Boranija
Nedavno odemo u vikendicu kod jednog prijatelja na roštilj.
Iako je kalendarska jesen, temperature su prilično visoke pa
se čini da nas ljeto još nije napustilo. Kod prijatelja nas
dočekuje i njegova ćerka. Ćerka inače živi u Pljevljima gdje
je udata, a ovdje je sa djecom koja su se uželjela Bosne i djeda
a ponajviše bosanskih ćevapa. Dok čekamo da se roštilj ispeče,
pijuckamo kapućino i ćaskamo o koječemu, između ostalog i
o hrani. A kako je ćerka iz Pljevalja sjetih se jedne anegdote koja
mi se urezala u memoriju, ne samo zbog okusa hrane, već i
životne lekcije koju tada dobih.
Bila sam u šestom razredu, a moja škola je organizirala
kratkotrajnu razmjenu učenika s jednom školom u Pljevljima.
Djevojčica koja je bila moj domaćin zvala se Heda. Nakon što
smo stigli kod nje kući, malo smo se odmorili, a zatim je došlo
vrijeme za ručak. Njena mama je najavila šta ima pripremljeno,
a to je uključivalo piletinu, krompir i boraniju pa me je ljubazno
pitala šta bih da jedem. Ja sam tada prvi put čula za riječ boranija,
a bilo me sramota pred novim prijateljima reći da ne znam šta
je to, a opet nisam smjela da riskiram da za ručak dobijem neko
nepoznato jelo, te kažem da ja želim piletinu, pošto buraniju ne
volim. Heda je od mame, za razliku od mene tražila boraniju.
Ubrzo je njena mama servirala ručak.
-Zamislite kako sam se osjećala kad sam u Hedinom tanjiru
ugledala moje najdraže jelo - mahune, kako se u mom rodnom
kraju zvala boranija, - završavam sa pričom nakon čega se svi
smijemo.
-E, pa svaka lekcija se plaća, - govori moj prijatelj dok mi u tanjir
stavlja mirisne ćevape tek skinute sa roštilja.
kraj
RiadaT.
Nedavno odemo u vikendicu kod jednog prijatelja na roštilj.
Iako je kalendarska jesen, temperature su prilično visoke pa
se čini da nas ljeto još nije napustilo. Kod prijatelja nas
dočekuje i njegova ćerka. Ćerka inače živi u Pljevljima gdje
je udata, a ovdje je sa djecom koja su se uželjela Bosne i djeda
a ponajviše bosanskih ćevapa. Dok čekamo da se roštilj ispeče,
pijuckamo kapućino i ćaskamo o koječemu, između ostalog i
o hrani. A kako je ćerka iz Pljevalja sjetih se jedne anegdote koja
mi se urezala u memoriju, ne samo zbog okusa hrane, već i
životne lekcije koju tada dobih.
Bila sam u šestom razredu, a moja škola je organizirala
kratkotrajnu razmjenu učenika s jednom školom u Pljevljima.
Djevojčica koja je bila moj domaćin zvala se Heda. Nakon što
smo stigli kod nje kući, malo smo se odmorili, a zatim je došlo
vrijeme za ručak. Njena mama je najavila šta ima pripremljeno,
a to je uključivalo piletinu, krompir i boraniju pa me je ljubazno
pitala šta bih da jedem. Ja sam tada prvi put čula za riječ boranija,
a bilo me sramota pred novim prijateljima reći da ne znam šta
je to, a opet nisam smjela da riskiram da za ručak dobijem neko
nepoznato jelo, te kažem da ja želim piletinu, pošto buraniju ne
volim. Heda je od mame, za razliku od mene tražila boraniju.
Ubrzo je njena mama servirala ručak.
-Zamislite kako sam se osjećala kad sam u Hedinom tanjiru
ugledala moje najdraže jelo - mahune, kako se u mom rodnom
kraju zvala boranija, - završavam sa pričom nakon čega se svi
smijemo.
-E, pa svaka lekcija se plaća, - govori moj prijatelj dok mi u tanjir
stavlja mirisne ćevape tek skinute sa roštilja.
kraj
RiadaT.
Poslednja izmena:
