Branko Ćopić

[vaya con dios]

Nedavno sam gledala emisiju posvećenu Branku Ćopiću i njegovim delima, životu...
Supruga je pričala kako su njegove satirične priče bojkotovane od strane režima, gde je isti prepoznao njegovu prkosnu ideologiju, mada je mnogi i ne bi tako shvatali, nije mogao da se pomiri sa promenama koje su se dešavala posle rata i bio je srećan što je ostao onaj isti. Upravo zbog toga jer je ostao isti bio je obeležen. Vremenom ga drugovi napuštaju, a dok odlazi u kafanu gde su se skupljali na kraju ostaje sam za stolom. Ivo Andrić mu je rekao okani se Branko satira piši nešto ozbiljnije ...a on je shvatajući dobronamernost Andrićeve opaske, ali neshvatajući da je to zaista tako prestao da piše, obuzela ga depresija i nije mogao više. Šetajući u parku sa jedinim prijateljem išli su put mosta, na samom početku se nagnuo preko ograde, naravno to je bila njegova zamisao, da bi prijatelj rekao neka doneću ti ih ja. Dok se ovaj vratio Branko je već bio na pola mosta, popeo se i skočio u volu.
Tužno...koliko je sličnih osporavanja bilo...ali mi čitamo i dalje Brankova dela, biografiju i otvaramo oči onima koji su u njemu videli državnog neprijatelja.

 

[Baudrillard]

Rastanak

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varakaš se, a detinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gde smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.

A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru ..."
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi Kreketuša.

 

[duca03]

JERETIČKA PRIČA

BRANKO ĆOPIĆ

Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz
raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare,
trule, nenarodne... itd. Jugoslavije.
Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom.
Ispod nje, desetak stepenica niže, minirjaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.
Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje,
kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.
Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova
svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne
ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čime se bavi (a koja
samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan načelnik personalnog
odjeljenja, koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija
nad vazdušni prostor vile.
Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena
upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su prošetale ukazujući počast starom gradu i
suncu nad njim i, vijoreći kosom, doprašile natrag autom natjerajući u bijeg tamo neke koji su
gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignutd). Sad obje sjede u ćošku,
nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.
— A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme? — interesuje se
svastika, inače stari kandidat za udaju.
— Kakav debeljko? — nadiže obrve pomoćnikovica. — Ta ono je pukovnik taj i taj; još je
momak.
— Aa, fin drug, simpatičan - razvlači usta svastika i pita dalje: — A onaj mladić, ljepotan?
Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?
— Taj? — kiselo mrmlja pomoćnikova žena. — Neki student, drug mog brata.
— Pih, baš je neki bezobraznik — mršti se svastika. — Tako drsko gleda i tako se... Baš ima
neučtiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.
— Mnogo, mnogo — slaže se pomoćnikovica.
Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož
nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema
velikoj plaži. Tamo ga prepoznavaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:
— Aa, evo ga, evo ga!
— Gdje si ti, bre? Ovamo!
Već poslije jednu minutu ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i
razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka,
svog bivšeg kurira:
— Čuješ, Milojica, bi l' se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo
prijeko.
— Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.
Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanistvena dosada.
— Jeste li svraćali do velike kavane? — pita pomoćntik ženu.
— A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.
— Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more — uzdiše svastika.
— Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom našem,
sjećaš li se? Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.
— Šta da mu radiš! — sliježe pomoćnik ramenima.
Drug miinistar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među
narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa
među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniii, vredniji i mudrijli,
izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.
Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog
hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik.
Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako sam kaže.
— Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite... —
počinje on tihim i diskretnim šapatom.
— Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta — nehotice se otme ministru i, kao da
rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže: — Ne, ne treba.
— Ne treba! — kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio
ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: - Ali što vi plivate — cmok! — i tu direktor
poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.
— Aha, jesi li vidio, — sav bljesnu i oživlje ministar — a nema ni nedjelju dana kako sam
naučio.
— Vi ste prilično i omršaviili, skoro i nemate stomaka — nastavi direktor.
Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to
isto, njemu se i samom čini da više nema stomaka.
— Pa, mršavi se, mršavi.
Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se miinistar samodopadljivo
ogleda i smješka.
Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada
probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričjom glavom.
— A gdje je general, gdje su?
— Valjda su tamo prijeko — krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena,
pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlača, "guta" i nepopravljivo kvari do juče fine
ljude. — E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!
— Vrlo važno — žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe: — Možda je na
ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.
— Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu — zlobno dodaje
pomoćnikovica, ciljajući bogzna na koga iz njinovog društva.
Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra
njuška svijetlih i drskiih očiju, doperjala sigurno s velilko plaže, radoznalo izviruje na
osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtanim gaćicama, isteže šiju put
malog bifea pod ballkonom.
Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi
nepoznatom.
— Šta vi, druže, tražite.
— Imaš ii ti ovdje nešto 'ladno za popit? — dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po
promočenom džepu misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.
— Ovdje je zabranjeno... — uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažjjiva njuška, i ne čujući ga,
već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:
— Deder, za burazera jedan špricer, onako pojači.
Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca, koji se
već vraća neljubazno uslužen kod bifea.
— Jest, ovo je.
Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on proljetos lično predao nagradu i orden,
pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi
prepoznao.
— Do đavola, šta li će samo čovjek reći ako li je i mene vidio?!
Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici za ljuljanje i pita:
— Zašto ne premjestite kod nas onu muziku iz velitoog hotela u gradu? Meni se ponekad
uveče tako igra.
Ministra obuzima ljutnja:
— Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i
zatvoriti je
ovdje u ovu... ovu?...
Svastika začuđeno nadiže obrve:
— Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.
— Odgovorni drugovi. Pa šta onda? — jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu
upada u riječ:
— Jest, baš ste mi osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjećaš
li se, kad smo prvi put ovdje bili?
— Pa jest, sjećam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.
Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:
— Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji
svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.
— Pa da, socijalistička demokratija — ironično zvoca studentkinja. — Dođeš u autu na
fakultet, i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.
— Eto ti, vidiš.
Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče
za jednu nijansu isuviiše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:
— Ehej, ovamo — de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.
Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu.
Svastika upitnno gleda pomoćnikovicu:
— Koji je sad ovo?
— A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književaiik,
ne sjećam se... Šta je onaj? — obraća se pomoćnikovica mužu.
— Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je! — s mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.
- A kako ga cijene naši drugovi? — interesuije se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta.
A taj pogled ispitivački i neodređen, sve kao da govori: "Pričekajte časak dok vidim ko ste,
možda ću vam se i nasmiješiti."
Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi:
— Loše, brate, plivaš — penzionerski.
— Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.
— Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.
— Eto ti ga sad! — čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i
sam mora nasmijati.
Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne počne da se žali:
— Dodijalo mi, druškame, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan
idem na opštu plažu, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikailno odmaralište.
— A ne bojiš se, možda, za svoj autoriitet? — lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.
Štef nailazi na plićak, ispravlia se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još
neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:
— E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi
u oči, onako izbliza, s korak razmaka.
Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s
blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća
kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:
— Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...
— Dobro, dobro, u redu.
Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu
u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom,
zatim ie i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...
U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom
razlikom što je u njhovim sanjama pomoćnik odavno propao i otašao negdje u privredu, a oni
se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.
Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči
ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primaimljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.
A velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove,
burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.​

Književne novine 22. 8. 1950. (Књижевне новине, Београд, III, 1950. бр. 34)

Poslije te priče komunjare među piscima su ga počele proganjati...i ne samo oni...režim cijeli...ubio se kad je konačno shvatio da se zemlji za koju se borio bliži kraj i da se borio za pogrešne ideale...

 

[duca03]

Branko Ćopić sa suprugom doktoricom Bogdankom - Cicom u šetnji.

 

[duca03]

Trku čini Popović Lazare

Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio

Скупштина међу навиљцима

Teško se kreću i cvile kola Sime Džakule natovarena planinskim sjenom i cpopo poput puža odmiču drumom što vodi od Banje Luke za Bosansku Gradišku. Dva omanja mršava šarena vočića u jarmu, zgrbivši se u leđima, nijemo se upinju i tegle teretni voz opirući ce raskrečenih papaka i nogu o tvrdu prašnjavu cestu. Pored njih lagano korača Simo Džakula, sitan suv i malo poguren seljak, sav zarastao u kosu, i tiho i otegnuto, napola kroz nos, pjevuši:

Trku čini Popović Lazare;

Na biljegu sto dukata meće,

Biciklisti da uteći neće.

Biciklisti haju i ne haju,

U svoje se točkove uzdaju...

Pjeva Simo omiljenu i poznatu staru pjesmu o tome kako se negda, još prije četrdeset godina, ovim istim drumom utrkivao silni i ponositi Popović Lazar, naš čovjek težak, s prvim banjalučkim biciklistima. Lazar se još kao mladić spustio odozgo na Vrhovine u čaršiju i za kratko vrijeme u Bojić-Hanu, predgrađu banjalučkom, otvorio birtiju. Imao je dva nadaleko čuvena vranca, njegov najveći ponos, i kad se jednom u njegovoj birtiji povede nešto riječ o biciklima (koji su bap nekako u to vrijeme prvi put pošli kroz Banja Luku pa se o njima pretjeravao i mnogo pričalo). Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio. Puče tad Lazareva slava po celoj Krajini i ubrzo inače pjesma o njegovu podvigu, a sela prihvatiše njegovu slavu kao svoju rođenu, jer je, eto, njihov čovjek težak utekao celoj toj naduvanoj banjalučkoj gospodi i svima im dovijeka osvjetlao obraz.

Pjevuši Simo tu staru pjesmu o njihovoj težačkoj kraiškoj slavi i svaki čas priteže oko sebe okratak potijesan ovči kožun, jer se već javlja prvo blijedo svitanje i s njim rana jutarnja studen. Oko puta se mutno bjelasaju dugačke ustajale lokve, ostaci proletnjih kiša, i u njima se ogledaju i plove zgrbljena leđa volova, prva četvorica natovarenog sijena i gornji dio Simina lika. Čudna i nevesela tišina pritisla bijeli široki drum baš kao da je maloprije tuda prošao kakav veliki siromah pa za njim na drumu zaostala njegova golema nevolja i nijema tuga. U tišini se samo čuje teško jecavo škripanje kola i pokatkad, na mahove, Simin glas kako prižuruje volove:

– Os Peronja! Stu Šarota, brnte! ’Ajd, ’ajd, mili moji...

Vočići se onda još više pogrbe i potegnu jače i življe, a Simo ponovo utone u svoje misli i sve jednako poluglasno pjevuši onu pjesmu:

...Kad poteče Popović Lazare:

Mili Bože, čudnije čudesa,

Tutnji zemlja, a zveče nebesa...

Pjeva tako Simo o junaštvu Lazara Popovića, a misli su mu na sasvim drugoj strani.

I onako Simo jedva veže kraj s krajem otkad pamti sebe, a ovo zadnjih godina otelo mu se baš sasvim, pa makni ne makni – sam sebe zavarava i obmanjuje, nada se boljemu vremenu, ali sve uzalud. Zna on dobro i sam da je ta njegova nada pusta i jalova kao i tolike druge, ali, tek, u nešto čovjek mora da vjeruje i da se nada, jer, brate rođeni, da još toga nije u ovoj pustoj i nesretnoj Vrhovini čovjek bi morao u vodu da skače. Pa kud tolike nevolje pritegle Simu, tud mu ove godine, rano s proleća, polipsa pola ovaca. Nije imao boljeg čobana nego za njima poslao dijete, a ono ludo, šta zna, zaustavilo se s njima dolje u nekakve bare i ništaline kraj potoka (kupalo se dijete) pa, k’o brdske ovce, začas se pometiljile. Nadao se Simo da će od njih izbiti koji dinar pa da se štogod pokrpi u kući i da kupi kukuruza koliko da mu dotegne do novog žita, ali mu se, eto, sve izjalovi. Uspištala se po kući gladna i suvotna djeca, slušati od greote ne možeš, pa druge ne bi, nego Simo razvrši već dopola očupani staščić brdskog sijena i natovari ga na kola pa krenu s njim put Gradiške, jer se tamo sijeno još ponajbolje plaćalo i prodavalo.

Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.
Cijeli bogovetni dan juče Simo je orao na ovim istim vočićima i tek se u sami mrak vratio kući i čim je večerao izašao je zajedno sa ženom i najstarijim sinom, dječakom od petnaest godina, i onako prema mjesečini trpali su i sadijevali sijeno na kola, a jutros, još prije ranih jutarnjih pijetlova, krenuo je Simo od kuće, samo da za hlada stigne do Gradiške. Od jučerašnjeg rada i posrtanja i noćašnjeg nespavanja Simu biješe osvojio težak umor i nekakva nemoć, i nesnaga nalila mu se u sve udove pa su mu u hodu čisto poklecava koljena. Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.

Čim se malo ponamjesti gore na vozu, osjeti Simo kako ga umor lagano napušta i on se ponovo zaveze u svoje misli.

„Ej, Bože moj, kako li je negda ovim istim drumom jezdio Popović Lazar kad se ono utrkivao s biciklistima. Stari ljudi i stara dobra vremena kad se još moglo da ljuduje i da živi. Da su mi sad nešto, jadna majko, onaki vranci k’o u Lazara, onake vile, pa da pojezdim odavle začas li bi u Gradišci bio. Ajde! – pucnem ja motkom..., ovaj, nije nego kamdžijom, a konji se džilitnu i opuče niz cestu i tek samo vidiš kako pokraj tebe bježe i nestaju živice i ograde i u prašini se lepršaju i skakućući bježe seoske kokoši. Naletiš kraj mehane, tandrču i otskaču kola, a ljudi se pomaljaju na vratima i nadnose ruke na oči: Ko li je ono, ljudi moji, ’nako silan... Lazar... ovaj, Simo Džakula. Ta odma’ sam poznao da je to on... A ti samo goniš i ne obzireš se dok se čobani još na pola kilometra unaprijed dovikuju:

– Sklanjaj ovce s ceste, eto Sime Džakule... Brzo...

A kako je negda Lazar trku pravio u i biciklistima utjec’o i ja bi tako. Ja, jedini Bože, tutnje i zvrče drumom kola, ništa se od nji’ ne čuje, a ti čisto rasteš u njima od nekakve nove snage.

„Mili Bože, čudnije čudesa.

„Tutnji zemlja, a zveče nebesa...“

I nesvjesno trzajući rukama, kao da u njima drži uzde, Simo se bijaše skupio i sasvim nagnuo naprijed kao da bijesno juri pa se sve boji da ga od silna zora vjetar ne zbaci. Iz sanjarija se trže tek onda kad pod sobom osjeti lagan potres i posrnu malo unaprijed. Volovi su se bili zaustavili pred jednom ovećom uzbrdicom ne mogući da krenu dalje. Kao da se tek probudio, Simo iznajprije začuđeno pogleda oko sebe, a onda skoči s kola i stade da kreće volove poduprevši i sam jednim ramenom voz.

– Os, Peronja! Os, Šarota!

Volovi nesložno trgoše naprijed, najprije jedan pa drugi, pa isto tako nejednako i nemoćno stukoše jedan za drugim nazad. Simo ponovo povika i pokuša da ih krene, ali volovi se i drugi put uzalud odupriješe – kola se nijesu micala ni za stopu. Kad ni poslije nekoliko uzaludnih pokušaja volovi ne mogaše da krenu, Simu, poče da spopada ljutina i očajanje pa stade nemilosrdno da udara grabovim prutom po mršavim volovskim leđima; jadne životinje samo su se bespomoćno uvijale i drhtale pod udarcima. Najzad kad vidje da ni to ne pomaže, Simo se dosjeti starog lukavstva koje mu je dotad često puta pomoglo: iščupa iz voza dobru rukovet sijena pa se izmače malo ispred volova i pruži im je gotovo na dohvat. Gladne životinje požudno onjušiše sijeno pustivši kroz nozdrve čitav oblak vlažne vruće pare, pa se očajnički upeše da se krenu i da ga dohvate jezikom. Kola samo teško i kratko škripnuše i povedoše se malo ustranu, a mlađem i slabijem volu od umora i napora zadrhtaše i omakoše se noge i on se teško svali na cestu.

Malaksala životinja muknu žalosno i promuklo i tužno pogleda u gazdu i u nedosegnuto sijeno. Od toga nijemog žalosnog pogleda izmučene gladne životinje Simu minu sva malopređašnja ljutina i nekakva mu se studena tuga savi oko srca od jedne beznadne žalosne pomisli što mu je toga trenutka nenadno sinula u svijesti. Ama zar i on nije jedan ovaki isti izmučeni malaksali vo, koji čitavog života tegli bez prestanka svoja teška pretovarena kola. Zar i on nije već isto ovako sustao i smalaksao, a sva njegova dosadašnja iščekivanja i nadanja u bolje dane, zar nijesu isto što i ova šačica sijena kojom je zavaravao i mamio volove da izdrže i krenu dalje.

I dok se tako borio sa tom svojom gorkom i žalosnom pomisli i gledao izmučenu životinju kako leži u prašini tužno spuštene glave, iz misli ga trže prodoran zvuk automobilske sirene.

Drumom od Banje Luke jurio je svom brzinom jedan crn luksuzni auto ostavljajući za sobom sivu klupčad podignute prašine. Kad nalete kraj Siminih kola šofer uspori brzinu, skrenu malo ustranu i očešavši se o voz sijena prejuri kao ništa ovu uzbrdicu gdje bijahu zapeli Simini volovi i začas ga nestade u pravcu Gradiške. Gledajući za njim Simo je šutio žalosno i bespomoćno kao brodolomnik i odnekud mu je bilo jasno, do bola jasno, da se više neće nikad niko roditi i naći ni u Vrhovini niti nigdje u njihovim planinama, nijedan novi Popović Lazar, koji bi prestigao i posramio ovo čudovište; ova je sila prestigla i pregazila sve njih i juri dalje, nemilosrdna i neosjetljiva.

Smućen i ojađen, Simo još jednom pogleda u svoje volove, a zatim baci u prašinu onu rukovet sijena pa nemoćno prisjede u kraj druma i zagnjuri glavu u ruke. Nešto gorko i teško poče da ga steže u grlu da se u tome istom trenutku na nj navalila da ga kida i guši sva njegova golema bijeda i ljuta sirotinja.

I drugi vo, umoran i sklopljenih bokova, prileže u prašinu.​

Autor: Branko Ćopić

(Politka , petak 3. jul 1936. godine)

 

[*pustinjakinja]

Cesta tema Brankovih djela,njegov zavicaj...

OTAC GRMEC


Sela u ognju, rumene vode, topovi iz daljina,
ćutanje majke Todore, nad sjenom Jovana sina.

Kroz tugu putnika vjetra i noći budne, nemirne,
kroz oblake pospala stada i bijele i prozirne
gudi mi pjesmu starina-
Grmeč planina:
Krajino moja, dusmanskom kuglom uzorana,
aljino crna ,duboko zarezana,
suzama zalivenai krvlju pokopana.
Dječico moja, brkonje stare i momci bez naušnica,
u trideset i tri zasjede rasijana,
na trideset i tri rova okušana,
kraj trideset i tri druma ukpopana.
Ej, djeco moja, ej travo zelena,
pred svakim grobom okrvavljena,
čeličnom kosom pokošena.

Dok mi vjetrovi kosu češljaju i grudi mećave biju,
čujem vas u daljini, kad vaši
mitraljezi
posmrtno ruvo šiju,
krvavu sjetvu siju,
na me se s brda smiju.
Junački samo djeco, vučadi rasla u gori,
otac vas Grmeč gleda:
Žestoko! Obori!

Ja sam vas opaso snagom, nijeste rasla u svili,
s moga kamenog dlana bistru ste rosu pili,
u sto ste smrti bili,
i hiljadu blatnih noći izgazili;
jesenja svitanja mijesili;
krvavim cestama pjevali
i na bodljivim žicama umirali.

Oblačno ćutah u noći, kad su vas na vjetru klali,
ispod krvava noža ume ste gledali
i osvetu čekali.
Pod mojim skutom bjegunica Jelena u crno zavijena
udovički jeknu kraj sina nejaka:
Planino moja, planino tugo velika,
ne hraniš li, goro, u sebi junaka,
kriješ li osvetnika?!

Hajdučki zemani vučki u puste se klance vratili,
u moje klance jadikovce,
oko mene starca stuštenog vi ste se , djeco, sjatili,
pred krvničkom kućom grmečko vuče zavija,
oči mi kresnuše munjom-
zagrme sveti Ilija.
Čete se prosuše u gori odnjihane,
čeličnom vjerom opasane,
na mojim grudima triput zaklete,
da se nikom ne uklone s puta.
Ranjeno riknu krajiška mečka ljuta.

Hej, dječico moja rođena, za pjesmu stvorena,
kako ste na cijevi jurišali
kako ste pred žicama u grču padali.
(Avaj, proklete ,žice, ukrsnice, odakle li se vučete
i moju Krajinu sapinjete!)
Moje su vas, djeco, oči gledale
i čas u suncu sijale,
a čas u ljetnom pljuskui pjevale i plakale.

A u smiraj , bitke, u večeri klonule,
hiljede ranjenika u moj su zagrljaj tonule:
Na mojim grudima krvava glava
i oči vatrom upaljene,
i blijede ruke, noge polomljene
mladosti moje iskrvavljene-
sto i tri bitkena juriš dobijene,
sto i tri staze jutru otvorene.
Niko vas, djeco ne može predobiti,
snaga vaša neznana u meni se krije,
srce Krajine duboko u mojim grudima bije.
Pa ko će planinu razoriti,
ko će saviti visove plamene,
ko li će srce skriveno pronaći,
za svakim drvetom kuca, iz svake dolje kamene.

U pećini neznanoj junak se Nebojša budi,
momak sunčana sela,
konaj mu sprema i sablju dajezačarana dragana vila,
planinska vita jela...

Iznad Krajines svečano i mirno
u sunce gorim,
čelo mi tone u nebo prozirno.

Veliko svitanje čekam, srce mi radosno bije,
daleko su mi djeca, jedva se mitraljez čuje,
posmrtnu košulju šije
i pobjedom se sije.

Hej, heej , djeco, vučadi rasla u gori,
naprijed, ne stojte, naprijed!
Žestoko! Obori!!!

Na Petrovačkoj cesti - Branko Ćopić

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...

U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...


​

Volela sam i kao dete, a i danas volim Ćopića.
Ove dve pesme najviše. Mislim da i danas znam koji stih "Petrovačke ceste " naizust.
Pesma koja je, nažalost, imala priliku da još jednom bude potpuno živa.
Kad god se setim Ćopića, setim se i ( prokletsva ) Petrovačke ceste...

 

[Lada]

Da,jedna od najtuznijih i meni u nasoj knjizevnosti...

 

[*pustinjakinja]

Da,jedna od najtuznijih i meni u nasoj knjizevnosti...

Ne znam što neko ne kaže ovom čoveku da prestane uništavati poeziju.
Ovo je pravo pokletstvo za Petrovačku cestu, po ko zna koji put, nesrećna cesta ...
Skoro nikad ne kritikujem, i pitam se da li samo meni smeta ovo kaspljenje stihova, ili mi je još ostalo malo sluha ?

 

[Lada]

Ne znam što neko ne kaže ovom čoveku da prestane uništavati poeziju.
Ovo je pravo pokletstvo za Petrovačku cestu, po ko zna koji put, nesrećna cesta ...
Skoro nikad ne kritikujem, i pitam se da li samo meni smeta ovo kaspljenje stihova, ili mi je još ostalo malo sluha ?

Mislis na recitatora,koji svaku pesmu isto izgovara...Inace sve stihove je ekao kako i glase...Ti si inace sluhista,i savrsen poznavalac knjizevnosti...Hoces da izbrisem postavku?..nemam moci da sa njim udjem u dijalog...

 

[Lada]

 

[*pustinjakinja]

Mislis na recitatora,koji svaku pesmu isto izgovara...Inace sve stihove je ekao kako i glase...Ti si inace sluhista,i savrsen poznavalac knjizevnosti...Hoces da izbrisem postavku?..nemam moci da sa njim udjem u dijalog...

Na njega, da. Čovek uništi poeziju, a i sluh Nije problem u tekstu, ne izostavlja on ništa,
problem je samo u recitalu. Do bola je iritantno za sluh, a velika šteta za Pesmu koju on pročita.
Pesma je izgubila svaku šansu kod slušaoca da je čak i odsluša do kraja, a kamoli poželi još jednom i sam da je pročita.
Samo me zanimalo da li to jedino ja tako doživljavam ili još neko deli isto mišljenje. Možda je ipak samo do mene

Ma jok draga, neka ostane kao primer. S takvima nema dijaloga. Nije ni preporučljivo.

Tebi zagrljaj