Bura Epilog

Изгубих све што магија ми дала;
Остала ми само моја снага мала (...)
(...) Моја једра нека ваш нежни дах води,
Ил' пропада план што желех да вам годи.
Духова више да ми служе немам,
Нити вештине да магије спремам;
Мој крај ће бити у мом очајању,
Ако ми молитва не помогне стању;
А она је тако продорна да стиже
До мислости саме и грех са нас диже.
И к'о што желите да с вас греси оду,
Тако и ви мени дарујте слободу.

Šekspir


Hteo bi malo da se osvrnemm na pojam "моја снага мала" kad prođe čarolija ostaje upravo moja snaga mala. Naspram čarolije izgleda ništavna, al ima tu prednost da nam je dobro znana od davnina i da sa "njenom malenkosti " nekako lakše krojimo dnevnu rutinu.Da li u čoveku ostaju recidivi čarolije?
Da li čarolija ostavlja tragove u tkanju čoveka?
 
LJILJA MMM;bt96883:
na oba pitanja odgovor je ...da

Stalno mi se iznova vraća ovaj epilog. Mislim da sam sretao ljude koji su dali sebi snage samoubeđivanjem, i potpuno zanemarili "snagu svoju malu" i čini mi se da nakon dugog vremena oni postanu branioci "prazne tvrđave" i sva energija se troši na odbranu.
Tako da mi se Prosperova odluka da raspusti duhove i odrekne se čarolije na vrhuncu moći i nakon dostizanja zacrtanog cilja doima (nad)ljutski. Otpuštajući na taj način naša tvrđava se puni i u slučaju ponovne potrebe, naćićemo način da dozovemo duhove, a najvažnije od svega imaćemo šta braniti.
 

Back
Top