UltraVioletna
Iskusan
- Poruka
- 6.386
LEČENJE BOLESTI ZAVISNOSTI
alkoholizam, lečenje zavisnosti od alkohola, lečenje zavisnosti od droga, lečenje zavisnosti od kockeLečenje bolesti zavisnosti je kompleksan proces.
Prema lečenju bolesti zavisnosti postoje mnoge predrasude i mistifikacije, koje često dovode do toga da se lečenje zavisnosti odlaže ili se o njemu uopšte ne razmišlja ozbiljno i na konstruktivan način. Dodatni problem stvara činjenica da kod samog pacijenta ne postoji motivacija da sam traži lečenje. Dakle, nema dobrovoljnosti ili spontanog traženja lečenja. Izgleda da su predrasude o lečenju i nedostatak motivacije samih pacijenata tesno povezane i još više pogoršavaju situaciju. Često se dešava da kada zavisnik prihvati lečenje u zdravstvenoj ustanovi, pokušava da teži ka nekoj “drugoj verziji lečenja”, da “ubrza” ili odbije neke elemente programa. Sve su ovo otpori i manevri zavisnika da se izbegne “raskid”sa problemom (drogom, alkoholom, kockom, tabletama).Najtvrđe su predrasude zbog sramote i poniženja koje će se dogoditi zbog lečenja
Kod članova porodice, takođe postoje osećanja nelagodnosti i strepnje pred nečim samo njima znanim o čemu imaju predstave koje ih plaše. Neke od ovih zastrašujućih predstava i predrasuda povezane su sa strahovima od apstinencijalnog sindroma i raširenih “mitova” da su “bolovi strašni”,da su “nesanice jezive” itd.Ipak, najtvrđe su p r e d r a s u d e z b o g s r a m o t e i "p o n i ž e n j a" koje će se po njihovom mišljenju, dogoditi zbog lečenja.
Opšte je poznat fenomen da mnogi ljudi imaju paradoksalno ponašanja, kad prepoznaju da je zbog ovih ili onih razloga njihov život krenuo nizbrdo i da više nisu u stanju da kontrolišu teške posledice. Umesto suočavanja sa problemom i traženja rešenja uz pomoć drugih, počnu da se pojavljuju iracionalni strahovi (ili stid) od toga šta ce se dogoditi kad on ili ona prizna i javno izgovori da problem zaista postoji. Mnogi potencijalni pacijenti se plaše da će prijatelji sada o njoj ili njemu razmišljati kao o “slabiću” ili “bolesniku”, “sada će svi znati da sam narkoman”, da će izgubiti poštovanje “svih živih”, da mnogi neće hteti “ni da čuju za mene”. Prosto, da više neće biti moguće ići “uzdignute glave”.Članovi porodice – roditelji i supružnici često su na sličan način “pritisnuti” istim tim osećanjem stida, mada nešto manje. Tome doprinose predrasude i nedovoljno znanje.
Sve je to ljudski, prirodno i razumljivo. Međutim, ne treba tako i da ostane.
Ako se ostane na takvom razmišljanju i stavu, gube se iz vida važne objektivne činjenice
Pre svega, najvećem broju poznanika i drugih manje značajnih ljudi oko pacijenta nije nužno govoriti da se posečuje lekar ili da je zapocet neki vid formalnog tretmana. Sa velikim brojem ljudi ima se neki distanciran odnos, pa nije potrebno ni menjati tu distanciranost pokazivanjem nekog “lekarskog izveštaja” ili “pokazivanjem otpusne liste”. Kako mi lekari kažemo “ne treba sad da nosiš transparent na kome piše da se lečiš”. Mnoge ljude ne interesuje da li neko “ima problem”. Mnogi su zaokupljeni svojim problemima i time kako da ih reše, pa nisu mnogo ni zainteresovani za tuđe probleme.
Oni su mogli jedno vreme smatrati da postoji nervoza ili neraspoloženje, mogli su lako da “progutaju” po neku nelogičnost, pa i izvestan haos, ali su isto tako mogli sasvim jasno da shvate da su povremeni “izleti” i simptomi jasno povezani sa unošenjem droge ili alkohola.

Osobe koje su zaista iskreni i pravi prijatelji nipošto neće izgubiti poštovanje
Oni koji su mu zaista bliski sasvim sigurno neće izgubiti poštovaje i ljubav za zavisnika i sigurno će na pravi način odreagovati na započeto preduzimanje koraka za rešavanje problema. Najzad, će biti jasno da problemi u odnosima sa njima i neka “glupa” i teška ponašanja nisu zlonamerna već su posledica zavisnosti da se odnosi mogu izmeniti i popraviti.Kada zavisnici prestanu da uzimaju droge ili alkohol vrlo će se iznenaditi kad shvate koliko je mnogo bliskih prijatelja ili rođaka znalo da nešto “krupno nije u redu”, da je bila “droga u pitanju” i pre započinjanja lečenja, ali su izbegavali da to otvoreno kažu ili ponude pomoć. Mnogima od onih koji su započeli lečenje teško je da poveruju koliko mnogo ljudi ima koji ih zaista vole i koji su ponosni i srećni da je lečenje počelo i da kod zavisnika postoji spremnost da se “oslobodi” od problema.
Naravno, neki ljudi će ipak biti izgubljeni za zavisnika koji je započeo lečenje! Pre svega to je “staro društvo” – ljudi sa kojima se zajedno uzimala drogu ili pio alkohol. Za ovu “ekipu” započeto lečenje će zaista biti veliki “gubitak” i stvoriće im veliko “uznemirenje”. Ipak, moguće je kad zavisnik njima otovreno kaže da je shvatio da ima probleme i da hoće da “prestane s tim” da bi rešio svoje životne teškoće, tada se bar neki od njih takođe mogu suočiti sa činjenicom da i oni imaju iste takve probleme, pa možda neko prihvati neku vrstu pomoći za sebe.
Dalje, “staro društvo” – su nažalost grupe mladih ljudi koji ustvari imaju vrlo površne i neiskrene međusobne odnose. Ljudi unutar takve grupe su uspostavljali i održavali odnose uglavnom samo zbog droge i uzimanja. Sa tim ljudima u takvim grupama neprekidno su se događali razne vrste problema. Ti odnosi se ne mogu dovesti u red i oni su apsolutno neiskoristljivi za novu sadašnjost i budućnost. Oni su po pravilu zaista izgubljeni za zavisnika koji hoće da se leči. Faktički, jedino moguće je te odnose prekinuti koliko god to izgledalo bolno.
Da li je zaista moguće lečenje bolesti zavisnosti?
Da! I moguće je i neophodno.Ključna stvar koju treba znati i prihvatiti je: strašno je važno i z b e g a v a t i sva ona mesta i sve one situacije koje povećavaju šansu da se uzme b i l o k o j a d r o g a ili a l k o h o l .
Kada se uzme neka bilo koja “druga supstanca”, uopšte nije značajno koja je droga u pitanju. Neka od onih “starih” (uslovno rečeno bolesnih) osećanja povezanih sa uzimanjem “glavne” droge će neminovno povećati sansu da se ponovo uzme ona “glavna” koje je prouzrokovala problem. Dodatni problemi mogu nastati zbog “ukrštene” tolerancije što čitavu stvar samo ubrzava i pogoršava.
To govore iskustva iz svih terapijskih programa širom sveta.
Razmišljanja o uzimanju i pojava želje za nekom “drugom” drogom stvara velike teškoće i umanjuje šanse da se ostane stvarno “čist” i stvarno oporavljen.
Šta se zapravo dogadja i kako se odvija taj proces?
Pojava želje ili uzimanja neke “druge” droge, smanjuje osećanje sposobnosti za samo-kontrolu. To stvara zbunjenost, strepnju i pad koncentracije, povećava se razdražljivost i impulsivnost, moguće su i druge promene u raspoloženju. Ono što se jasno ispoljava je tzv. K R I Z A . Ako se to ne prepozna to naknadno povećava šansu da se uzme neka “sporedna” ili “glavna” droga što može stvoriti nove probleme.
Dakle, s obzirom na prirodu bolesti, jasno je da i samo psihički stimulusi (nadražaji) pokreću biohemijske procese u mozgu povezane sa uzimanjem droge. Ne postoji mogućnost da neko ima “sertifikat” o zavisnosti samo od jedne tačno određene droge, a da od neke druge nije zavisan. Bez obzira čak i na neke razlike u njihovim dejstvima, mehanizmi stvaranje želje ili žudnje su vrlo slični. Npr.: uzimanje marihuane i alkohola paraleleno vrlo je učestala pojava, zatim – zavisnici od heroina da bi smanjili nepovoljne efkete heroina ili u situacijama kada im heroin nije dostupan u vreme trajanja bolesti često uzimaju alkohol sa pojavom visoke tolerancije na njega, ili tablete Trodona i sl.
Razmišljanje i eksperimentisanje sa “drugim” drogama u fazi lečenja je “kupovina karte u pogrešnom pravcu”,to je direktan rad protiv sebe samog i bitno umanjuje šanse za “povratak u zdravlje”.