Ideja i konstantna rasprava o nekim izvinjenjima ili kvazi-izvinjenjima, koja će, navodno, kao rukom skloniti traume devedesetih kada su se balkanska plemena tako zdušno i sa toliko entuzijazma pohvatala za guše, toliko je isprana, profanisana i zloupotrebljavana, da je postala otužna, a onima ciničnima i smešna.
Trućanja i trabunjanja o tome da li je Tadić trebalo da se izvini Hrvatima, ili je trebalo Hrvati da se izvine Srbima, a Bošnjaci i jednima i drugima, dok su Makedonci, eto, imali sreće da nikome ne moraju da se izvinjavaju, ta trućanja i trabunjanja niti mogu niti će išta izmeniti u glavama onih na svim stranama koji bi zaista trebalo da se nekome konkretno izvine, za neko zlo ili pakost koje su upravo oni, lično, nekome učinili.
Njima ne pada na pamet da se izvine bilo kome. Naprotiv, mnogi od njih žale samo za tim što nisu još neki skalp skinuli, još neki televizor ili frižider utovarili u gepek, ili još neko zlo, zašećereno glamurom “patriotizma” učinili.
Sav apsurd “izvinjenja” može svako od nas da istestira u mašti tako što će da zamisli kako je, ne daj bože, izgubio sve što je imao u ludilu nacionalističkih orgija, a sada bi trebalo da ga nečije “izvinjenje” dovede u stanje blaženog osećanja ljubavi i oprosta za sve ludake i budale koji su mu uništili život, sećanja, prošlost i budućnost. Zbog čega? Zbog velike Hrvatske, malo veće Bosne, ili najveće Srbije? Ili prosto zbog toga što je komšija iskoristio priliku da se dokopa njegove kuće i okućnice, kola i žene, koje je godinama tako ljubomorno merkao?
Da se razumemo: nisam protivnik izvinjenja, naprotiv! Ali zašto bi se neki Boris ili Pera ili Žika izvinjavao bilo kome u moje ime? Kome sam ja nažao učinio na nekom ratištu? Kome sam ja ružnu reč rekao ili napakostio, samo zato što nije, eto, imao sreću (ili nesreću, kako ko gleda) da mu u krštenici piše “Srbin”?
Da bi to međunacionalno izvinjenje imalo neki smisao, trebalo bi da se održi na nekom velikom stadionu, gde bi stalo stotinak hiljada grešnih sa svih strana, i koji bi se čista srca, iskreno i samopokajno, ceo dan izvinjavali jedni drugima, grllili i ljubili, plakali i smejali se, srećni u pomirenju, a nesrećni po zlodelima koja su im zajednička. E, koliko je neverovatno zamisliti one koji su do pre neku godinu klali i palili u takvoj jednoj felinijevskoj sceni, tako je i apsurdno i raspravljati o izvinjenjima političara koja jedni drugima dele ili ne dele u ime celih naroda ili nacija.
Uvek sam i bio skeptičan prema tim istorijskim izvinjenjima, kao što je ono čuveno Vili Brandta koji je klekao i izvinio se žrtvama nacizma. Lepo je to tada, u tim okolnostima, delovalo, a i Vili je bio jedan prilično vešt političar, i fotogeničan lik, tako da čuvena slika njegovog klecanja izgleda kao da je uradila najbolja marketing agencija, a slikao lično Dejan Milićević, mag kiča i bljuzge. Posle mnogo prašine koja se digla tim povodom i mnogo godina kasnije jasno je da je najviše od tog “izvinjenja” profitirao upravo Vili Brandt, i Nemačka. Koliko je iskreno bilo, procenite sami.
Nisam nigde pročitao podatak, članak, priču, ili crticu o tome kako je neki nacista nakon rata posetio Aušvic ili Treblinku i klekao na sred stratišta, zaridao kao dete, onako iskreno izvinjavajući se i sebi i žrtvama. Nisam pročitao, a čitao sam mnogo. Jednostavno, zlotvori se ne izvinjavanju, zato i jesu zlotvori. A u ime dobrih ljudi u lošim godinama nema razloga niko da se izvinjava; sem oni sami od sebe da traže oprost što su dozvolili da ludilo prevlada, da se zlo nakoti, da ih nadvlada i savlada. E, to je izvinjenje koje dugujemo, svako sebi, u samoći, pred sopstvenom savešću.