osim toga, njegova izuzetna istrajnost i osećaj za trenutak, u kombinaciji sa "velikim srcem" i prirodnom nadarenošću, učinili su od Norisa skoro nepobedivog takmičara. Razlika je postojala i u karakteru, koliko je Noris bio ljubazan, toliko je Luis bio nadmen i agresivan. Upravo ovo je bilo i odlučujuće za izbor glavnog američkog glumca u karate filmovima.
Čak Noris je po prestanku svoje aktivne karijere bio zatrpan filmskim ponudama. Snimio je mnogo filmova a neke od njih sa Brus Liem sa kojim je imao prijateljski odnos.
Nikada nije bio umoran, nikada toliko zauzet da publici ne bi dao sebe. Bio je potpuno svestan primera koji pruža mladima i zato je osećao veliku odgovornost. Ali, ono što je kod njega bilo nesvakidašnje - žvieo je za ovu odgovornost i za to da svoje ljubitelje i publiku nikad ne razočara. Na strunajči je bio izuzetno "čist" borac. Nikada nije koristio preimućstva u borbi koja nisu imala ništa zajednočko sa sportom. Čvrsto se držao izreke "Nemoj se razgneviti, budi smiren."
Kada bi izgubio koji meč (što se dešavalo vrlo retko) nije optuživao sudije da su mu ukrale pobedu. Nije to radio čak i ako su to nekada i učinili. Norisova filozofija je bila u shvatanju da ukoliko izgubi, izgubio je isključivo svojom krivicom. Za ono što je učinio u toku meča nije nikada nikog krivio jer se isključivo sam osećao odgovornim za svoje poteze. Nikada se nikome nije požalio, niti je o bilo kome ružno govorio, bilo u lice, bilo iza ledja. Ako nekog dana nije postupao onako kako mu se činilo da je morao da postupi jednostavno bi rekao: " Pa, mislim da danas nisam baš bio u formi, moraću pojačati trening." Kako je govorio, tako je i činio.
Turniri na kojima je pobedjivao nisu nosili pečat jednog konkretnog stila. Osvajao je Noris turnire Istočne i Zapadne obale, korejske i japanske, kao i otvorene. Njegov "pedigre" u borilačkim veštinama je sam po sebi fascinantan. Svoje prve korake u karateu započeo je u stilu "mu do kvan tang su do" korejskoj verziji karatea, da bi studije borilačkih veština zaokružio treniranjem i proučavanjem japanskog stila "šotokan".
Čovek koji je upotpunio Čakovu kraijeru, u smislu krilatice da pravda uvek pobedjuje nepravdu, zvao se Džoe Luis. Njihov odnos je bio sličan rivalitetu koji je vladao izmedju Mohameda Alija i Džoa Frejzera, rivalitetu izmedju dva različita načina borbe. Svako od ove dvojice je u toku medjusobnih mečeva pružao svoj maksimum, pa samim tim učinio ove mečeve zanimljivim. Ali, iz ovih mečeva, najveću korist je imao karate kao sportska disciplina, a posebno ljudi koji su se u ovim vremenima njima bavili i imali sreću da se sretnu sa ova dva šampiona koji su svima pokazali koliko karate može da bude interesantan. Luis je s vremena na vreme pobedjivao Norisa, ali je upravo Noris bio taj koji se učvrstio na vrhu nakon većeg broja pobeda. Razlozi ovih pobeda bili su jednostavni. Noris je raspolagao bogatim arsenalom proverenih tehnika koje je u svojim mečevima umeo da iskoristi. On se nije oslanjao samo na neke vrste udaraca rukom ili nogom. A kad bi izgubio, za izgubljeni meč je krivio samog sebe, smatrajući da mu još uvek nedostaju odredjeni elementi. Za njega je jedino rešenje bilo u još jačem i napornijem treningu i ovladavanju novih tehnika. Osim toga, njegova izuzetna istrajnost i osećaj za trenutak, u kombinaciji sa "velikim srcem" i prirodnom nadarenošću, učinili su od Norisa skoro nepobedivog takmičara. Razlika je postojala i u karakteru, koliko je Noris bio ljubazan, toliko je Luis bio nadmen i agresivan. Upravo ovo je bilo i odlučujuće za izbor glavnog američkog glumca u karate filmovima.
Čak Noris je po prestanku svoje aktivne karijere bio zatrpan filmskim ponudama. Snimio je mnogo filmova a neke od njih sa Brus Liem sa kojim je imao prijateljski odnos.