Prvi momenat je u tome što ljudi imaju sve manje nerava da trpe jedni drugo. Generalno, moderno društvo odlikuje nespremnost za dijalog, rješavanje problema i kompromise. A stara je istina da je tajna kvalitetnog braka/veze upravo u kompromisu. Ljudi danas uglavnom žive brzo, žrtve su radikalne ljevičarske propagande po kojoj je "sloboda" individue iznad svega. Sloboda čovjeka jeste iznad svega, ali ne i iznad samog čovjeka, odnosno slobode drugog čovjeka, i to ljevičari previđaju a mi matore konzervativčine na to podsjećamo
Šalje se neprestano poruka da je život samo jedan i da niko ne treba nikoga da tlači.I to je tačno, ali taj je slogan doveo do toga da se ljudi razilaze kod prvih ozbiljnijih nesporazuma. Odnosno, većina bira da probleme u odnosu sa partnerom/partnerkom riješi tako što će prosto da se oslobodi tog partnera/partnerke vodeći se parolom "no (wo)man no cry"
Ali, problemi su još dublji.
Egoizam i sebičnost. To su te riječi. A one skrivaju još jednu, i još važniju. Strah. Lično, trebalo mi je dugo vremena da uopšte spoznam na svom primjeru da sam strahovito uplašen da se ne suočim sa svojim više no brojnim manama. Taj strah, taj kompleks da nisam dovoljno dobar u mom slučaju prilično je vukao korjene iz istorijske tradicije moje porodice i mog kraja, a koja je značila da muške glave moraju do te i te godine da se skuće, naprave gdje će porodice da im žive, da zarađuju i sve ostalo. Mene je, opet, vukla otkako znam za sebe neka potreba za umjetničkim, kulturnim, uopšte kreativnim izražavanjem i tu je, da skratim priču, došlo do ozbiljnog kuršlusa
Naravno da je taj kuršlus ostavio ozbiljne reperkusije i po mene i po neke veoma važne osobe u mom životu, no to je prosto bilo tako.
O svemu tome sam dugo razmišljao baš iz razloga jer sam shvatio da takav raspolućen kakav jesam, a bio sam raspolućen između krajnosti koje su moji strahovi sami stvarali, jednostavno nikad neću biti u stanju da oformim porodicu o kakvoj sam oduvijek sanjao. To su bolne, ali otrežnjujuće spoznaje. I kad je nekako čovjeku najteže u životu, desi se neki preokret u glavi. Bar je tako bilo meni. I shvatio sam da mogu da pomirim svoje unutrašnje suprotnosti, da se tako suočim sa mnogim svojih strahovima i sličnim glupostima.
Nakon toga sve se nekako otvorilo. Moj život se u svakom smislu promjenio nabolje i imam osjećaj da danas, po prvi put u životu, jesam nekako smiren i zadovoljan putem kojim idem. Istina, taj preokret se nije reflektovao i na emotivnom polju, ali sam sad ako ništa drugo svjestan šta je potrebno da bi se gradila zdrava i dugotrajna priča.
A potrebno je jedino dvoje ljudi koji će jedno u drugom pronaći oslonac i obostranu želju da se zajedno provlače kroz raznolika sr*anja koja nas okružuju i koja će uvijek nekako da se vole, ne previše, ne nešto filmski, ne naprasito u bilo kojem smislu. Samo postojano.
Eto, sad sam vam odao tajne i slobodno javite Oprah da je postala takoreći suvišna
