Brana Crnčević

vaya con dios

Zainteresovan član
Poruka
294
Црнчевићева дела су осећајна, једноставна и бајковита, што га препоручује како деци, тако и одраслим читаоцима. За грађу својих дела, он узима стварне, разигране, али и тужне слике живота. Књижевној теми приступа анегдотски са становишта хумора и фине ироније

Kad bi meni dali

Кад би мени дали један дан,
ја га не бих потрошио сам.
Пола дана ја бих дао неком
ко је добар, а случајно сам.

Играли би, причали би нешто.
Трчали би, скакали би вешто
ја и добар, а случајно сам.

Кад би мени дали кишобран,
ја га не бих потрошио сам.
Пола места ја бих дао неком
ко је добар, а случајно сам.

Кишило би, док ми корачамо,
пола тамо, а пола овамо.
Ставили би дан под кишобран
ја и добар, а случајно сам.

Кад би мени дали један дан,
ја га не бих потрошио сам.
 

Prilozi

  • brana-crncevic.jpg
    brana-crncevic.jpg
    8,8 KB · Pregleda: 0
Poslednja izmena od moderatora:
ДАЉИНЕ


Даљине света како сте далеко!
Овде да ме нема, тамо да сам неко!

Све што је важно тамо ће се збити
сви ће тамо бити, ми нећемо бити.

Ја даљине хоћу, даљина сам гладан,
а свој живот трошим у неважном, сада.

Хтео бих далеко, најдаље, у плаво,
с овим истим срцем, с овом истом главом.

Не може се тамо јер не има вође
за којим најдаље може да се пође.

Даљине света без живота мога
како је страшно то што нема Бога.
 
SRPSKA POSLA
Za ljute rane

Čoveku nijedna boljka ne bi mogla ništa, kad bi svi delovi ljudskog organizma starili istovremeno. Sve bi boljke bile izlečive i svaka bi budala bila besmrtna, a ne samo genijalni ljudi koji ponegde žive i posle svoje smrti. Nađete se pred lekarom, a on vas pita šta vam je, gde vas boli? Kako da mu objasnite da je vaš slučaj beznadežan i da osećate žal za sobom. Doktore rekao sam svom lekaru, ne vredi me lečiti: jetra mi je ušla u devedesetu godinu, leva ruka ima pedeset i tri, desna šezdeset i jednu, levo mi je oko staro pedeset godina, a desno šezdeset i osam, levo uvo je odustalo od života, a desno pažljivo sluša sve, čak i najgadnije vesti, želudac odbija da sarađuje sa umornim crevima, a leva se noga ruga desnoj koja ne može da prati njen ritam. Srećni su samo ljudi, velim, kojima mozak padne pre penisa, i ne znaju o čemu se radi. Hoće li medicina ikad naći pilulu za sve boljke odjednom?

Doktor, inače moj stari prijatelj, gleda podozrivo.
„Nema pilule za sve boljke odjednom”, kaže samouvereno. „Na šta se žališ, šta te najviše boli?”
Srbija, kažem ja.
Gle, gle, kaže Doca. Radoznao je. Oči mu iskre. Biće da nisam prvi prijatelj koji mu je prijavio da je Srbija bolesna.
„Šta je sa Srbijom” pita podrugljivo.

Ne zna se, velim od čega sve Srbija boluje, a svakojaki konzilijumi je leče po svome. Domaći i strani hećimi nikako da se saglase kakvu terapiju da odrede našoj lepoj, maloj i napaćenoj otadžbini. Oni kojima Srbija nije ništa rugaju se onima koji veruju da im je otadžbina majka. Ako vam je to mama, kažu nam, grešila je, a vi se pokajte i platite njene grehe. Siluju nam mamu sa svih strana i zahtevaju da aplaudiramo. Da l' je to normalno?

Sumnjam u dijagnozu koja je Srbiji postavljena u Hagu, i koju svako malo potvrđuju u Briselu i Vašingtonu, uz podršku nevladinih patronažnih sestara i braće iz Beograda. Posebno se nerviram zbog amaterske hirurgije koja će joj, sva je prilika, biti uvedena kao jedini lek. Ako poverite Evropi da Srbiju zbog svega boli glava i duša, može se dogoditi da nam, kao nogu, amputiraju Kosovo. A onda hor prestoničkih kukumavki otpevava stranim horovima: doobro je, ćopaćemo, ali bićemo živi.
„Bensedin”, kaže Doca
Odrezali su, velim Crnu Goru od Srbije, i dive se svojoj veštini, razdvojili su nas bez kapi krvi. Odakle krv i da poteče, ranije je isceđena.
„EKG”, kaže Doca.
Sestra me smešta na krevet i aparatom cinkari rad mog srca, izveštaj će dati svom DB-u, svom doći. Sestra me pita šta će na kraju s nama biti i kako će se sve ovo završiti. Kažem joj da sam siguran da ona ne želi to da zna. Ne bih joj rekao šta će biti s nama i da to znam.

Mere mi pritisak. Ispada da mi je pritisak normalan. E moj Doco, brunda, izmerite vi meni pritisak iz Bisela i Všingtona, lako me je proglasiti zdravim kad mi merite pogrešan pritisak.
„Krv”, kaže Doca.
Sestra pokušava da mi izvadi krv iz vene na desnoj ruci. Ne ide. Velim joj da mi vadi krv iz starije i umorne vene, predlažem joj da pokuša da me bocne u levu ruku, tamo je vena osam godina mlađa.
I evo krvi.
Vraćam se Doci. Kad tamo zaseo borac-prvoborac. Jeste li primetili, pita me borac, da Tito nikad nije posetio nijednu stranu ambasadu, a ambasadore je primao samo kad mu predaju akreditive ili donese notu svoje vlade.

Šta vam to znači, pitam.
Doca mi namiguje. On zna da ja znam šta mu to znači. A prvoborac se raduje što mu se ukazuje prilika da razvije svoju teoriju.
Lepu smo vam državu napravili, a vi ste je sjebali, kaže prvoborac.
Uz kafu smo utvrdili da još nismo sjebali državu, ali da se ozbiljno radi na tome.

BRANA CRNČEVIĆ
 
IMA NEŠTO

Ima nešto što u nama ima
što nas drži u istome vencu,
ima nešto isto u ljudima,
ima neke Bosne u Slovencu.

Svi smo začin u istome loncu,
oko Niša ima nešto Bačke,
ima neke Like u Slavoncu,
zapivajmo pisme bunjevačke.

Ima nešto što u nama ima,
nekog divnog inata od zlata,
u predelu oko divljeg Lima
leži jedno parčence Banata.

Ima nešto što u nama ima
što nas drži u istome vencu,
ima nešto isto u ljudima,
ima neke Bosne u Slovencu.

Branislav Brana Crnčević
 

Back
Top